FELJTON - POČETAK TAMNOVANJA I OKIVANJE BUKAGIJAMA: Zatvorski čuvari su mi pokazali kako da idem sa okovima na nogama

Vasa Čubrilović

08. 02. 2023. u 18:00

NEGDE oko 10 časova uveče došla su dvojica policiskih činovnika, preuzeli me od Maksimovića i doveli na saslušanje.

ФЕЉТОН - ПОЧЕТАК ТАМНОВАЊА И ОКИВАЊЕ БУКАГИЈАМА: Затворски чувари су ми показали како да идем са оковима на ногама

Oružje pronađeno kod atentatora, Foto Iz knjige „Sećanja“ Vase Čubrilovića

Odveli su me, čini mi se, u prostorije gde je danas Akademija nauka Bosne i Hercegovine, i namestili u sobu na ćošku. Počelo je saslušanje.

Trajalo je celu noć do šest izjutra. Dvojica po dvojica policajaca su se smenjivala u ispitivanju. Nisu vodili nikakav zapisnik, ali su pravili zabeleške. Danas imam samo mutne predstave, šta su me pitali i šta sam tu noć odgovarao. Neke stvari sam rekao, ali mnoge sam i prećutao. Dolazio je u sobu za saslušavanje i moj poznanik i sused dr Glik.

Nisam rekao u saslušanju ko mi je dao propusnicu da iziđem iz Sarajeva. Kad je ušao u sobu za saslušavanje Glik mi je pokazao mali model vešala i upitao me da li znam, šta je to. Odgovorio sam da znam, ali da je šteta, što nemam 20 godina. Pogledao me i dobacio: „I to znaš! Mnogo znaš za svoje godine”. Pri ispitivanju, najuporniji je bio Ivasjuk, viši agenat policije u Sarajevu. Poznavao sam ga iz demonstracija i nemira đačkih. Svi smo ga znali. Bio je više drzak i nasrtljiv nego pametan. Takav je na mene ostavio utisak, kad me [je] saslušavao one noći u sarajevskoj policiji.

Oko šest sati izjutra odveli su me policajci u opštinski zatvor, što se nalazio odmah pored gradske većnice. Tu sam ostao jedno 2-3 sata, u hodniku pored stražara. Oko 9 do podne dali su mi lisice na ruke, sveli na ulicu i smestili u fijaker u pratnji dvojice policajaca. Vozili su me istim ulicama, kojima je treba[lo] da prođe i prestolonaslednik Ferdinand. Fijaker je bio otvoren. Vozio sam se u pratnji policajaca, posmatrao svet na ulici, a i oni mene. Negde blizu hotel „Evrope” susreli smo na ulici starog profesora Novaka. Išao je po običaju malo poguren i zamišljen. Pogledao me zamišljeno i opet sagao glavu. Sumnjam da me [je] poznao. Ja njega jesam. Vožnja fijakerom se produžila prema železničkoj stanici i nisam znao kuda me voze. Kad smo stigli do velikih vojničkih kasarni pred stanicom fijaker je okrenuo prema njima. Uvezli smo se u dvorište garnizonskog zatvora, tu su me policajci istovarili i predali vojnicima. U kancelariji su me ponovo pretresali, zaveli u knjige i onda je došao kovač vojni da me okuje. Na noge mi je prikovao bukagije gvozdene, jedno četiri-pet kilograma teške, a zatvorski čuvari su mi pokazali kako ću da idem sa tim okovima na nogama. Posle toga su me odveli odmah u prizemlje i zatvorili u jednu samicu. Tako je počelo moje tamnovanje 1914. godine.

GARNIZONSKI  zatvor u Sarajevu ležao je u krugu kasarni vojnog logora kod stare železničke stanice, gde se i danas nalazi. Imao je prizemlje i dva sprata, sa nizom ćelija, bilo samica i skupnih soba. Mene su dali u ćeliju u prizemlju. Bila je jednostavna, sa vojničkim drvenim krevetom i slamaricom, sa malim stolom i stolicom i nišom gde se nalazila „kibla” – posuda za izmet. Vrata su bila od čvrstog drveta, sa malom rupicom u sredini, kroz koju je mogao da pogleda stražar, šta zatvorenik radi.

