FELJTON - ČUDOTVORSTA SRPSKOG ARHIEPISKOPA: Sava je svojom molitvom prizvao oluju sa gradom

Nikola Moravčević

09. 05. 2022. u 18:00

PAPA Honorije III je rođen oko 1150. godine u rimskoj aristokratskoj porodici Saveli i pre ustoličenja je od 1197. godine bio jedan od poznatijih naučno opredeljenih katoličkih kardinala, koji je napisao više dela u oblasti crkvenog prava.

ФЕЉТОН - ЧУДОТВОРСТА СРПСКОГ АРХИЕПИСКОПА: Сава је својом молитвом призвао олују са градом

Sveti Sava, Stefan Nemanja, Stefan Prvovenčani , Foto Freska iz crkve Bogorodice Ljeviške u Prizrenu

Kao mladi kardinal je neko vreme bio tutor budućeg cara Svetog rimskog carstva Fridriha II, koga je njegova mati, carica udovica Konstancija dala pod okrilje tadašnjeg pape Inoćentija III.

Zabeleženo je da je Honorije III  prihvatio papsku tijaru sa oklevanjem i zadrškom, plašeći se da je možda prestar za vrhovnog pastira celokupnog svetskog katoličkog stada.

No pošto je ustoličen, u svojoj prvoj buli je najavio je da će se skoncentrisati na dva supremno važna cilja: Oslobođenje Svete Zemlje od nevernika i duhovnu reformu celokupne katoličke crkve i to kroz praksu dobrote i blagosti umesto sile i strogosti, koje su karakterisale sve versko-političke poteze njegovog prethodnika, pape Inoćentija III.

I atoski arhimandrit Sava i njegov brat, srpski veliki župan Stefan Nemanja II su bili upoznati sa izjavom novog pape Honorija III o duhovnoj reformi katoličke crkve kroz dobrotu i blagost, te je to bio i još jedan važan razlog zašto Sava nije imao nekih značajnih poriva da se protivi ni pomeranju političkog oslonca svoga brata, velikog srpskog župana ka Mlecima, ni njegovom pokušaju da preko Venecije i Rima dođe do kraljevske krune, što se i desilo 1217. godine.

HONORIJEVA reforma katoličke crkve kroz dobrotu i blagost se na kraju isto tako svela na njegove potvrde katoličkih monaških redova Dominikanaca (1216.), Karmelitanaca (1220.) i Franjevaca (1223.), što je dodatno pomoglo srpskoj politici toga vremena, jer tih redova po srpskim zemljama tada nije ni bilo.                                                                  

Iako je Sava (po Teodosijevoj belešci) pismeno najavio svome bratu vreme svog povratka u Srbiju, samodržac Stefan Nemanja II nije  tada bio u mogućnosti da ga na južnoj srpskoj granici lično dočeka, jer je bio ozbiljno bolestan, ali je sa grupom srpskih dvorskih dostojanstvenika tamo poslao i svoje sinove da svečano dočekaju strica. Teodosije nadalje opisuje da je Stefan bio do te mere slomljen bolešću da ga je posluga na dvoru morala pridići iz postelje da bi svoga mlađeg brata mogao da zagrli i poljubi. A Savino lično ubeđenje da će njegove radosne vesti o dobitku autokefalnosti srpske crkve pomoći da se bratovljevo loše fizičko stanje popravi, njegovi hagiografski opredeljeni životopisci koriste da od tog događaja odmah ispredu i još  jedan primer čudotvorstva kojim je Sava svoga brata povukao sa samoga ruba njegovog oproštaja od života. No ipak tu ostaje činjenica da je Savin povratak u Srbiju sa osvojenim pravom na autokefalni položaj srpske pravoslavne crkve u istočnom hrišćanstvu značajno pomogao u tome da se Stefan Prvovenčani pridigne iz postelje i postepeno vrati svojim kraljevskim dužnostima. 

ODMAH potom Sava je energično pristupio reorganizaciji crkvene uprave u zemlji u čemu mu je morao sa svetovne strane pomagati i Stefan Nemanja II Prvovenčani, pošto je implementacija srpske crkvene autokefalnosti dobrim delom bila i državna stvar.

Svoje nove pravoslavne episkopije Sava je tako postavio da je čak pet od njih bilo duž linije već postojećih katoličkih episkopija širom Zete. No i pored toga što je on tada težio da ujedini srpski narod kroz pravoslavlje podređeno jednodržavnoj ideji svoga oca Stefana Nemanje, on je prema katoličkoj crkvi unutar nove Kraljevine Srbije svoga brata Stefana Nemanje II bio veoma pažljiv, tako da su svi njeni tad postojeći manastiri i dijeceze ostali netaknuti.

Pošto se ugarski kralj Andraš II nalazio na krstaškom pohodu u vreme kada je Stefan Prvovenčani dobio krunu od pape, a po svom hitnom povratku u zemlju dugo bio zauzet sređivanjem različitih unutrašnjih vlasteosko-građanskih sukoba u zemlji koji su uz mnogo halabuke najzad doveli do usvajanja Zlatne bule po kojoj je njegova vlast bila prilično ograničena, on je tek oko 1220. godine mogao da ponovo pripreti Srbiji slanjem svoga poslanstva Stefanu Nemanji II Prvovenčanom sa zahtevom da on ili prihvati da mu bude vazal kao što je to bio i njegov brat Vukan na početku XIII veka, ili da primi na znanje da mu neizostavno predstoji novi oružani sukob sa pravovernom Kraljevinom Ugarskom. 

Umesto da tom poslanstvu bilo šta odgovori na takvu drsku ucenu, bolesni srpski samodržac Stefan Nemanja II je tad zamolio brata Savu da on sa tim izaslanicima loših vesti ode na ugarski dvor i da tamo svojim diplomatskim darom kroz argumente zdravog razuma pokuša da urazumi kralja Andraša da se okani novog oružanog sukoba sa Srbijom. I prihvatajući da to učini, Sava je tada sa Andraševim poslanstvom  otišao u Ugarsku.

O SPECIFIČNOSTIMA tih Savinih uspešnih razgovora sa ugarskim kraljem ne postoji nikakav drugi istorijski pouzdani dokumenat, osim iskaza njegovih hagiografski nastrojenih biografa Domentijana i Teodosija, koji ne propuštaju priliku da i u ovoj Savinoj diplomatskoj misiji prikažu kako je on to postigao svojim čudesima. Prvo takvo čudo koje obojica opisuju proizilazi iz Savine želje da na ugarskom dvoru usred veoma jake letnje žege dobije malo leda da bi njime osvežio svoje piće.  No pošto se tad ispostavilo da na dvoru nemaju leda, on se pred mnoštvom dvorjana pomolio Bogu i svojom molitvom prizvao oluju sa gradom, što je do te mere impresioniralo kralja Andraša da on svom visokom gostu obećava da će odustati od agresije na Srbiju. Teodosije ovde ide čak i dalje, navodeći i da je tom prilikom kralj Andraš bio toliko opčinjen Savinim duhovnim moćima da je pristao i da ga novo-osvećeni srpski arhiepiskop preobrati iz njegove katoličke vere u pravoslavnu, što je tipičan primer jedne istorijski netačne i totalno besmislene hagiografske izmišljotine.

Uzimajući u obzir sa koliko je pregovaračke veštine i strpljenja Sava Nemanjić ulazio u sve svoje dotadašnje diplomatske pregovore, mnogo je verovatnije pretpostaviti da je on i ovaj put na Andraševom ugarskom dvoru upotrebio pletoru brojnih razumnih i logičnih argu-menata, sa kojima je ubedio kralja da sve svoje buduće ratničke pretenzije usmeri na susedne i istorijski već potvrđene ljute neprijatelje svoje zemlje, Austriju i Mletačku republiku, umesto na tek formiranu balkansku Kraljevinu Srbiju, koja mu nije bila nikakva pretnja.

MONAŠTVO STEFANA  PROVENČANOG

JOŠ od ženidbe svoga starijeg sina Radoslava 1220. godine sa Anom, kćerkom epirskog despota Teodora I Anđela Komnina Duke, prvi srpski zvanično priznati kralj Stefan Nemanja II Prvovenčani je počeo da menja svoju dotle zapadno orijentisanu spoljnu politiku prema Mlecima i Rimu sa približavanjem Epiru, što je i povećao pošto je 1224. godine epirski despot Teodor I Anđel uspeo da zauzme Solun i da se te godine (ili možda dve godine kasnije) i on kruniše za romejskog cara u nameri da se izjednači po rangu sa tadašnjim nikejskim vladarem, carom Teodorom Laskarisem.  No kralj Stefan Nemanja II je u to vreme nastavio da poboljeva i u toku 1228. godine njegovo zdravstveno stanje je bilo veoma loše, tako da je te jeseni zatražio od brata Save da ga pre smrti zamonaši.

SUTRA: Hodočašće srpskog svetca

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna