FELJTON - KOROŠEC U POZADINI ATENTATA U SKUPŠTINI: Srbija nije imala zamenu za Pašićevu snagu i autoritet

Andrija Čolak

10. 11. 2022. u 18:00

NIKOLA Pašić je suočen sa ozbiljnom optužbom da je i sam učestvovao u mahinacijama svog sina. Neposredan povod je bilo pojavljivanje nekog čeka na 20.000 franaka kojeg je jedan francuskii novinar dobio, navodno od Rade Pašića, jer na poleđini čeka je zaista potpis mlađeg Pašića.

ФЕЉТОН - КОРОШЕЦ У ПОЗАДИНИ АТЕНТАТА У СКУПШТИНИ: Србија није имала замену  за Пашићеву снагу  и ауторитет

Nikola i Đurđina Pašić sa kćerkom Pavom, sinom Radomirom -- Radom (stoji u sredini), zetom Štefijem Račićem i unucima, Foto Iz knjige "Jugoslavija – zabluda najboljih"

Faksimil čeka je objavljen u štampi sa tvrdnjom da novac potiče direktno iz državne blagajne, zbog čega Skupština formira anketni odbor koji će ispitati ceo slučaj. Rad anketnog odbora se odužio, jer ček, sam po sebi, nije bio nikakav dokaz, što je radikalima dobro došlo da sa starog Pašića  skinu svaku sumnju i podrže ga u nameri da ponovo postane predsednik vlade

U takvom raspoloženju Pašić odlazi 9 decembra 1926. kod kralja da ga upozna sa odlukom Radikalskog kluba da ponovo preuzme vođstvo vlade, ali kraljeva reakcija je bila surova: „Vi ste pod anketom. Dokle god se ne operete od optužbi u vezi sa aferama vašeg sina, vi ne možete biti na čelu vlade“. Ovakav kraljev odgovor je toliko potresao starog Pašića da mu je iste večeri pozlilo. I dok se lekar koji je hitno pozvan nalazio pored Pašića, stiže lično ministar dvora Dragomir Janković koji mu prenosi kraljevo izvinjenje: „Njegovo veličanstvo kralj žali što je upotrebio one izraze, jer nije imao nameru da vas vređa“. Ali to nije moglo da uteši Pašića, jer iza ove rečenice sledi i druga: „Kralj povlači svoje reči, ali ne i odluku koja vam je poznata.“

Pašić  je umro te noći u snu, a kralj je pred podne došao u njegovu kuću u tadašnjoj Pozorišnoj, danas Francuskoj ulici i dugo stajao pred beživotnim telom čoveka sa kojim je zajedno stvarao istoriju. Pašićevom smrću nestala je najmarkantnija politička ličnost Srbije koja je na čelu stranke i državne uprave, sa povremenim prelaskom u opoziciju, bila skoro pola stoleća. Njegov nesumnjiv talenat za politiku, njegov autoritet i snaga nisu imali zamenu. Bar ne u Srbiji.

JEDNA druga politička ličnost je ostala da u naredne dve godine dominira jugoslovenskom političkom scenom, bez obzira što nije na vlasti. To je predsednik najjače hrvatske stranke koji se poslednjih godina pretvorio u vođu celog hrvatskog naroda -- Stjepan Radić.         

U političkom životu svađe i uvrede postale su uobičajen način rada i mučne scene ponavljale su se na svakom skupštinskom zasedanju. Vladimir Ćorović vrlo kratko opisuje ono što se u Skupštini dogodilo kobnog 20. juna 1928.: „I jednog dana dogodila se nesreća. U razdraženju, zbog jedne lične uvrede, poslanik Puniša Račić pucao je u Skupštini iz revolvera, pa je teško ranio Stjepana Radića, a smrtno pogodio druga dva hrvatska predstavnika, Pavla Radića i dra Đuru Basaričeka“.

Ni Branko Petranović ovaj događaj ne opisuje mnogo detaljnije od Ćorovića, ali dodaje jedan detalj kojim se pitanje povoda za ovako bezuman čin u Skupštini znatno udaljuje od „razdraženja” atentatora i približava mogućoj senzacionalnoj pozadini. Petranović doslovno piše: „Svedočanstvo Stanka Majcena, šefa kabineta Antona Korošca, otkriva da je Korošec dan pre atentata primio ubicu -- Punišu Račića. Pozadina atentata traži da se ovo svedočanstvo ne mimoilazi, jer je Korošec bio poverljiva ličnost kralja Aleksandra, ministar unutrašnjih poslova, u delu javnosti optuživan da je ‘režirao’ ubistvo, pa i da nije trpeo Radića”.(Branko Petranović, Istorija Jugoslavije, Prva knjiga, Beograd 1988.)

Petranović priznaje da se navedenim svedočenjem Korošecovog šefa kabineta ne može rešiti pitanje inspiratora i donosioca odluke o ubistvu, ali ukazuje da se daljim analizama istoričara ovo pitanje ne sme zapostaviti, naglašavajući „saznanje da je kralj bio zainteresovan za neki dramatični događaj koji bi opravdao njegove nesumnjive namere za zavođenje lične vlasti i ukidanje parlamentarizma”.

IAKO  to deluje mutno i nedorečeno, aluzija je jasna -- atentat u Skupštini je možda planirao lično kralj. Ova teška optužba biće lakše shvaćena ako se ima u vidu da je Petranović, inače odličan istoričar i poznavalac jugoslovenske istorije, ipak bio istoričar komunističke škole koja je na kralja Aleksandra gledala kao na krivca za sve što se događalo u prvoj Jugoslaviji, kao na apsolutistu koji je šestojanuarskom diktaturom pokidao i ono malo demokratskih niti i doprineo njenom krahu.

Ono što je nesumnjivo jeste da je radikalski poslanik Puniša Račić toga dana u 11,25, posle burne svađe sa poslanicima iz Htrvatske i teških uvreda izrečenih sa obe strane, zapucao iz pištolja. Smrtno su stradali Pavle Radić i Đuro Basariček, a Stjepan Radić, Ivan Pernar i Ivan Granđa su ranjeni. Posledice atentata nije preživeo Stjepan Radić, koji je u Beogradu odmah operisan i čiji je oporavak u Zagrebu izgledao uspešan, pa je mogao da prima i novinare, ali je zbog komplikacija izazvanih  dijabetesom umro 8. avgusta.

Po nekim izvorima (Milan Stojadinović u knjizi “Ni rat ni pakt”) jedan čovek je celu ovu skupštinsku dramu mirno posmatrao naslonjen na dovratak ulaza u skupšinsku salu.

KADA  je Puniša Račić posle surove egzekucije krenuo iz dvorane pogled mu se zaustavio na ovom posmatraču. Još je u ruci držao oružje iz kojeg je pucao. Pogledi su im se sreli, a Račić u prolazu mu kaže: „Ne brini doktore, neću tebi ništa…” Doktor je Ante Pavelić, poslanik Hrvatske stranke prava i kasniji poglavnik Nezavisne države Hrvatske. Iste večeri Pavelić seda u voz za Zagreb, a nekoliko dana kasnije odlazi u Bugarsku kod Vanče Mihajlova vođe reakcionarnog dela VMRO koja će u marsejskom atentatu na kralja Aleksandra imati izvršnu ulogu.

Jedan detalj i dve verzije tog detalja vraćaju priču o atentatu u Skupšini na ono što je Branko Petranović izneo kao sumnju u moguću pozadinu. Navodno je Puniša Račić sa pištoljem „koji se još pušio“ uleteo u kabinet predsednika parlamenta u kome je sedeo i ministar unutrašnjih poslova Anton Korošec. Šta je sa njim razgovarao, ne zna se, kao što se ne zna da li se u ovu verziju uopšte može verovati. Po drugoj verziji, Račić je zahtevao da se preda lično Korošecu, što je ovaj navodno odbio, pa ga je razoružao upravnik grada. Kako god da je, ličnost Antona Korošeca je u opticaju.

JAZ IZMEĐU DVA NARODA

PREDSTAVNICI hrvatske koalicije, posle atentata, napustili su Beograd ne želeći da nastave saradnju u skupštini. Umesto da se slavi jubilarna deseta godišnjica postojanja zajedničke države, svi su suočeni sa nepremostivim jazom između dva vodeća naroda koji preti potpunim razjedinjavanjem. Uzaludni su pokušaji da se nešto promeni. Na čelo vlade dolazi Anton Korošec, ali je trebalo samo nekoliko meseci da se shvati da promena vlade ništa ne menja. Hrvatska koalicija ne želi da učestvuje u političkom životu zemlje dok se ne izvrše radikalne promene, zahteva nove izbore, ali vladina većina to odbija uz obrazloženje da bi izbori u takvoj atmosferi mogli da izazovu nove i još teže sukobe.

SUTRA: SUDBINA POGREŠNO ZAKOPČANOG PRSLUKA

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

EJ, LJUDI, ALI BUGARSKA... Ovom pričom je Nikola Jokić šokirao Amere