FELJTON - SUDBONOSNA 1989. I KRAJ SOVJETSKE ERE: Kriza autoritarizma nije počela Gorbačovljevom „perestrojkom” ili padom Berlinskog zida

Piše: Dr Predrag Kapor

19. 03. 2023. u 18:00

BERLINSKI zid čija je gradnja počela 13.8.1961. bio je, i ostao, simbol Hladnog rata, podela na Zapad i Istok (Berlina), dva sveta u Evropi, ali i šire.

ФЕЉТОН - СУДБОНОСНА 1989. И КРАЈ СОВЈЕТСКЕ ЕРЕ: Криза ауторитаризма није почела Горбачовљевом „перестројком” или падом Берлинског зида

Foto: Profimedija

Premda po veličini nije uporediv sa Kineskim zidom njegova simbolika je mnogo veća i značajnija. Berlinski zid je, kao simbol „podeljene Nemačke”, probijen 9.11.1989. (a kasnije najvećim delom je i srušen), ali percepcija podele koju on označava je ostala i dalje u sećanju. Do tada su pali komunistički režimi, ili su bili na izdisaju, u Poljskoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Bugarskoj. Rumuniji... da bi za manje od godinu dana 3.10.1990. došlo do ujedinjenja dve Nemačke, raspuštanja Varšavskog pakta (1.7.1991), a istovremeno je tekao proces ubrzanog raspada SSSR (koji je zvanično rasformiran 25. decembra 1991).

Međutim, kriza autoritarizma u Evropi nije počela sa Gorbačovljevom „perestrojkom” ili padom Berlinskog zida; ona je počela petnaestak godina ranije padom niza desničarskih autoritarnih (uglavnom vojnih) režima u južnoj Evropi koje su zamenile civilne demokratski izabrane vlasti. Vojnim udarom 1974. zbačen je režim u Portugaliji, pukovnici koji su vladali u Grčkoj od 1967. takođe su zbačeni 1974, smrt generala Franka 1975. otvorila je put uvođenju demokratije u Španiji (međutim, u Turskoj je došlo do vojnog puča u septembru 1980, da bi se tek 1983. vratila civilna vladavina).

Možda je primerenija odrednica koju je dao poznati istoričar i filozof Erik Hobsbaum (Eric Hobsbawm) u svom delu Vek ekstrema: kratak dvadeseti vek, 1914-1991, koji je kao referentu presudnu odrednicu uzeo 1991. zbog „kraja sovjetske ere”, ali su događaji u periodu 1989-1991, kao proces, na više načina povezani i međusobno uslovljeni, pa to u percepciji ne menja mnogo.

MADA svaka generacija veruje da je savremenik velikih promena, promene iz 1989. godine i godine koje su usledile neposredno kao posledica toga bile su tektonskih razmera. Pomenimo samo u Evropi raspad SFRJ i građanske ratove na jugoslovenskim prostorima, uz strane intervencije, kao i u svetu one u Iraku januara 1991. (nakon iračke invazije Kuvajta) i marta 2003. (zbog opasnosti od iračkog posedovanja hemijskog oružja, koje nikada nije nađeno, ali su zato pod kontrolu SAD došli bogati izvori irački nafte), te vojne intervencije u Avganistanu, Somaliji i Haitiju (američka intervencija 1994), ili sukobi u Ruandi (1994. kada je ubijeno između 500.000 i 800.000 ljudi)... nakon kojih su ove zemlje uglavnom skliznule u haos, beznađe i građanski rat.

Godina 1989. (kada je bila dvestota godišnjica Francuske revolucije) bila je po mnogo čemu prilično sudbonosna. U februaru te godine Crvena armija se povukla iz Avganistana, u junu su se desile demonstracije na pekinškom trgu Tjenanmen koje su ugušene uz žrtve čiji se broj nikada nije saznao (zvanično je priznato oko 300, uključujući i vojnike). U Paragvaju je posle 35 godina sa vlasti otišao korumpirani diktator general Alfred Štresner, zaštitnik brojnih traženih nacističkih zločinaca. SAD su 1989, zbog kontrole Panamskog kanala (koji je vraćen pod suverenitet Paname 1978) izvršile invaziju na Panamu i svrgle sa vlasti generala Norijegu, koji je zatim osuđen na 40 godina zatvora. Nešto kasnije, 1990. sa vlasti je otišao zloglasni čileanski diktator general Agusto Pinoče (ali je ostao na čelu vojske do 1998), za vreme čije vladavine je „nestao” i emigrirao veliki broj protivnika režima. U Etiopiji je posle dugogodišnje vladavine srušen 1991. general Mengistu...