Pod u ćeliji je bio od dasaka, čisto održavan. Tu sam proveo nekoliko dana, a da me niko nije zvao na saslušanje. Stražari ključari bili su vojnici. Ključar kod mene bio je neki Poljak, Zaturecki, podoficir, dosta gorljiv u službi, ali nije bio grub. Hranu su nam davali vojničku, doručak, supa vojnička, ručak i večera; pola hleba na dan. Bilo je dovoljno. Postupak je bio služben, ali ne strog, ispada od strane ključara i straže protiv nas nije bilo. Prozori su ćelije bili okrenuti prema dvorištu zatvora; na šetnju nas nisu puštali. Nepristrasno gledano, austriske vlasti su se brinule, da se sa nama postupa službeno i korektno. Svakih 14 dana dolazio je u inspekciju pretsednik Vrhovnog suda B[osne] i H[ercegovine], obišao bi sve zatvorenike i pitao ih za njihove želje ili žalbe. Bio je to stariji čovek, obučen u uniformu visokog austriskog činovnika u B[osni] i H[ercegovini], miran, hladan i služben, ali nimalo nije pokazivao neko neprijateljsko raspoloženje prema nama. Zato nije s naše strane bilo ni pritužbi ni sukoba sa osobljem koje nas je čuvalo. U početku nam je bilo zabranjeno, da se penjemo na stolice i gledamo kroz prozor. Nedeljko Čabrinović se popeo, stražar u dvorištu mu zapretio da će pucati, ovaj ga je izazvao, neka to učini. Stražar to nije učinio, ali mora da je o tome podneo izveštaj svojim starešinama, pošto su izgleda, stekli uverenje da bi time mogli da izazovemo stražare, da nas pobiju pre suđenja, izdato je naređenje stražarima da nas puste da gledamo kroz prozor. Uostalom, mi iz prizemlja mogli smo kroz prozor da vidimo samo zatvorsko dvorište i zid oko njega.

NEKOLIKO dana posle moga dovođenja u zatvor poveden sam jedno do podne na saslušanje.

Odveden sam na prvi sprat, gde je bila kancelarija sudca istražitelja – to je bio dr Pfefer, sudac istražitelj čini mi se sarajevskog okružnog suda. Kao pisar za vođenje zapisnika bio mu je sudski koncipijent docnije posle Prvog svetskog rata poznati jedan od vođa Hrvatske seljačke stranke dr Jura[j] Šutej: u to doba bio je to još štrkljast, mlad čovek. Za celo vreme je ćutao, posmatrao i beležio pitanja sudije i odgovore optuženog.

Dr Leo Pfefer je bio onizak čovek, podeblji, sa velikom glavom. Na mene je ostavio utisak čoveka kome je iznenada dopala u ruke velika uloga, a kojoj se nije nadao. Tako se i ponašao. Nije bio grub, bar ne prema meni, ali način ispitivanja je bio prilično površan. Nije zalazio u pojedinosti, nije postavljao pitanja, na koja se ne bi moglo izbegavajući odgovoriti. Takav utisak o Pfeferu imali su i drugi optuženi. Njegova pitanja kod mene odnosila su se o mojoj ulozi u spremanju atentata, o uvlačenju u atentat Cvetka Popovića, nešto o Danilu Iliću, i ništa više.

KAD JE  koncem jula 1914. počeo Prvi svetski rat objavom rata Austro-Ugarske Srbiji, poznalo se to i po vojničkom logoru, gde smo bili zatvoreni. Vojnici su skinuli mirnodopske uniforme i obukli ratne. Broj vojnika se u logoru osetno povećao, a njihova ratna oprema je sama po sebi govorila, šta se napolju događa. Austro-Ugarska nije imala skoro pedeset godina, od Austro-pruskog rata 1866. godine. Za rat se spremala i gomilala ratnu opremu za sve to vreme.

Zato, kad je izvršena u julu 1914. godine mobilizacija, vojska se pojavila odevena i obuvena kao nikad do tada: sivo-plavo odelo od debelog vojničkog šajaka, nove cipele, novi kajiši, novo čisto oružje i telećaci (vojnički ranac koji vojnik nosi na leđima i u kojem drži preobuku i druge najnužnije stvari za ličnu upotrebu.). Sve se blistalo. Sve smo to mogli u leto 1914. da posmatramo, kad se vršila koncentracija i otpremanje vojske prema Drini, protiv Srbije i Crne Gore. Da je to bila vojska raznih naroda Habsburške monarhije videlo se i po izgledu i govoru vojnika. – Prema nama [su] se ponašali hladno, uzdržano, gledali nas radoznalo, ali ispada nije bilo.

SUSRET SA ROĐACIMA

POSLE  prvog saslušanja Pfefer me nije pozivao k sebi neko vreme. Onda me je ponovo pozvao, ali rat je već bio počeo. Jednog dana početkom avgusta 1914, kad me je Pfefer pozvao na saslušanje, čekao sam u hodniku pred vratima njegove kancelarije pod stražom.

U dnu hodnika video sam grupu ljudi, obučenih u građanska odela. Pogledao sam bolje i poznao među njima moga zeta dr Jovu Bokonjića, lekara i rođaka, dr Bogdana Vidovića, advokata. I oni su mene gledali, sve dok me sudac nije pozvao u kancelariju.

SUTRA: DOPISIVANjE PREKO PREKO VOJNIČKIH PORCIJA ZA JELO

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (0)