Kako je Titova Jugoslavija postala poligon za stvaranje novih naroda: Sarajevsko rukovodstvo preuzelo promašeni austrougarski projekat

Nenad KECMANOVIĆ

ponedeljak, 29. 06. 2020. u 15:49

Како је Титова Југославија постала полигон за стварање нових народа: Сарајевско руководство преузело промашени аустроугарски пројекат

Branko Mikulić, Džemal Bijedić i Tito u Sarajevu

Zbog političke potrebe komunističke vlasti u SR BiH, da ojača svoju republičku državnost, isforsirano priznavanje dovelo je do produžene inkubacije nove nacije

PRVO što je Kardelj uradio po povratku iz Londona 1962.godine, bila je poseta Bosni, obilaženje muslimanskih funkcionera sa idejom o priznavanju muslimanske nacije kao konstitutivnog dela države. Glavna podrška toj ideji je dolazila od nove muslimanske inteligencije. Ona je već toliko stasala da je vođstvo svoje verske zajednice preuzela iz ruku predratne zemljišne vlastele - pisao je Milorad Ekmečić. ("Između klanja i oranja")

Na posljeratnim popisima muslimani su se većinom deklarisali kao pobjednički partizani, što znači mahom kao Srbi, manje kao poraženi domobrani i ustaše, što znači mahom kao Hrvati. A na trajniju nacionalnu identifikaciju sa jednim ili drugim narodom u BiH, uticala je veza sa srpskim Gajretom ili hrvatski "Napredak", kulturno-prosvjetnim društvima koja su finansirala muslimansku mladež na studijama u Beogradu ili Zagrebu. Kada im se na kasnijim popisima otvorila mogućnost da se izjasne kao nacionalno neopredijeljeni, većinom su izabrali tu opciju što svjedoči da su se osjećali kao nešto još nedefinisano i neoblikovano treće, drugačije i posebno. Najzad, kako se može utvrditi statističkim ukrštanjemm podataka sa prethodnih popisa, dio ranijih "muslimanskih Srba" upisao u novu rubriku "Jugosloven u nacionalnom smislu". Bilo je to vrijeme plime jugoslavenstva, kao budućnosti svih naroda, pa je za muslimane važilo da će do toga perspektivnog sintetičkog nacionalnog identiteta doći skraćenim putem bez prelaznog statusa u okviru jedne od dvije tada već postojeće nacija. Ekmečić navodi Titove riječi inostranom novinaru . . .

Međutim prvih 60-ih godina (ustave promjene 62. i 63.) nastupa period osjeke jugoslovenstva kada, prema riječima Dejana Jovića, "Titova Jugoslavija" sve više postaje "Kardeljeva Jugoslavija" Titov glavni ustavotvorac jugoslovenstvo poistovjećuje sa velikosrpskim centralizmom i unitarizmo i preko ustavnih intervencija forsira samostalnost republika po formuli "federiranje federacije" i afirmacija nacija koje su njegova specijalnost. Drug Bevc, kako je glasilo jedno od njegovih konspirativnih nadimaka, je još prije rata objavio brošuru "O slovenačkom nacionalnom pitanju" u kojoj je i u kasnijim izdanjima ponovio da se slovenački narod borio za socijalizam, a ne za obnovu Jugoslavije koja predstavlja samo privremenu tranzicionu formu do nacionalne države koja će da bira u koje će se federaciju uključiti.

KORENI BOGUMILSKE ETNOGENEZE

BENjAMIN Kalaj, dok je bio na poslu bečkog amabasadora u Beogradu, pisao je sa mnogo erudicije i naklonosti o Srbima. Kada je 1882. imenovan za austrougarskog ministra finansija, u čiji je resor spadao i nadzor nad zemaljskom upravom u BiH, zabranio je dalje rasturanje svoje knjige. Zabranjeni su štampa, časopisi, knjige koji su stizali iz Beograda, suzbijane su lokalne srpske kulturno-prosvetne institucije, a nasuprot tome bogato je sponzorisano stvaranje odgovarajućih muslimanskih, kao integralnobosanskih, uključujući dnevni list "Bošnjak", koji je promovisao bogumilsku etnogenezu muslimana, pismo bosančicu i crkvu bosansku. Ispostavilo se, međutim, da je intelektualna mladež sva tri naroda okupljena u "Mladoj Bosni" (Gavrilo Princip, Muhamed Mehmedbašić, Ivo Andrić) bila mnogo prijemčivija za ideje jugoslovenstva.

Kardeljevo animiranje muslimanskih intelektualaca za priznanje obuhvatilo je širok krug imena među kojima prednjači Muhamed Tunjo Filipović profesor Filozofskog fakulteta i član ideološke komisije CK SK BiH. Blagovremeo obavješten od svog političkog mentora Hamdije Pozderca da će partija otvoriti proces priznavanja muslimanske nacije, on je iskoračio sa tekstom Bosanski duh u književnosti koji ostao poznat po tezi da je Andrićevo djelo nanijelo više zla Bosni nego sve okupatorske vojske zajedno. Kukuriknuo je prije zore. Partija je htjela da predvodi, kanališe i kontroliše postepeni proces "nacionalizacije muslimana u BiH", a njegov tekst u sarajevskom časopisu "Život" pod uredništvom Maka Dizdara, izazvao je negativne srpske pa i hrvatske reakcije koje je polemički formulisao književni teoretičar i lingvista profesor Novica Petković. Muhamed je privremeno isključen iz SK, a pošto je CK SK BiH ubrzo zvanično oglasio priznavanje nacije, Muhamed je postao nacionalni junak, a Petković pod pritiskom morao da se sa sarajevskog Filozofskog fakulteta preseli na beogradski.

Odluka o priznavanju u partijskom vrhu SR BiH izgleda nije donijeta lako. Trojica vodećih muslimanskih političara Hasan Brkić, Avdo Humo i Osman Karabegović bili su protiv ove ishitrene novotarije. Nije za to bio ni odlazeći Đuro Pucar koji je vodio bosanske komuniste u dugom poslijeratnom periodu. Saopštio je to Titu u "oproštajnom" razgovoru u lovu na Tjentištu. "Oslobođenje" je na naslovnoj strani objavilo njihovu fotografiju na konjima i u lovačkim odijelima, a u naslovu nacelo da je Pucar "unapređen" na saveznu funkciju predsjednika SUBNOR-a. Hasan, Avdo i Osman bili su veći problem ne samo zbog ratnih referenci nego i zato što su bili muslimani, pa su zato kasnije postali "politički" slučaj. Hasan Brkić je u međuvemenu preminuo, a Avdi i Osmanu pridodat je i Hajro Kapetanović , te Čedo Kapor. Na dugoj partijskoj sudaniji u više nastavaka govorile su desetine bosanskih funkcionera iz republike i federacije i to bez izuzetka protiv ove grupa, ali šta stoji iza šuplje političke frazeologije kojom su se služili i tužioci i optuženi široj javnosti malo je šta bilo jasno.


Bio je to bosanski eho Kardeljeve borbe protiv velikosrpskih unitarističko-centralističkih i birokratskih snaga u BiH. I priznavanje muslimanske nacije treba posmatrati u kontekstu njegovog angažovanja na "federiranju federacije". Srbi i Hrvati u BiH bili su politički, kulturno i emocioalno psihološki čvrsto vezani za svoje sunarodnike u susjednim maticama i utoliko su djelovali centrifugalno. Jedino muslimani, lišeni takvih spona, bili su centripetalni ili kako su sami govorili nisu imali "rezervnu domovinu". U konkurenciji sa drugim republikama na saveznom nivou jedino BiH nije bila nacionalna pa nije imala ni odgovarajuću unutrašnju koheziju i polet. Muslimani priznati kao treća i relativno najbrojnija nacija mogli su da postanu nacionalni osnov "republike koja neće da bude ništa više, ali ni išta manje nego ostale" (H. Pozderac). Ali, prema tadašnjem nacionalno političkom bontonu, promociju nove nacije nisu mogli da pokrenu vodeći muslimanski komunistički kadrovi. Realizaciju Kardeljevog projekta za BiH preuzeli su vodeći Srbi - Rato Dugonjić i Cvijetin Mijatović koji, simptomačno, nisu govorili prilikom obračuna sa Avdom, Osmanom, Hajrom i Čedom. Nisu se ni pojavili. Bili su organizatori iz pozadine.

Tito je na Brionskom plenumu dobio jednoglasnu podršku za rušenje Rankovića, ali na žrtvu se nisu svi obrušili sa jednakim entuzijazmom. Veterani su razumjeli da se iza gluposti o prisluškivanju namjenjene za javnost, krije poraz njihovih ideala o bratstvu naroda u jedinstvenoj zemlji. Stari majstor je najavio da se povlači i navukao ih sve u penziju zvanu "Savjet federacije", a onda je "na zahtjev naroda" ipak ostao. Pored sebe, jedino je i u partijskom i u državnom predsjedništvu zadržao Kardelja i Bakarića kao rodonačelnike konfederiranja jugoslavenske federacije. Ostali u politbirou partije i u kolektivnom šefu države bili su podmladak spreman za novi kurs. Sličnu prelaznu ulogu imali su Rato Dugonjić i Majo Mijatović u Bosni gdje su okupili Bijedića, Mikulića, Grabčanovića, Kurtovića, Kosovca, Mesihovića, Ištuka i dr. Među njima se kao efikasni operativac ubrzo izdvojio Branko Mikulić.

Iz razgovora sa Petrom Stambolićem, Vjenceslav Glišić bilježi: "U Bosni se povampirio bošnjakluk ... Pitam stare drugove Maju i Roćka ... Prvi se ljuti i negira, drugi se takođe čudi šta se tamo događa ... Kažu da iza svega stoji Rato Dugonjić".


MEŠIN RUKAVAC

MEŠA Selimović je pisao o bosanskim muslimanima kao rukavcu jedne velike reke. Niti srpska reka može da se otrese rukavca, niti on bez nje može da izbegne sudbinu baruštine. Posle toga i on je zauvek napustio Sarajevo.

Paradoksalno, ispostavilo se da je ključna prepreka u priznavanju nove nacije bio sam muslimanski narod. Neki, posebno mlađi, ali i oni prosrpski orijentisani bili su sebe našli u jugoslavenstvu kao zajedničkoj perspektivi svih naroda ne samo u Bosni. Drugima, koji su se na prethodnim popisima izjasnili kao Srbi i Hrvati činilo se nedoslijedno da pod stare dane mijenjaju naciju po partijskoj direktivi. Treći su bili zbunjeni što im se daje nacija koju nisu tražili i podozrijevali šta se iza toga krije. Četvrtima, koji su znali da je većina naroda nacionalno priznanje stekla vjekovnom borbom izgledalo je neozbiljno da se o tome odluči jednom sjednicom političkog foruma. Peti, po bosanskim selima gdje su se Srbi, Hrvati i muslimani oslovljavali sa "vlasi", "šokci" i "turci", smatrali da pripadaju turskoj naciji. Šesti, oni najobrazovaniji, uočili su da je priznavanje kuso jer ne obuhvata nacionalne institucije i simbole, da je možda trebalo i ranije, a posebno je iritiralo što se ima nacije u odnosu na ime vjere razlikuje samo po malom odnosno velikom početnom slovu.

Zato je postojala realna opasnost da se na popisu 1971. svi muslimani ne izjasne kao Muslimani nego da se nacionalno raspu u više različitih opcija i da čitav politički projekat propadne. S političkog vrha Republike pokrenuta je neviđena kampanja objašnjavanja i ubjeđivanja u kojoj su muslimanski partijski aktivisti leteli po fabrikama, školama, bolnicama, intitucijama agitujući da svi muslimani stanu jednu kolonu. Pokazalo se da ne ide svugdje lako.

Ako prihvatimo najkomotniju definiciju nacije koju je dao Karl Renan da je "nacija ono što hoće da bude nacija" nije sporna transformacija malog u veliko slovo. Osim toga, osmanskom islamizacijom Bosne masa hrišćana konvertovala je u islam, na bazi specifične religije izrasla je i jedna posebna kultura, a nad njom je nadgrađena zasebna nacija. Problem je što je, za političke potrebe komunističke vlasti u SR BiH, da ojača svoju republičku državnost, isforsirano i preuranjeno priznanje dovelo do produžene inkubacije nove nacije koja će samo tokom jednog ljudskog vijeka više puta mijenjati ime.