PREKRETNICA U GEOPOLITICI

OSTAJE  da se vidi da li haotično povlačenje SAD (i njenih saveznika) iz Avganistana („groblja imperija”) u avgustu 2021. posle 20 godina bezuspešnog uvođenja zapadnog modela demokratskog sistema i države, te pobeda talibana koji su odmah proglasili Islamski emirat Avganistan i proklamovali društeni sistem zasnovan na šerijatu, označava prekretnicu u geopolitici SAD i postavljanje novih prioriteta (Pacifički region i Kina), što donosi brojne dileme i probleme za Evropsku uniju  i NATO.

IDEJA koja se nameće od pada Berlinskog zida pa do uništenja kula Svetskog trgovinskog centra u Njujorku 9.11.2001. jeste ideja raspada društava: ratovi, revolucije, ubrzane tehničke transformacije, osvajanja, migracije, ali takođe i brza bogaćenja i siromašenja, globalizacija razmene, ali i siromaštva i nesreće. Nakon toga usledila je svetska ekonomska kriza 2008-2009. (počela je 15.9.2008. sa propašću velike američke banke „Leman braders”, a zatim je sledila serija bankrotstava drugih finansijskih instutucija) i problemi sa korporativnim i javnim dugovima u mnogim razvijenim zemljama, valutni poremećaji, kriza evrozone i dužnička kriza u Grčkoj...

Posle je 2011. došlo „Arapsko proleće” i talasi pobuna u Severnoj Africi i Bliskom istoku, koje su dovele do pada režima u Tunisu i Egiptu (Hosni Mubarak je srušen nakon 30 godina na vlasti), društvenih i političkih previranja u Omanu, Saudijskoj Arabiji, Bahreinu, Jemenu... ali i eskalacije nasilja posebno u Siriji i Libiji. Ovi događaji, izgleda, nisu bili toliko spontana reakcija nezadovoljnih građana željnih demokratizacije društva, koliko deo velikog strateškog plana SAD, odnosno korak u njegovoj realizaciji.

To što su u maju 2011. u Pakistana američke specijalne snage u tajnoj operaciji ubili Osamu bin Ladena, vođu Al Kaide, nije zaustavilo talas terorizma i jačanja militantnog islama. Na teritoriji Sirije i Iraka formirana je islamska država (Islamska država Iraka i Levanta - ISIL), koja se sredinom 2014. čak proglasila kalifatom. Građanski rat u Siriji se dodatno iskomplikovao uplitanjem velikih zapadnih sila (a kasnije Turske i Rusije) i stvorio je milione izbeglica koji su utočište prvo tražili u Turskoj i Libanu, a posle je taj talas krenuo i ka Evropi.

Promene na kraju devete decenije prošlog veka bile su tektonskih razmera

U LIBIJI vojna intervencija Francuske, SAD i Velike Britanije (pre svega vazdušna podrška koju je kasnije preuzeo NATO) na strani pobunjenika u periodu februar-oktobar 2011. dovela je do rušenja režima Muamera el Gadafija (koji je više od četiri decenije bio na vlasti). Međutim, Libija je ostala podeljena zemlja u haosu sukoba raznih frakcija, bez funkcionalne centralne vlasti i uništene privrede. Gotovo da se može govoriti o svojevrsnom ostvarenju proročke vizije Samuela Hantingtona (Samuel Huntington) o „sukobu civilizacija” i o pravom konfliktu između hrišćanstva i islama, između islamskog fundamentalizma i Zapada. (Civlizacijska paradigma pruža jasan odgovor na pitanje s kojim se suočavaju Zapadnoevropljani: gde se završava Evropa? Evropa se završava tamo gde se završava zapadno hrišćanstvo i počinju islam i pravoslavlje.)

Na teritoriji bivšeg Sovjetskog Saveza postoji čitav niz dugogodišnjih „zamrznutih konflikata” (sa potencijalom da se iznenada pretvore u oružane sukobe, kao u Nagorno Karabahu 2020) - kojima je 2014. dodata ruska aneksija Krima i de facto podela Ukrajine, koja je dovela do pogoršanja odnosa SAD i EU sa Rusijom.

 SUTRA: NEMAČKA  „UČI“  EVROPU KAKO DA SE PONAŠA U „SVOJOJ KUĆI“

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

ETO, JAVLJA MI SE! Kako je Novak Đoković šokirao novinarku CNN-a