FELJTON - TRAUME ZBOG VOJNOG PORAZA: Britanci su u Egiptu konfiskovali sve jugoslovenske avione

Nikola Stanković

24. 05. 2022. u 18:00

TRAUMA izazvana brzim vojnim porazom i gubitkom Otadžbine, stapala se sa osećanjem nekonstruktivnog, zapravo besciljnog bitisanja na marginama svetskih zbivanja, na jednom prostoru potpuno stranom i dalekom pripadnicima jugoslovenske oružane sile. To što su od nadležnih organa britanske vojne vlasti bili tretirani kao podređeni trećerazredni činilac, sticajem okolnosti pod njihovom ingerencijom, nije moglo na njih delovati pozitivno.

ФЕЉТОН - ТРАУМЕ ЗБОГ ВОЈНОГ ПОРАЗА: Британци су у Египту конфисковали све југословенске авионе

Kralj Petar se rukuje sa oficirima / Foto iz knjige "Jugoslovenska vojska van otadžbine"

Na njihov moral najblagotvornije je delovala poseta njihovog Vrhovnog komandanta Nj. V. Kralja 15. maja 1941. godine aerodromu u Amanu, gde se nalazio logor jugoslovenskih vazduhoplovaca. Kralju je raport predao pukovnik Dragutin Savić, zatim je monarh nazvao Boga oficirima, podoficirima i redovima i održao im prigodan govor u kome je izrazio divljenje njihovom junaštvu, uveravajući ih da će njegovim nastojanjima uskoro biti izvršene predradnje za obnavljanje nacionalnog vazduhoplovstva. Po završenom govoru prolomio se usklik: „Živeo Kralj! Živeo, živeo, živeo!“ Utisci samog jugoslovenskog suverena stečeni prilikom posete govore u prilog napred iznetoj tezi o stanju izgnanih ratnika: „Posetio sam ih jednog dana zajedno sa generalima Simovićem i Ilićem, ministrom vojske. Ustanovio sam da im je u tom periodu čekanja moral bio veoma nizak; svi su oni ostavili svoje porodice i sada imali samo jednu želju – da opet krenu u bitku. RAF je konfiskovao njihove avione u Egiptu i sada su gubili vreme u velikom logoru u kome su bili smešteni.“

PRISUTNI su bili još i ministri Jovan Banjanin, Sava Kosanović, Miha Krek, Radoje Knežević i ban hrvatske Ivan Šubašić. Međutim, govor predsednika vlade ni izbliza nije izazvao slične ovacije. Tvrdnje o formiranju armije od sto hiljada ljudi, opremljene oklopnim borbenim kolima i armadi od dve hiljade aviona, nisu mogle da ne izazovu, u najmanju ruku, podozrenje avijatičara, jedan od njih zapisao je: „Stvoriti vazdušnu armadu tih razmera jeste gigantski posao. To zahteva velike finansijske napore i mnoge godine planskog rada. Stvoriti vazdušnu armadu od skoro dvesta hiljada vojnika iz nukleusa u Amanu od stotinak oficira i toliko podoficira i vojnika, zvučalo je za većinu nas apsurdno. Neodoljivo se nametalo pitanje, kako je čovek sa ovakvim nerealnim pojmovima mogao zauzimati najveće položaje u vojsci i kako ih još uvek zauzima.“

Ideju da će nepredato ljudstvo činiti jezgro buduće invazione armije delili su uglavnom svi članovi vlade. Međutim, način popunjavanja redova novim regrutima, poprište učešća u ratu, kao i trenutak stupanja u borbu izazvali su oprečna izlaganja i razmimoilaženja unutar kabineta Dušana Simovića. Sam Simović bio je mišljenja da se što kasnije stupi u borbu, kako bi se „postigao efekat pri kraju“, kada se front već nije održao. Đeneral Ilić zastupao je mišljenje da prostor gde se trenutno nalaze jugoslovenske snage ne pruža optimalne uslove za dalji razvoj.

MINISTAR unutrašnjih poslova, dr Srđan Budisavljević, naznačio je razliku između trenutnog iskustva i iskustva Kraljevine Srbije iz Prvog svetskog rata: „Pitanje nove vojske iz Kanade i USA mnogo je komplikovanije nego nekad. U svjetskom ratu bila je situacija drukčija. Nacionalno svestan element bio je. Onda je bilo epopeja srpske vojske. Od onda je prošlo skoro 30 godina.“ Razlažući dodatno izneo je tezu da će najviše dobrovoljaca moći da se dobije upravo na prostoru Bliskog istoka, iz sastava južnoslovenskih ratnih zarobljenika, zatim iz Turske i SSSR, kao i pitanje ratne solidarnosti tj. ostanka u blizini ratišta i same okupirane Jugoslavije.

Ministar dr Juraj Krnjević složio se sa kolegom Budisavljevićem i ukratko izjasnio: „U Kanadi je mlađa emigracija, ali tamo je opća vojna obaveza. USA je gro emigracije. Mladež je amerikanizirana.“ Potom se izjasnio za blizinu Mediterana kao vojnički, a London kao politički centar delovanja. Ministar Kosanović smatrao je da bi u tadašnjem vremenu, kritičnom za Engleze, podvig dve eskadrile dao „neobično mnogo moralno“, verujući da je ostanak vojske u blizini ratišta imperativ.

NAPOSLETKU, dr Momčilo Ninčić izneo je stav da se vojska može oformiti i snabdeti samo u Kanadi. Na sednici ministarskog saveta 8. V 1941. nastavila se diskusija o ovim pitanjima. Milan Grol naveo je kao razloge za ostanak vojske na tlu Bliskog istoka to da bi drugačije postupanje navelo predstavnike britanske imperije na zaključak da se beži dalje od ratišta.

Hrvatski ban Ivan Šubašić, podsetio je kolege ministre na akciju u Prvom svetskom ratu, konstatujući da je ona istovetna trenutnim okolnostima, smatrajući za neophodno da se odmah stupi u borbu: „Bolje bi bilo sad poslati pet aviona nad Italiju, nego za dvije godine 100.000 vojske. Odmah se mora pokušati, ako ima mogućnosti tehničke da odmah stupe u akciju. Makar dobrovoljno, ne po naredbi.“ Govoreći kako vojska ne sme otići sa prostora Mediterana, za potencijalne centre vojne delatnosti navodi Palestinu, Keniju ili Persijski zaliv. Bogoljub Jevtić takođe je za najbolji centar manifestacije vojne angažovanosti smatrao Bliski istok. Podvlačeći nesvrsishodnost odlaska u Kanadu, napravio je paralelu između Prvog svetskog rata, kada je iz Amerike došlo svega 4.500 dobrovoljaca u Bizertu i okolnosti u kojima se nalazila emigrantska vlada, koje su uistinu bile mnogo gore. Svi navedeni ministri uz sve nijanse mišljenja oko smeštaja trupa, uglavnom su se saglasili o ovom pitanju, ali i o tome da budući politički centar vlade bude u Londonu, koji je već postao stecište izbegličkih vlada iz čitave okupirane Evrope. Konsenzus je kvario samo Momčilo Ninčić, sa stavom da vlada treba da ide u Ameriku. Za odlazak u Kanadu i Ameriku određeni su piloti koji će se trenažom na najmodernijim aparatima osposobljavati za nastupajuće ratne zadatke i bavljenje instruktorskim radom među svojim saborcima. Iako prividno rešen, problem poprišta na kome će biti stacionirane trupe, sporadično će se ponovo javljati i u budućnosti remetiti organizacijske delatnosti jugoslovenskih vojnih predstavnika.

SELEKCIJA ZAROBLjENIKA IZ ISTRE

NAJVEĆI rezervoar ljudstva za koji je bilo izgleda da se može u doglednom vremenu iskoristiti za omasovljavanje jugoslovenskih trupa bio je onaj smešten u engleskim zarobljeničkim logorima u Africi i Indiji, gde su se, kao vojnici poražene italijanske armije nalazili obveznici iz Istre i slovenačkog primorja, teritorija koje su posle Prvog svetskog rata pripale Italiji. U cilju selekcije zarobljenog ljudstva određena je delegacija koju su činili đeneral Borivoje Mirković, pukovnik Zvonimir Župančić, potpukovnik Uglješa Popović i major Jovančić, koji su 20. maja 1941. prispeli u Kairo. Na sednici vlade održanoj 26. V 1941. đeneral Simović je konstatovao da su engleski nadležni organi odobrili sakupljanje dobrovoljaca iz zarobljeničkih logora, da je kralj potpisao Uredbu o dobrovoljcima, te da će se od regrutovanih Slovenaca, sa kojima će ostati najbolji oficiri, formirati motorizovana jedinica kraljeve garde.

SUTRA: FORMIRANjE GARDIJSKOG BATALjONA

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

ETO, JAVLJA MI SE! Kako je Novak Đoković šokirao novinarku CNN-a