POVLAČENJE NA DVE MORAVE: Strah saveznika da Srbija ne potpiše separatni mir

Miloš Ković

07. 03. 2021. u 05:00

BEZ odlaganja, 26. oktobra, vojvoda Putnik je naredio vojvodi Stepi Stepanoviću i generalu Iliji Gojkoviću da počnu povlačenje Druge armije i Timočke vojske sa graničnog fronta.

ПОВЛАЧЕЊЕ НА ДВЕ МОРАВЕ: Страх савезника да Србија не потпише сепаратни мир

Foto Arhiva

Trebalo je izbeći opasnost presecanja odstupnice ka glavnini srpske vojske i pripremiti delove njihovih snaga za oslobađanje Kačanika i proboj ka jugu. Knjaževac je pao 22. oktobra, Zaječar 24. oktobra, pa je i Pirot morao da bude napušten. Druga armija vojvode Stepe utvrdiće se na levoj obali Južne Morave i zaštititi pravac koji je dolinom Jablanice vodio od Leskovca preko Lebana ka Prištini. Timočka vojska generala Ilije Gojkovića trebalo je da brani komunikaciju od Niša prema dolini Toplice, preko Prokuplja i Kuršumlije ka Prištini.

Vojvoda Putnik će, potom, 31. oktobra narediti povlačenje svih srpskih snaga na desnu obalu Zapadne i levu obalu Južne Morave. Srpska vojska konačno je napustila severnu Srbiju, da bi se skoncentrisala na teže pristupačnom, brdskom terenu između dve Morave, sa namerom da skrati front i sakupi svoje snage pred odlučujući proboj ka Kosovu i Makedoniji.

MAKENZEN nije dobio ono što je želeo: sutradan, 1. novembra, ušao je u Kragujevac, ali bez odlučujuće bitke. Nemci su očekivali da će pad Kragujevca označiti kraj srpske kampanje. Istog dana nemačka Vrhovna komanda ovlastila je Makenzena da prihvati kapitulaciju Srbije. Tri saveznika do tada su zarobila oko 21.000 srpskih vojnika, ali taj broj je bio daleko ispod Makenzenovih očekivanja. Srbi su se uporno borili.

Feldmaršal Makenzen je poslao ojačan i obnovljen 19. korpus u brzi napad ka Kraljevu, prema krilu Mišićeve Prve armije, "makar i po cenu da izgubi polovinu svog ljudstva".

Istrajati do kraja

OD KADA su automobilima napustili Niš, 28. oktobra, Nikola Pašić i ministri srpske vlade postepeno će se, međutim, ulivati u stihiju poraza i povlačenja. Oni su sutradan, u Kruševcu, održali sednicu kojoj je predsedavao regent Aleksandar. U zapisniku se kaže da je Pašić "izjavio da Vlada po oceni svih okolnosti stoji na gledištu da se ima istrajati do kraja u dosadašnjoj politici". Potom se zaključuje: "Nj. v. prestolonaslednik se složio s gledištem Vlade."

Vojvoda Mišić je, međutim, neuporedivo slabijim snagama zaustavio svoje znance iz Obrenovca, i vratio ih ka Čačku. U ovim borbama, na planini Jelici, posebno su se odlikovali trećepozivci Užičkog odreda. Snage crnogorske Sandžačke vojske prebačene su na pravac Arilje - Ivanjica - Sjenica, čime je zadržan njihov dodir i najbliža saradnja sa Prvom armijom vojvode Mišića. Serdar Janko Vukotić je austrougarsku 62. diviziju i dalje držao prikovanu za Višegrad. Vojvoda Stepa Stepanović je pet dana, sve do povlačenja 4. novembra, uporno branio Niš. Srpska ratna prestonica pala je 5. novembra. Odbranom kod Čačka, Višegrada i Niša sprečen je novi pokušaj neprijatelja da preseče odstupnicu srpskoj vojsci. General Pavle Jurišić Šturm je, međutim, javljao da se njegova vojska teško probijala ka jugu, jer su putevi bili zakrčeni rekama izbeglica.

BUGARSKA Druga armija je nastavljala da napreduje od Kačanika i Končulja ka Prištini i od Velesa ka Prilepu. Vojvoda Putnik je, 29. oktobra, javljao generalu Saraju da je sada bilo ugroženo i Kosovo, kao i veza Srba sa Bitoljem i Dračem. Molio je za hitan udar u bok Bugara, u pravcu Velesa ka Skoplju, pri čemu bi se prema Skoplju, u isto vreme, probili i Srbi. "Ako uopšte đeneral Saraj misli i želi da nam pritekne u pomoć, onda to treba da učini sada, i to što pre", - poručivao je Putnik, opisujući kritično stanje svoje vojske.

General Saraj odgovorio je tek 31. oktobra, istog dana kada je Putnik naredio povlačenje na dve Morave. Nije hteo da kreće u ofanzivu bez pojačanja i odobrenja svoje vlade.

Žofr je, međutim, javljao da je uspeo da, na podsticaj francuske vlade, ubedi Britance da pošalju dodatne divizije u Solun, kako bi broj tamošnjih trupa dostigao obećanih 150.000. Na sednici britanskog Ratnog komiteta, održanoj 29. oktobra u Londonu, Žofr je dobio tražene garancije, ali mu je rečeno i da će se Britanci, ukoliko francuske trupe ne uspeju da uspostave vezu i sadejstvo sa srpskim snagama, konačno povući iz Soluna.

Bilo je jasno da su članovi Komiteta bili suštinski nezainteresovani za sudbinu Srbije, ali ih je Kičener ubedio da je bolje poslati tražene divizije u Solun, nego pokvariti savezničke odnose sa Francuskom.

I SRPSKA vlada je uporno molila i zahtevala pomoć saveznika. Obećanja i ohrabrujuće poruke nisu prestajali da stižu. Sam car Nikolaj II poručivao je 24. oktobra da očekuje da će ruske trupe početi da deluju prvih dana novembra.

Srpski poslanik u Petrogradu Miroslav Spalajković izveštavao je da su mu u ruskom ministarstvu inostranih poslova saopštili da je ruska flota 28. oktobra bombardovala Varnu i da će na Balkanu u sledeća tri dana biti 110.000 savezničkih vojnika. Da bi izdejstvovao pomoć, Spalajković je, međutim, ruskim zvaničnicima pominjao mogućnost separatnog mira Srbije sa neprijateljem.

O tome su u Petrograd javljali i Trubecki i Artamonov. Sazonov je reagovao brzom i nedvosmislenom porukom. U telegramu upućenom Trubeckom, 28. oktobra, Sazonov je od Srba zahtevao ne samo da odbiju separatni mir, nego i da se, u slučaju potrebe, povuku preko Albanije. Podsećao ih je da je Rusija "velikim povlačenjem" ipak spasla svoju vojsku. Poruka ruskog ministra spoljnih poslova sadržala je čak i pretnju:

"SAVEZNICI preduzimaju sve mere kako bi što pre pritekli u pomoć Srbiji, računajući tu i izgradnju komunikacije između nje i Drača. Ma kakve bile okolnosti, mi računamo da srpska vlada neće ustuknuti pred teškim žrtvama i da će se, sledeći naš primer, postarati da po svaku cenu spase vojsku. Ako se sačuva vojska, uspeh naših neprijatelja ne može biti trajan, a vraćanje napuštene teritorije samo je pitanje vremena. Da Srbija zaključi separatni mir nemoguće je, kada se ima u vidu kako je ona časno i dostojno ispunjavala do sada svoje savezničke obaveze. Osim toga, takva odluka išla bi na štetu nje same, izgubila bi pravo da računa da će od njih dobiti bilo kakvu nagradu u budućnosti."

Ovakve poruke biće od ogromnog značaja za donošenje konačne odluke o napuštanju zemlje. Takva sudbina je, uostalom, već bila zadesila Belgiju. Knez Trubecki je u svojim sećanjima zapisao da je tada pitao Nikolu Pašića šta misli o separatnom miru: "Pašić mi je bez razmišljanja odgovorio da je za Srbiju, ako je i zadesi sudbina Belgije, bolje da sve podnese kako bi ponovo vaskrsla, nego da se preda."

NA ISTU način, povodom vesti o separatnom miru, na Pašića je tih dana pritisak vršio i britanski poslanik, Čarls Luis de Gra. Pašić mu je odgovorio na sličan način: "Dok god je moja vlada na čelu, neće biti postavljeno pitanje mira, pošto bi Srbija u tom slučaju doživela sudbinu Belgije."

Admiral Trubridž, koji se sa pukovnikom Filipsom nalazio u Kruševcu, pri srpskoj Vrhovnoj komandi, takođe je uveravao Srbe da bi predaja značila propast svih njihovih napora i ideala. Ponavljao je da će im stići britansko-francuska pomoć od najmanje 150.000 ljudi i da bi trebalo izdržati do tog trenutka. Trubridž je, međutim, svakog trenutka očekivao vest o predaji Srba, ali intimno ih zbog toga nije osuđivao.

SUTRA: Uz saveznike - odano i verno

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

EJ, LJUDI, ALI BUGARSKA... Ovom pričom je Nikola Jokić šokirao Amere