FELJTON - BALKAN REGION PUN PODELA I PROBLEMA: Za sve se pita Nemačka, zemljama jugoistočne Evrope ostaje svetla "evropska perspektiva”

Piše: Dr Predrag Kapor

21. 03. 2023. u 18:00

IMAJUĆI u vidu navedena razmišljanja u prethodnom nastavku ovog fljtona postavlja se pitanje: šta će biti sa EU? Ova i ovakva EU mora da se reformiše, ali, da li ima snage i volje za to kod svih njenih članica?

ФЕЉТОН - БАЛКАН РЕГИОН ПУН ПОДЕЛА И ПРОБЛЕМА: За све се пита Немачка, земљама југоисточне Европе остаје светла европска перспектива”

Foto: Tanjug

Na neki način ona sada podseća na jednu drugu državnu tvorevinu - nekadašnju Jugoslaviju. Na jednoj strani nalazi se „nemački ili germanski” blok (Nemačka, Austrija, Belgija, Holandija, Danska), na drugoj strani „romanski” blok (Francuska, Italija, Španija), a ostale države i državice, mada formalno ravnopravne u odlučivanju, ipak se malo pitaju o bitnim stvarima. Tu i tamo, one mogu da naprave određene probleme, ali uglavnom bude „onako kako Nemačka kaže” (a ona se prethodno potrudi da „izlobira” za svoje stavove i predloge, kod uticajnijih „starih” članica EU, i, uz poneku koncesiju, stvori potrebnu „kritičnu masu”). Da li neko misli da se u EU može doneti neka odluka koja ide direktno na štetu interesa Nemačke, makar ona bila u korist svih ostalih članica EU? Teško da neko realan misli da je to moguće.

Šta ostaje zemljama jugoistočne Evrope (zapadnog Balkana)  koje nisu u EU? Ostaje im, za sada, obećanje o pojačanom angažovanju EU u ovom regionu i svetla „evropska perspektiva”, kako se to često kaže u poslednje vreme od strane čelnika EU i državnih zvaničnika zemalja koje su njene članice, bez nagoveštaja nekog konkretnijeg datuma prijema, čemu se posebno protivi Nemačka (kao što je to bilo na Samitu EU - Zapadni Balkan u oktobru 2021) . Kao da zapadni Balkan ili jugoistočna Evropa nije u Evropi, nego u Africi (mada mnogi u „staroj” Evropi to verovatno i misle, ili bar smatraju da tamo objektivno pripada). Balkan je za njih sinonim za nešto mračno, iracionalno, za region prepun podela i problema. Zato ga treba što duže držati po strani, u rezervatu, i ne dozvoliti mu da uđe u EU i pokvari „idilu” koja tamo vlada.

OVO POGOTOVO kada je iz ovog područja 2013. izuzeta Hrvatska, koja zajedno sa već ranije (2007) primljenom Rumunijom i Bugarskom, uz staru članicu, Grčku, formiraju „sanitarni koridor”, uticaju Rusije i Turske. Zemljama u rezervatu se obećava „evropska perspektiva”, kao i razne forme regionalnog povezivanja (CEFTA, Berlin plus, Balkanska (kon)federacija) kao „predpristupne” faze (stepenice) za EU, čime se još više drže na distanci, a u nastojanju da se stvori privid da se EU bavi Balkanom, uz mnogo obećanja i relativno malo para.

Izgleda da EU ne zna šta će sa sobom. Kako Klaus Ofe (Claus Offe) u svom delu Evropa u zamci iz 2016. kaže: „EU se nalazi na raskršću između nečeg  znatno boljeg i nečeg znatno goreg od očigledno neodrživog statusa quo. Drugim rečima, ona je u kontinuiranoj krizi. To je sasvim jasno, kako samoj Evropi, tako i šire. Zato nisam usamljen kada verujem da je trenutna kriza - kriza koja predstavlja kumulativan ishod krize finansijskog tržišta, krize javnog duga, ekonomske krize/krize zaposlenosti i institucionalne krize EU, krize evrozone i krize demokratskih kvaliteta EU - krajnje ozbiljna, bez presedana, i da je zastrašujuća zbog svoje kompleksnosti i neizvesnosti.

PET MOGUĆIH SCENARIJA

BIVŠI predsednik Evropske komisije Žan-Pol Junker je (marta 2017) izložio pet mogućih scenarija daljeg razvoja EU, od kojih je najrealniji bila „EU različitih brzina (stepena integracije)”, ali u konkretnom opredeljivanju kojim će se putem krenuti izgleda da se nije mnogo odmaklo. Možda je bolje reći da Nemačka (i donekle Francuska) ne zna šta će dalje sa EU i nije voljna da se sada bavi Balkanom, bar ne dok ne reši ovo strateško pitanje, ali nije ni voljna da ga prepusti uticaju SAD, Rusije, Turske, Kine, ili nekog drugog.

