Ne čita se, al` se piše!
03. 12. 2005. u 16:56
U vremenu opšteg posrnuća, vera u poeziju je spasilačka. Miljković je rekao da će poeziju svi pisati, ali nije predvideo da je niko neće čitati, kaže Pajić
Ovako peva u pesmi "Poslednji susret" Petar Pajić kome je upravo uručena nagrada "Branko Ćopić" za zbirku "Najlepše pesme", u izdanju "Prosvete". U predgovoru za ovu knjigu Slobodan Rakitić je napisao: "Ako je Branko Miljković pesnik suštine, vatre i pepela, Petar Pajić je pesnik vode i vodenih kristala".
- Živimo u takvom vremenu da možemo da se zapitamo da li su danas pesnici uopšte potrebni? - započinje razgovor Petar Pajić. - Ima li smisla pevati kad je sve u opštem posrnuću? Moj odgovor je da nam je danas vera u poeziju spasilačka. Pripadam onima koji veruju da se narodu koji je u posrnuću Bog prvo javi kroz poeziju i da tada taj narod počinje da se uspravlja i da izlazi iz ambisa u koji je upao.
Tajne jezika
Poezija se danas vrlo malo čita, koji je uzrok tome?
- Većina izdavača, koji uglavnom vode računa o komercijalnim izdanjima, najradije knjige pesama ne bi ni štampali, i to čine da bi uzgred zadovoljili kulturni sadržaj svojih izdavačkih planova. Branko Miljković je rekao da će poeziju svi pisati, ali nije predvideo da je niko neće čitati. Sada smo otprilike u tom vremenu. Uzrok tome naravno da ne vidim u "krizi poezije", potreba za njom postoji verovatno od kada postoji čovek i ljudski govor, a trajaće sve dok postoji ljudski rod.
Znači, ne postoji kriza poezije?
- Pesništvo, nije u krizi, poezija se stvara. Što se tiče srpske poezije može se čak reći da je ona na nivou evropskih i svetskih pesničkih dostignuća. Međutim, postoji "kriza čitalaca", a nju uzrokuju razni činioci. Može se postaviti pitanje: da li mi uopšte umemo danas da čitamo savremenu poeziju? Ona je odavno prestala da bude samo emocija, a sve više postaje komunikacija. Ona je, zapravo, da se jednostavno izrazim, komunikacija sa svim onim što nosimo skriveno u dušama, a što je kao i sve sakriveno duboko u rečima. Na poeziji je da otkrije tajne jezika i tako dotakne dušu. Duboko sam ubeđen da vreme čitanja poezije tek dolazi. Ako je vek koji je za nama nazvan "vekom tehnike" vek koji je pred nama biće sigurno "vek duše":
Da li je potrebno da prođe neko vreme kako bi pesnik bolje sagledao i razumeo stvarnost?
- Pesnička stvarnost je "večna stvarnost". Kad čitate stare grčke ili stare rimske pesnike, da ne znate kad su živeli mogli biste poverovati da su ti stihovi pisani danas. Poezija, kao i celokupna umetnost, pobeđuje vreme. Ona nije nikada namenska i prigodna, ne služi ni jednom društvenom uređenju, ni jednoj političkoj stranci. Znamo iz nedavne prošlosti da su svi takvi pokušaji bili uzaludni. Poezija i kad se smešta u određeno vreme, događa se u večnosti. Prema tome ne obavezuje je nikakav "princip distance", obavezuje je "princip večne istine".
Knjige u senci
Ko su bili vaši "učitelji" u književnosti?
- Pišem odavno, prvu pesmu napisao sam još u osnovnoj školi, međutim, ne bi se moglo reći da sam napisao veliki broj stranica. Nekada pišem lako, da se i sam iznenadim, a ponekad vrlo teško. Reči osećam ali jednostavno ne mogu da ih pronađem. Ostaju u svojoj magli. U detinjstvu i dečaštvu voleo sam da čitam od proznih pisaca Dikensa, a od pesnika Puškina. Oni su tako, uz narodnu poeziju i narodne priče koje su se čule u porodičnoj kući, bili i prvi moji učitelji. Posle toga, oni su ostali na svojim mestima, ali su dolazili i još dolaze mnogi drugi, stari i novi, klasični i moderni, iz svih vremena i iz svih književnih pravaca. Dovoljno je da me od nekog pesnika uzbuđuje samo jedna pesma i ja ću mu se pokloniti.
Koliko je delo Branka Ćopića, čije ime nosi nagrada koju ste primili, štivo koje se i danas rado čita?
- Sa njegovim delom susrećemo se još kao deca, a njegove pesme, priče i romani prate nas i kad postanemo zreli ljudi, sa njegovim junacima družimo se kao sa rođacima. U literaturu je uveo novog junaka osobenih karakternih osobina. Branko ne pripada nikakvim ideologijama. Njegovo delo nas greje pesničkom vatrom.
Šta za vas znače književne nagrade?
- Nagrade su važne jer skreću pažnju čitalaca na određenu knjigu. Svaka nagrada trebalo bi da ima svoj karakter, a o tome se kod nas ne vodi dovoljno računa. Ne bi smele da se događaju po inerciji, ne bi smele da budu klanovske. Zbog ovakvih dešavanja mnoge vredne knjige i autori, bez obzira na veliki broj književnih nagrada, ostaju u senci.
Koju sledeću nagradu očekujete?
- Nobelovu, naravno!