FELJTON - POLITIČKA TEREVENKA MINISTARA U BELJU: Grof Ćano je nudio Jugoslaviji Solun i deo Albanije

Andrija Čolak

15. 11. 2022. u 18:00

MILAN Stojadinović svoj populizam ističe na čestim narodnim zborovima sa ikonografijom i rečnikom koji podsećaju na fašističke zborove u Italiji i Nemačkoj, sa organizovanim odredima u zelenim košuljama i sa fašistički uzdignutim rukama u znak pozdrava.

ФЕЉТОН - ПОЛИТИЧКА ТЕРЕВЕНКА  МИНИСТАРА У БЕЉУ: Гроф Ћано је нудио Југославији Солун  и део Албаније

Milan Stojadinović i grof Galeaco Ćano u Belju, Foto Iz knjige "Jugoslavija – zabluda najboljih"

Istovremeno, vođstvo Hrvatske seljačke stranke osniva Hrvatsku građansku zaštitu u gradovima i Hrvatsku seljačku zaštitu u selima, čiji je zadatak da tobože osiguravaju političke skupove od neistomišljenika. U početku su naoružani drvenim štapovima, ali će vremenom dobiti pravo i na oružje, uz opravdanje da služe kao ispomoć  policijskim  organima.

Ovakav vid fašizacije samo je posledica  jednog šireg pokreta u čitavoj Evropi po uzoru na Italiju i Nemačku. Atmosfera u odnosima  između vlasti i hrvatske opozicije je takva da su mnogi incidenti dobijali tragične dimenzije i prerastali u krvave sukobe ne samo između vlasti i opozicije, već i između pripadnika različitih političkih grupa i struja.

Možda Maček lično i nije bio sklon usijavanju ionako vrele atmosfere u odnosima sa vlastima u Beogradu, ali njegove pristalice se nisu ustručavale da otvoreno pokažu svoju zagriženost i netrpeljivost prema suprotnoj strani. Na proslavi Mačekovog rođendana koja se pretvorila u demonstraciju tvrdog antijugoslovenstva, isticane su i izvikivane parole poput „Dolje Jugoslavija, kralj, Srbija, krvavi Beograd”, ili „Živio kralj Maček”, „Živjela hrvatska vojska”, „Živjela samostalna Hrvatska” i slično.

KOKETIRANjE Stojadinovića sa fašizmom, pa i uvođenje nekih spoljnih obeležja i metoda agitacije i političke borbe, ozbiljno su zapretili fašizacijom čitavog  jugoslovenskog društva, koja se i nad Evropom nadvila kao zla kob. U zemlji niču i fašističke organizacije, poput  „Zbora“ Dimitrija Ljotića, koji je imao i svoj ogranak u Sloveniji, dok se u Hrvatsku vraćaju ustaše iz Italije, ohrabrene povoljnom klimom za delovanje i verovanjem Stojadinovića da je, zbog dobrih odnosa sa fašističkim režimima u Nemačkoj i Italiji, Jugoslavija izvan opasnosti od najekstremnijeg hrvatskog nacionalizma.

Ovakva situacija u Jugoslaviji nije ni malo odgovarala Britancima koji su kneza Pavla smatrali svojim čovekom i na njega vršili pritisak da se reši hrvatsko pitanje. Kao glavnu prepreku za rešavanje tog pitanja Britanci su smatrali upravo Stojadinovića i njegovu politiku prijateljske neutralnosti prema Italiji i Nemačkoj koja mu je omogućila da se ne obazire na hrvatske zahteve. Siguran u svoju snagu Stojadinović odlučuje da ne čeka izbore predviđene za april 1939, već ih sprovodi ranije, u decembru 1938. Knez Pavle pristaje na ranije održavanje izbora, verujući u prognozu Vladka Mačeka da će Stojadinović na tim izborima loše  proći.

Mačekov optimizam bio je najviše podgrejan načinom na koji je primljen u Beogradu u avgustu, dakle četiri meseca uoči izbora, kada se udružio sa srbijanskom opozicionom strankom samostalnih demokrata. Evo kako on to opisuje:

„Na kolodvoru i po ulicama do kuće, koja mi je bila određena za stan, bilo je bez pretjerivanja preko stotinu tisuća ljudi, i to ne samo na ulici nego i na svim prozorima kuća, pa i na krovovima. S balkona kuće gdje sam odsjeo morao sam uz prvake opozicije i ja govoriti nekoliko puta, jer su se slušatelji izmjenjivali kako se povorka polagano pomicala naprijed stisnuta između obiju strana dosta široke ulice. Boravio sam u Beogradu dva dana, a kad sam ga treći dan ostavio, bio sam pun optimizma, jer sam držao da je Srbija posve zrela, iako još ne za jedan pravedan sporazum sa Hrvatima, a ono barem za to da jednom za svagda sruši sve diktatorske režime.“(Bladko Maček:  Memoari).

