FELJTON - OBRAČUN DVE KLIKE U VOJSCI: Za vreme Simovićeve vlade, tri brata Kneževića preuzela su kormilo državnog broda pod svoju kontrolu

Nikola Stanković

31. 05. 2022. u 18:00

REORGANIZACIJA u vojsci, koja je obavljena sredinom januara 1942. godine, istovremeno je najavila i početak pobune dela jugoslovenske vojske van Otadžbine, protiv nove vlade Slobodana Jovanovića, koja je nazvana „Kairska afera“. Stoga možemo konstatovati da je padom đenerala Simovića s vlasti, po mišljenju dela zavereničkih vojnih krugova, nestala garancija njihovog učešća u politici, zbog čega su oni u nastupajućem periodu reagovali neposlušnošću i opstrukcijom vladinih odluka.

ФЕЉТОН - ОБРАЧУН ДВЕ КЛИКЕ У ВОЈСЦИ: За време Симовићеве владе, три брата Кнежевића преузела су кормило државног брода под своју контролу

Major Živan Knežević / Foto "Vikipedija"

Pad vlade đenerala Dušana Simovića označava prekretnicu u tri segmenta. U segmentu međusavezničkih odnosa jugoslovenske emigrantske vlade i njenih britanskih pokrovitelja, odnosima jugoslovenskih vojnih i civilnih vlasti i, što je najupečatljivije, odnosa u samoj vojsci između dve klike, tzv. starijih i mlađih oficira. Kairska afera trajaće promenljivim intenzitetom od 15. I do 19. X 1942. godine. Ona će imati svoj sled, unutrašnju dinamiku i logiku koja tek treba da bude detaljno predstavljena.

IZVEDENE promene samo su ubrzale erupciju nagomilanih protivrečnosti u jugoslovenskom emigrantskom aparatu. Svi uslovi za nastali poremećaj već su postojali. Treba samo jasno izložiti događaje koji su sačinjavali pripremni proces u svakom od segmenata koje je obuhvatala pobuna. Na prvom mestu je polarizacija u vojsci. Obračun sa svojim mlađim saborcima stariji oficiri započeli su još krajem septembra. Što ne znači da su oni isključivo odgovorni za sukob, već samo da su, zauzimajući visoke položaje u vojsci, bili u prilici da deluju u pravcu u kome su želeli. Sin ministra dr Milana Gavrilovića, Aleksa Gavrilović, pripadnik gardijskog bataljona, u svom svedočenju koje je integralni deo dnevnika njegovog oca, prenosi scenu prvih vidljivih znakova otvorenog obračuna u vojsci.

U logoru gardijskog bataljona Agami pored Aleksandrije, krajem septembra 1941. godine, bataljon je bio postrojen u kvadrat, kako bi dužnost komandanta major Živan Knežević predao potpukovniku Miloju Diniću. Ovu scenu Gavrilović je tumačio kao izraz neslaganja između dve grupe pučista. Tek nakon svog pada s vlasti, đeneral Simović otkrio je Kosti St. Pavloviću korake koje je preduzeo radi suzbijanja uticaja druge struje u vojsci: „U Jerusalimu se već osećalo da majori misle da su ubuduće oni pozvani da upravljaju Jugoslavijom. Simović je pokušao da se oslobodi njihovog uticaja i smenio je najuticajnijeg među njima Živana Kneževića sa položaja komandanta Gardijskog odreda. Počeo je da vodi borbu i protiv kraljevih ađutanata Rožđalovskog, Vohoske i Zobenice. Ali su oni dejstvovali preko ministra Dvora. Najzad je Simović otišao, i sada žare i pale majori. Kao šef kabineta ministra vojske, major Knežević, u stvari, komanduje našom vojskom.

TRI BRATA su sada uzeli sve pod svoju kontrolu: Radoje Dvor, Živan Vojsku, a Nikola Ministarstvo inostranih poslova.“ Navodi da su braća Kneževići, kao izvor svih zala, preuzeli kormilo državnog broda biće glavna argumentacija starijih oficira u toku pobune. Međutim, naznake ne više polarizacije, već multipolarizacije u vojsci uočavamo u navodima pisma đenerala Ilića predsedniku ministarskog saveta Slobodanu Jovanoviću od 19. januara 1942. godine, u kome tvrdi da je na izrazito insistiranje bivšeg predsednika vlade Simovića, major Živan Knežević postavljen za komandanta gardijskog bataljona „preskačući mnogo starije od sebe“. Ističe da je upravo on u Kairu ispravio tu grešku, postavljajući na mesto komandanta gardijskog bataljona Miloja Dinića, kao najstarijeg potpukovnika.

Ovakav postupak đenerala Simovića uopšte nije isključen, budući da se u tom periodu još nije rasplamsala borba između različitih struja u vojsci, kao i zbog potencijalnog održavanja kontakta sa obe strane u cilju obezbeđivanja sopstvenog uticaja. Ovakvom tumačenju kredibilnost može doprineti i činjenica da je osnovao posebno ministarstvo vazduhoplovstva i mornarice, verovatno ne bi li se u nastupajućem raspletu našao u pogodnijoj poziciji u odnosu na svoje kolege oficire.

MLAĐI oficiri, pak, stavljali su na teret teške optužbe svojim pretpostavljenima: „Cela Simovićeva vojnička sposobnost u izgnanstvu se svela na zavođenje i održavanje jednog špijunskog i gestapovskog režima u vojsci. Đeneral Simović je počeo da sumnjiči i goni najčestitije oficire jugoslovenske vojske u Egiptu. Osobito mlađe elemente, koji su do kraja izvršili svoju dužnost prema narodu, ali su kao pravi narodni sinovi ostali protivni i svakoj pomisli na zavođenje diktature i vladavine vojničkih klika, verni načelu: vojska samo u kasarni i na ratištu.“

Povodom smene potpukovnika Milana Prosena izaslanika u Carigradu 10. septembra 1941. đeneralu Simoviću stigao je šifrovani telegram jugoslovenskog diplomatskog predstavnika iz Turske, koji glasi: „Prema mojim obaveštenjima predstavnici engleskih i svih savezničkih vojnih servisa u Turskoj u prijateljskim i vrlo dobrim odnosima su sa potpukovnikom Prosenom. Stoga njegovu smenu neće primiti bez čuđenja. Sa našeg gledišta on je inteligentan i vrlo sposoban oficir. Utoliko manje se ovde vidi zašto se smenjuje. Ne znam da li se pre odluke promislilo i o oportunitetu smene ma kojeg šefa servisa u Turskoj? Bojim se, da ova smena, bez obzira ko dolazi, neće mnogo pomoći našem poslu i ugledu ovde. Smatram zadužnost da Vam ovo saopštim strogo poverljivo.“

KADA imamo u vidu ovakav odnos snaga između dve klike u vojsci, jasno se izdvaja razlog solidarisanja u odnosima civilnog faktora i pripadnika grupe mlađih zaverenika. Asocijacija interesa je očigledna. Politička struktura morala je imati neke trupe na koje će se osloniti i kadar koji će biti sposoban da otpravlja vojne poslove, dok su utočište od progona mlađi a sa njime i način da poravnaju račune sa svojim neistomišljenicima u vojsci. Ako se teži nepristrasnom sagledavanju situacije nastale Ukazima 15. januara, može se bez opasnosti istaći da su penzionisani samo oni oficiri koji su najvatrenije zastupali tezu da imaju „revolucionarna ovlašćenja“, đeneral Ranosović, potpukovnik Dinić i major Vukotić, ali tek nakon što su poslednja dvojica odbili da izvrše Ukaze kojima su određeni na nove dužnosti. Major Vukotić postavljen je za šefa vojne misije na Malti, dok je potpukovnik Dinić određen za šefa vojne misije u Jerusalimu. Kao dodatni razlog za smenu potpukovnika Dinića sa dužnosti komandanta gardijskog bataljona navodi se i činjenica da mu je za vreme dok je bio pod njegovom komandom, usled atmosfere koja je u njemu vladala, od savremenika pripisan naziv „Koktel Bataljon“.

SUD ZA TEROR MLADIH OFICIRA

U DECEMBRU 1941. doneta je Uredba o osnivanju Vojnog suda i Velikog vojnog suda, za čije predsednike su postavljena dva brata, đenerali Dragomir i Borivoje Mirković. Sudovi su po mišljenju, tada kapetana, Todorovića imali za cilj da „unište mlađe oficire“ koji su bili prepreka diktaturi. Todorović potencira i da je pri opštenju s predstavnicima britanske politike, mlađe oficire u Egiptu i Amanu, đeneral Simović portretisao kao elemente zaražene boljševizmom, neprijateljski nastrojene prema Englezima i odlučne da se ne bore na frontu.

SUTRA: OFICIRSKA „KAIRSKA AFERA“

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna