FELJTON - BORBA ZA VLAST MEĐU NEMANJIĆIMA: Srpska vlastela je državne interese podređivala ličnim

Nikola Moravčević

11. 05. 2022. u 18:00

PO POVRARKU u Srbiju, arhiepiskop Sava je nastavio svoje crkvene i pastirske poslove u zemlji.

ФЕЉТОН - БОРБА ЗА ВЛАСТ МЕЂУ НЕМАЊИЋИМА: Српска властела је државне интересе подређивала личним

Vladislav, srednji sin Stefana Prvovenčanog, Foto "Vikipedija"

U okviru toga on se prvo posvetio kanonizaciji preminulog brata, monaha Simona (Stefana Nemanje II Prvoven-čanog), kao i svečanom prenosu njegovih moštiju iz manastira Studenice u Žiču, koju je preminuli kralj i podigao.

Srbija neko vreme potom nije imala nikakvih spoljnopolitičkih problema sve do ratnog sukoba Epiraca sa Bugarima na pritoci Marice, Klokotnici u martu 1230. godine, što je dovelo do neočekivanog sloma Epirskog carstva u kome je pobeđeni epirski car Teodor zarobljen a potom i oslepljen.

Ovaj značajan događaj je imao jakog političkog odjeka i u Srbiji, jer je zbog njega kralj Radoslav preko noći ostao bez svog jedinog moćnog zaštitnika, a on nije imao ni trunke državničke fleksibilnosti svoga oca, Stefana Nemanje II Prvovenčanog, koji bi se tad  na njegovom mestu potrudio da što pre nađe i neki legitimni način kojim bi mogao da se približi Bugarima.  A pod novim i uglavnom po Radoslava nepovoljnim  političkim uslovima   su mu se i njegovo grkofilstvo i uticaj njegove supruge Epirke Ane smesta obili o glavu, jer se neobuzdana srpska vlastela odmah pobunila i počela da kao novog i boljeg kraljevskog kandidata istura njegovog mlađeg brata Vladislava, uz opravdanje da je njena pobuna prirodan rezultat evidentne mentalne neuračunljivosti dotadašnjeg srpskog kralja.  Neko vreme je Radoslav uspevao da se vlasteoskoj pobuni odupre, ali je sredinom jeseni 1233. godine njegov otpor konačno slomljen i on je tad sa ženom Grkinjom morao da beži prvo u Dubrovnik, a potom u Drač.

ARHIEPISKOPA Savu je ovaj bratski sukob odmah podsetio na vremena kada je on morao da rešava sličan razdor između njegove braće velikog kneza Vukana i velikog župana Stefana Nemanje II, te je na sličan način pokušavao da smiri i svoje bratance, no svi ti napori mu nisu uspevali.  Izgleda da su tad njegove simpatije bile više na strani legitimnog vladara kralja Radoslava, iako je shvatao da je u tim okolnostima Vladislav bivao sve jači i jači.  I na kraju, kada je progres ovog političkog prevrata počeo da dovodi u opasnost i dalji opstanak srpske države, unutarnji instinkt praktičnog diplomate u Savi je ponovo proradio i naveo ga da najzad pusti Radoslava niz vodu i pristane da ozakoni Vladislavljevu nadmoć nad svojim starijim bratom time što će ga, i pored svojih dotadašnjih rezervi prema njegovom buntovničkom grabljenju prestola, ipak krunisati kao trećeg legitimnog srpskog kralja.

Pošto je krunisao svog mlađeg bratanca Vladislava, Sava je prihvatio i da mu diplomatski pomogne da se približi moćnom bugarskom caru, Jovanu II Asenu, time što je pristao da u njegovo ime u Bugarskoj isprosi carevu kćerku, Beloslavu, što mu i uspeva.

VEROVATNO umoran od svih tih novih svetovnih pregovora, a i zato što mu je njegov duboko usađeni diplomatski instinkt nagoveštavao  da za dobro srpske države on treba da dok je još uvek u snazi odredi i rukopoloži sebi dostojnog crkvenog naslednika, koga bi onda mogao da svojim autoritetom podrži, Sava krajem 1233. godine odlučuje da svoj arhiepiskopski položaj ustupi svome učeniku i favoritu jeromonahu Arseniju Sremcu.