KNEZ  i Maček su bili u pravu, ali samo delimično. Stojadinović je na izborima prošao mnogo lošije nego što je očekivao, sa tesnom većinom u odnosu na opozicionu listu na kojoj je i Maček, ali odredbe izbornog zakona su takve da mu omogućuju apsolutni primat u parlamentu. Iako je izgubio tesnom većinom Maček je to teško primio. U svojim sećanjima je zapisao: „Već nakon 4 mjeseca pokazao se taj moj optimizam ipak pretjeranim, jer je Beograd, dakle oni isti ljudi koji su me tako oduševljeno dočekali, glasovao većinom za listu režima.“

Za Stojadinovića to je ipak bila Pirova pobeda, jer je knez već doneo odluku da ga se reši, a priliku za to mu je dao sam Stojadinović koji je samo mesec dana posle izbora ugostio italijanskog ministra spoljnih poslova, inače Musolinijevog zeta, grofa Galeaca Ćana u lovu na državnom dobru u Belju. Ali, osim lova vođeni su i ozbiljni politički razgovori koji su na kraju začinjeni bogatom večerom i terevenkom, uz prisustvo „odabranih dama“ i Stojadinovićevom zdravicom koja je održana na stolu punom đakonija, a završila ispod stola koji je popustio pod korpulentnim jugoslovenskim premijerom.

KASNIJE u knjizi svojih sećanja Stojadinović će tvrditi da je Ćano prvi započeo ozbiljan razgovor tako što je pitao  da li bi Jugoslavija bila saglasna da Italija pripoji Albaniju jer je to „u interesu apsolutne bezbednosti na Jadranu“, pri čemu je svom sagovorniku ponudio Skadar i teritoriju oko njega, kako na Jugoslaviju ne bi pala nikakva „kritika agresivnog akta prema jednom od svojih suseda“.

Stojadinoviću to nije bilo novo, ali se pravio iznenađen i zatečen, što je opet iznenadilo Ćana koji je očekivao da predlog bude oberučke prihvaćen, pa je povećao svoju ponudu i delom jegejske obale i Solunom, što je Stojadinovića istinski uplašilo, pa je, brže bolje, prihvatio ponudu da deli Albaniju, bez Soluna, ali da Ćano o tome prvo razgovara sa knezom Pavlom. Stojadinović  tvrdi da je jugoslovenski generalštab na tu temu već nešto analizirao i zaključio da, ako ne može da se izbegne da Italijani zauzmu Albaniju, onda bi Jugoslavija morala da se postara da Italijani tamo ne budu sami, već da i ona uzme za sebe jedan deo.

Sam Stojadinović  je smatrao da versajska Evropa praktično više ne postoji i da „srpski narod gubi energiju u Jugoslaviji“. Naravno da su takvi stavovi u Londonu izazvala veliku buru koja je rezultirala kampanjom protiv Milana Stojadinovića. Saznavši za susret Stojadinovića sa Ćanom, Britanci su još više pritisnuli kneza Pavla koji je u februaru, uz pomoć ostavki petorice ministara, izazvao krizu vlade i od Stojadinovića iznudio ostavku i mandat za sastav vlade dao Dragiši Cvetkoviću. Najkraća dijagnoza Stojadinovićevog greha: nije imao razumevanja za rešavanje hrvatskog pitanja i hteo je da fašizira zemlju. Na kraju je sve to morao da plati odstranjivanjem iz vlasti.

VEČITI SAN O SKADRU

STOJADINOVIĆ  u memoarima piše da je o Skadru razgovarao i sa patrijarhom Gavrilom Dožićem koji je oduševljeno odgovorio: „Ah, to bi bilo slavno! Mi Crnogorci smo izgubili toliko ljudi u jurišima na Taraboš (tvrđava na brdu iznad Skadra sa koje je turska vojska u Prvom balkanskom ratu šest meseci branila prodor crnogorske vojske u grad.) da bismo osvojili Skadar, ali nam ga saveznici ne dadoše, a o njemu se uz gusle pjevalo. Ja bih u tom slučaju na čelu naših trupa ušao u negdašnju prestonicu Iva Crnojevića. Kamo sreće junačke da se to jednom ostvari“.

SUTRA: OTVORENI RAT KRALjICE MARIJE I PRINCEZE OLGE

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

ŠOK NA MARAKANI: Pred večiti derbi umro jedan od najvoljenijih članova FK Crvena zvezda