Ako ne bude uskoro rešena krupnim institucionalnim preuređivanjem EU, veliku štetu pretrpeće ne samo politički projekat evropskih integracija već i globalna ekonomija, da ne govorimo o ogromnim socijalnim teškoćama koje je kriza već prouzroko- vala u zemljama evropske periferije.”  ( Istraživanje CeSID  za potrebe Beogradskog centra za bezbednosnu politiku, koje je rađeno od 15. 9. do 5. 10. 2020. na uzorku od 1.200 građana, pokazalo je da njih 51% ne podržava članstvo Srbije u EU, dok ga podržava 46%, pri čemu 58% smatra da Srbija nikad neće postati punopravni član (skoro polovina njih misli da EU ne želi da prihvati Srbiju kao člana). Od zemalja EU građani imaju najveće poverenje u Grčku, Mađarsku i Rumuniju, a tek 1 do 2% kao glavne saveznike vidi Nemačku i Francusku. Inače, samo 3% podržava članstvo Srbije u NATO. )

IDEJU o „Evropi različitih brzina”  prvi su lansirali savetnici kancelara Helmuta Kola još 1989. („Evropu koncentričnih krugova”), a posle razradili istaknuti političaru (Volfgang Šojble i Karl Lamers) Hrišćansko-demokratskoj uniji (CDU) 1994. („Evrope varijabilne geometrije”). Stoga bi se moglo reći da se radi o aktuelizovanom „nemačkoj projektu” transformacije EU, sa izdvojenim zemljama „jezgra” EU (koji se uglavnom poklapa sa zemljama osnivačima EEZ), koje bi se opredelile za veći i brži stepen integracije i „ostalih” članica EU koje bi ih pratile prema svojim željama i mogućnostima.

Skromno  mišljenje pisca ovih redova je Srbija u sledećih 20 godina neće ući u EU (sa KiM ili bez njega, ali je mnogo verovatnije ono drugo), naravno, ako EU bude do tada postojala, a neće izvesno postojati u ovom obliku, jer je to stanje na dugi rok neodrživo. Ovim se postavlja pitanje da li će tada EU, ili ono što od nje bude nastalo (ostalo), posle svih 35 „zatvorenih poglavlja” u pregovorima (ili će vremenom biti još raznih zahteva i uslova, mada se neće zvati poglavlja, nego promena „metodologije” pristupanja - „klasteri” i sl.), biti toliko privlačna za Srbiju?

Srbija živi u „čekaonici za EU, u lebdećem stanju”, koje može potrajati

„DONOSIOCI odluka” u Srbiji, izgleda, poslednjih dvadesetak godina smatraju da EU (članstvo) nudi rešenje za sve probleme. „Evropa (EU) nema alternativu” je (politički) stav koji nikada nije ozbiljno testiran na volji naroda. Ne treba gubiti iz vida da su građani u pojedinim zemljama koje je EU mnogo više želela u svojim redovima, svojevremeno na referendumu ili sličnim oblicima izjašnjavanja (preko parlamentarnih izbora partija koje su za ili protiv ulaska u EU) dale svoj sud, kao što je nedavno bio slučaj sa Islandom (koji od početka pregovora sa EU 2010. otvorio sva poglavlja i zatvorio dobar deo njih, a onda 2013. doneo odluku da odustaje od članstva), ranije sa Norveškom (na referendumima 1972. i 1994. većina građana je bila protiv članstva), ili su odluke donošene tek na ponovljenim izjašnjavanjima (Danska).

Ovo nipošto ne znači da ne treba prihvatiti „vrednosti” (sistemska rešenja, propise, institucije)  EU, ali ne sve i po svaku cenu, već selektivno, one za koje se proceni (na bazi detaljne analize troškova i koristi) da su za dobrobit i prosperitet Srbije i gradnju boljeg društva, a ne u isključivom interesu EU (još bolje rečeno „briselske birokratije”) ili pojedinih njenih članica. Do tada, kako primećuje austrijski publicista Hanes Hofbauer, Srbija živi u jednoj vrsti „čekaonice (za EU), u lebdećem, maglovitom stanju”, koje može potrajati.

SUTRA: EVROPA PONOVO PRED NEMAČKIM PROBLEMOM

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

I MI KREĆEMO PUT GRČKE Prvo oglašavanje Nikoline žene: Deca znaju sve, moramo biti hrabri