Rato Dugonjić, Hasan Brkić i Osman Karabegović

Ono što je za bosanske muslimane značilo mnogo veće priznavanje od apstraktne nacije bio je Titov izbor Džemala Bijedića za saveznog premijera. "Naš Đemo, prvi do Tita!" oduševljeno se pronosilo muslimanskim mahalama i zato i danas bošnjački istoričari pragmatičnog Bijedića smatraju najzaslužnijim pojedincem za promociju nacije. On se uklopio u maršalove ambcije da od politike između hladnoratovskih Istoka i Zapada napravi međunarodni kapital i od balkanskog lidera postane globalni igrač. U pokretu nesvrstanih dominirale su muslimanske zemlje pa je njihove lidere (Habiba Burgibu, Gamala Nasera i dr) nakon glavnih susreta u Beogradu, slao maksuz u Sarajevo da u Džeminoj pratnji vide Baščaršiju i upoznaju reis ul ulemu u Begovoj džamiji. Na sarajevske ulice izlazila je masa da pozdravi nesvrstanog brata po islamu.

Potom su se naši inženjeri, ljekari, tehničari razmilili po arapskim zemljama. Najradije su išli muslimani iz Bosne i tamo najbolje primani. Odande su zauzvrat stizali arapski studenti.

Često su pitali: "Šta ste po nacionalnosti? - Muslimani! Lijepo, i mi smo muslimani, ali i Egipćani, Sirijci, Tunišani. A vi? Veliko slovo im nije bio nikakav odgovor. Ali i za sekularne bosanske muslimane takođe to nije bilo zadovoljavajuće. Htjeli su da budu bošnjaci, bošnjani, bosanci... ali komunistička vlast je bila svjesna da bi svaki takav naziv upućivao da je ovaj narod jedini domicilan u BiH. Vjerničkoj i nacionalno još neosvješćenoj bazi po unutrašnjosti je, naprotiv, odgovaralo da pod istim imenom budu i ono što već jesu i ono što još nisu.

ISTINA KAO POLITIČKA PROVOKACIJA

KADA je u jednoj TV emisiji dr Esad Ćimić rekao da su muslimani zakasnili da budu narod a preuranili da budu nacija, to je shvaćeno kao politička provokacija. Kada je još u sledećoj prilici to ilustrovao činjenicom da se od punoletstva uvek izjašnjavao kao Hrvat, da mu je rođeni brat Osman uvek bio Srbin, te da živi u mešanom braku jer mu je žena Meliha muslimanka, to je doživljeno kao opasna diverzija. Sve što je naveo bila je istina, ali je delovalo kao sprdnja s priznavanjem nove nacije, i profesor Ćimić je nedugo potom ostao bez posla na Filozofskom fakultetu i napustio Sarajevo.

Kako god bilo, "m" je priznato kao "M", na popisu je rođena najbrojnija i jedina centripetalna nacija u BiH, koja će postati oslonac bosanske republičke državnosti. Na krilima po jednoj liniji Kardeljeve (jačanja republičke državnosti i afirmacija nacija), a po drugoj Titove (lider pokreta nesvrstanih u Trećem svijetu) podrške, Muslimani su ušli u prevremeni nacionalni pubertet. Oslobodili su se ne samo kompleksa konverzije na vjeru osmanskog okupatora, nego i savremenijih hipoteka participacije u ustaškoj NDH i zakašnjelog uključivanja u NOB. U Pavelićevoj vladi u Zagrebu bilo je više muslimana, namjesnici ustaške vlasti u BiH bili su muslimani, gradonačelnici Sarajeva, takođe. Ako već nisu bili ustaše, hrvatsko cvijeće je po vojnoj obavezi bilo bar u domobranima. U jednom momentu im je i to bilo malo. Od Hitlera su tražili da dođu pod direktnu upravu Trećeg rajha, pa im je Himler uz asistenciju velikog muftije El Huseinija formirao SS Handžar diviziju i poslao ih na istoči front. Partizanima su se, sa izuzetkom komunista, priključili tek krajem rata poslije pada Italije, nerijetko prinudnom mobilizacijom.

Ipak kada je bilo potrebno: Hrvati su bili ustaše, Srbi - četnici ... A muslimani? Nisu se pominjali jer nisu bili nacija, pa se nekako podrazumijevalo da su bili nevine žrtve. Kada je književik Derviš Sušić napisao u knjizi "Parergon" da nije bilo tako, u publikaciji IVZ "Preporod" izašla je negativna recenzija, a jedini pozitivan prikaz objavio je član CK SK BiH.


TITO SPAJA SUPROTNOSTI

TITO je uspevao da spoji krajnje suprotnosti. Jedna od njih jeste i činjenica da je slaveći "Mladu Bosnu" i Gavrila Principa, pod velom nove revolucionarne ideologije, istovremeno sprovodio poznati austrougarski model stvaranja nacija koji su osmislili još Benjamin Kalaj i grof Taloci. To je zapravo bila politika koju je formirao Đula Andraši, jedan od najmoćnijih mađarskih i austrougarskih političara svoga vremena. Njegov koncept, slučajno ili ne, poklopio se kasnije sa Lenjinovim viđenjem nacionalnog pitanja u Sovjetskom Savezu, kojeg se, počev od Drezdenskog kongresa, držala i KPJ.

Sljedeća etapa ostvarenja Kardeljevog plana bilo je odvajanje centrifugalnih Srba pa, privremeno taktički i Hrvata od "rezervnih domovina" preko Drine i Une. Bila je to zapravo kopija političke strategije Benjamina Kalaja, austrougarskog gubernatora u anektiranoj Bosni koji je politički pripremao ratni prodor crno-žute monarhije na Istok.

Promašeni projekat Benjamina Kalaja preuzeće komunisti u BiH u drugom poluvremenu svoje gotovo poluvjekovne vladavine. Partijski kulturnjaci Hasan Grabčanović i Hrvoje Ištuk vode bitku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu da se nacionalne discipline poput istorije, jezika, književnosti izučavaju kao integralo bosanske. Na udaru su se našli mnogi prosrpski orijentisani umjetnici Izet Sarajlić, Meša Selimović, Emir Kusturica. Za srpski nacionalizam su optuženi Vojislav Lubarda, Rajko Nogo, Novica Petković. Neki mediokriteti iz istih esnafskih redova koji su slavili Bosnu forsirani su i nagrađivani.

Ono što je vlast u BiH nazivala "svojatanje Muslimana" i "paternalizmom nad Bosnom" nije dolazio spolja iz Beograda i Zagreba nego iznutra. Bosanski Srbi i Hrvati bili su prirodno vezani za većine svojih sunarodnika u susjednim republikama. Muslimani su kao "još ne nacija" u punom kapacitetu inklinirali jednoj ili drugoj nacionalnoj strani, pa su konsekventno tome uživali podršku iz Beograda ili Zagreba.

Kako je komunistička vlast najprije stvorila, a potom i favorizovala treći narod kao stub republičke državnosti i jačanja administrativnih granica, to su ostala dva naroda tražila oslonac u maticama.


NE ZNAJU KO SU I ŠTA SU

PRILIKOM poslednjeg popisa 2013. godine u Bosni Hercegovini, kao i četrdeset godina ranije na popisu 1971, distribuirano je uputstvo za popunjavanje anketnog upitnika: "po nacionalnosti sam Bošnjak, po vjeri musliman, govorim bosanskim jezikom...". Kao da sami još uvek ne znaju da upišu ko su i šta su.













Komentari (4)

NEDIM

29.06.2020. 16:56

mulitikulturalno društvo budućnost svijeta drugo je što vi ili nečete da prepoznate ili ste još pripmitvni pa se vračate u devetnesti vijek kad je nacijonalizam bujao i ratovao za nacijonalne i vjerske države

"ČOVID-19"

29.06.2020. 17:15

Kako je muslimanska veroispovest mogla biti i muslimanska nacija. Nažalost to je moglo kod nekih neukih ljudi koji su bili u vrhu Jugoslavije. A Kardelj i društvo su išli na zapad, tad u London, po svoju pamet. Ovi sa zapada kao podli i pokvareni ljudi su se sa njima zezali poturajući im razne gluposti, a naši mozgovi su to oberučke prihvatali.

Neno

29.06.2020. 18:54

Članak je pun paušalnih tvrdnji čak je i slikana početku pogrešno potpisana jer se ne radi o Titu u Sarajevu nego u Zenici.

Paja

30.06.2020. 01:35

Zamajavate narod? Pa muslimanska nacija postoji još od vremena Turaka. Ko ne veruje neka razmisli kome je Aleksa Šantić napisao pesmu "Emina". Jedino što su u Bosni svi lepo živeli dok Tito nije umro, a Englezi platili da se SFRJ raskomada.