DUBROVNIK
OD SPECIJALNOG IZVEŠTAČA


OVOGODIŠNjA premijera "Dubrovačke trilogije", u režiji slavnog koreografa Staše Zurovca ("Ko to tamo peva", Narodno pozorište, Beograd) upriličena je i kao omaž Kosti Spaiću, reditelju koji je, pre tačno pedeset godina, na Dubrovačkim letnjim igrama, sa velikim uspehom postavio ovaj složeni komad. Ivo Vojnović (1857. Dubrovnik - 1929. Beograd) napisao je "Dubrovačku trilogiju" 1902. godine, da bi progovorio o genezi duhovne i materijalne propasti slavnog grada države. Selektorka dramskog programa, Mani Gotovac, nekada mlada saradnica Spaića, danas potpisuje "dramaturšku preradu, izbor dramskoh glumaca i izbor prostora" .

Prvi deo trilogije, pod naslovom "Allons enfants!", posvećen političkom, društvenom i patriotskom sunovratu dubrovačke države u trenutku ulaska Napoleonovih trupa, igran je u atrijumu Kneževog dvora. Prostor sa ogromnim stepenicama i visokom, lučnom lođom pod nebom, nije iskorišćen u dovoljnoj meri, da bi histerična rasprava dubrovačke vlastele bila dramski dinamična. Vrlo konvencionalan mizanscen umrtvio je glumce, pa su neki od njih dodavali u tonu ono što im je nedostajalo u dramskom ritmu. Orsat (Mislav Čavajda) deluje kao da je ljut, umesto očajan, u bezizlazu u kome se Grad našao. Vojvoda (Boris Svrtan), kao i gospari, bili su tačni u svojoj zabrinutosti, pa i neverici da je propast mogućna. O nadolazećem crnom oblaku dobro su dramski svedočile divna Milka Podrug Kokotović (Orsatova tetka), uverljiva Jadranka Đokić (kao njena unuka)...

DOGODINE "HAMLET" NA 66. Dubrovačkim letnjim igrama, izvedena je, na Lovrijencu, i premijera kontroverznog Mišela Uelbeka, "Elementarne čestice", u režiji Ivice Buljana,a publika je mogla, reprizno, na ostrvu Lokrum, da pogleda i "Ekvinocij" Ive Vojnovića, u režiji Joška Juvančića, kao i "Romea i Juliju" Jagoša Markovića, u prelepom letnjikovcu porodice Skočibuha. Proneo se glas da će se na 67. Dubrovačkim letnjim igrama ponovo igrati "Hamlet".

U "Sutonu", drugom delu "Trilogije", Vojnović na svoj ibzenovski način progovara o klasnom propadanju i suštinskom nestajanju dubrovačke vlastele. Ovaj deo se, takođe, odigravao u atrijumu Kneževog dvora, oko kamene česme, koja je predstavljala salon u kome će se sudariti pogubne ženske strasti, u žalu za protraćenim životom i uzaludnim podražavanjem porodične i staleške časti.

Dubravka Miletić je svoju Maru predstavila kao svojevrsnu Bernardu Albu, ženu kojoj je isprazna igra nekadašnjeg društvenog ugleda iznad kćerine sreće. Dok se dve kćeri (Gloria Dubelj i Judita Franković) povinuju majci, Pavle, njena treća kćer (Jadranka Đokić) odustaje od života kada ne može da prihvati ljubav voljenog kapetana (Mislav Čavajda). Simbolički, odseca kosu i daje je majci, koja, u vrlo dobroj sceni, shvata da nije imalo smisla unesrećiti sopstvenu decu zbog prošlosti.

Posle pljuska, koji se, sasvim iznenada i neočekivano, sručio na Dubrovnik, treći deo "Na terasi", igran je ispred Kneževog dvora. U efektnoj zameni uloga (poneki glumci igraju više likova), videli smo pojeftinjenu stvarnost Dubrovnika i čitavog sveta, u kome se leluja kokainizirana mladež, u svojim ispraznim zabavama. Ničega više nema, ni dubrovačke slave, ni gospara. Vreme je da nova, seljačka krv pojača ovu tanku, dekadentnu. Boris Svrtan, kao Gospar Lukša, bio je i dekadentan i moderan, sa diskretno naglašenom patetikom, malo neprimerenom Vojnovićevom simbolizmu. Kao slepa Madam Mare, njegova sestra, briljirala je Doris Šarić Kukuljica. Jadranka Đokić je ponovo bila odlična, kao raskalašna toksikomanka, baronesa Lidija. Prava zvezda je bio mladi Dubrovčanin Nikola Baće, u ulozi seoskog momka. Njegova strast da se oženi devojkom, koju mu ne daju i zdrav razum, koji ga čini jedinim razumnim među dekadentima su bili i tačni i istiniti. Mladi Baće je, možda, najprijatnije iznenađenje čitave trilogije.


PROPUŠTENA ŠANSA

ČINI se da ovo, najnovije tumačenje istorije koja se, nažalost, neprestano ponavlja, povereno Staši Zurovcu, nije opravdalo želju da bude novo i sveže. Do kraja verujući piscu, Zurovac je, možda, propustio da u načinu igre, ili, što se od njega i očekivalo, u mizanscenu, pokaže malo više savremenog frenetičnog ritma življenja, bez pokrića i emotivne i intelektualne dubine, kao jasan znak da se do danas ništa nije promenilo.