Odlučujući razlog za to je verovatno bio u njegovoj bojazni da bi oko tog čina mogle da iskrsnu brojne nesuglasice ako bi se ta sukcesija obavila posle njegove smrti, kako je to dotle uvek i rađeno u Srbiji.  Sećajući se pisma arhiepiskopa Homatijana, on je ponajviše zazirao od toga da bi se u tim okolnostima najverovatnije umešala i Ohridska arhiepiskopija za koju je sumnjao da je u stanju čak i da vešto podmetne i iskoristi svaki oblik razdora da bi time poništila srpsku crkvenu nezavisnost i povratila nezavisnu srpsku crkvu pod svoju kontrolu.

Osećajući tada u srži svoga bića da sudbina te autokefalne crkve koju je on stvorio u mnogome zavisi i od snage ličnosti njenog sledećeg, arhiepiskopa, Sava je hteo da sebi da vremena da svom nasledniku pomogne da na rešavanju važnih crkvenih pitanja izgradi takvu ličnost. I njegov izbor Arsenija Sremca za tu funkciju (koji je u stvari poreklom bio iz Mačve) je u mnogome bio pun pogodak, jer je taj njegov učenik ostao na čelu srpske crkve tridesetak narednih godina tako uspešno braneći postignuća svoga prethodnika Save da je i on nakon svoje smrti 1266. godine proglašen srpskim svetiteljem.

U VREME ustoličenja patrijarha Arsenija je razrešena i sudbina  svrgnutoga kralja Radoslava.  Gubeći sukob sa bratom Vladislavom, on je sa svojom suprugom 1233. godine pobegao u Dubrovnik, gde je potom izdao Dubrovčanima povelju o veoma povoljnim trgovačkim privilegijama kada se vrati na presto, do čega, naravno, nikada nije došlo.

Razočaran i svojim daljim neuspešnim pokušajima da se vrati na vlast  uz pomoć bosanskog bana Ninoslava, on je konačno bio primoran da sa ženom beži u Drač, u nadi da će otuda bar moći da se obrati za pomoć tadašnjem epirskom vladaru Manojlu. A pošto mu je i ta kombinacija uskoro propala (kako Teodosije o tome piše), njegova razočarana žena Ana se u Draču spetljava sa izvesnim gradskim zapovednikom francuskog porekla od koga je Radoslav skoro stradao u neuspešnim pokušajima da svoju ženu povrati. 

I kad mu je na kraju jedino bilo preostalo da se potpuno slomljen i napušten vrati natrag u Srbiju, on se skrušeno pojavio kod strica Save, koji ga je ljubazno primio i da bi ga zaštitio od moguće bratovljeve osvete, nagovorio da ga on zamonaši pod imenom Jovan, što je Radoslav u svojoj nevolji prihvatio i posle nekoliko godina mirnog monaškog života u manastiru Studenici i umro.

ŽALOSNO je da je o kralju Radoslavu još za njegovog života a i kasnije preovlađivalo ubeđenje, kakvo u istoriji obično pišu pobednici, po kome se gubitniku uvek pripisuje sve najgore.  I pored njegovih brojnih ograničenja, njega jedino Teodosije ipak vidi kao u suštini dobrog vladara. A i u uobičajenom svaljivanju krivice za njegovu zlu sudbinu na njegovu ženu ima dosta preterivanja, jer niko od istoričara koji to čine ne pominje da je i kralj Vladislav bio pod sličnim bugarskim uticajem njegove žene, Beloslave. A to što je Radoslav očito bio veoma naklonjen Epiru nije ni bila politika koju je on počeo nego politika njegovog oca Stefana Nemanje II Prvovenčanog zbog koje ga je i oženio epirskom princezom, Anom.

Kralj Radoslavljeve najveće vladarske greške su bile fatalna nesmotrenost u stalnom pokazivanju svog grkofilstva, nedostatak političke fleksibilnosti njegovog oca, a i nedostatak čvrstine u odupiranju pobuni razularene srpske vlastele koja je uvek bila spremna da podredi državne interese svojim ličnim.

UROŠ RUŠI VLADISLAVA

SUKOB između kralja Radoslava i njegovog brata Vladislava na kraju krajeva bio je tipična međusobna borba za vlast izmeću pripadnika loze Nemanjića. To potvrđuje i  mnoštvo drugih kasnijih događaja u hronologiji te dinastije. No nije ni potrebno to dokazivati obiljem kasnijih primera, jer je više nego dovoljno ovde pomenuti i da uspešno  uzurpatorstvo trona nije ni kralja Vladislava usrećilo, pošto je i njega 1243. godine na sličan način sa prestola srušio njegov rođeni mlađi brat Uroš.

SUTRA: HODOČAŠĆE SRPSKOG ARHIEPISKOPA

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna