FELJTON - PRIPREME ZA PODVIŽNIŠTVO: Značajan je bio Savin uticaj na oca da napusti svetovni život

Nikola Moravčević

26. 04. 2022. u 18:00

VESTI o dolasku imućnog mladog srpskog vlastelina na Atos su već počele da mute i dotadašnje skladne odnose među svetogorskim lavrama, jer je duhovno vođstvo jedne od najuglednijih među njima, grčkog manastira Vatopeda, tad odlučilo da ga po svaku cenu privuče sebi.

ФЕЉТОН - ПРИПРЕМЕ ЗА ПОДВИЖНИШТВО: Значајан је био Савин утицај  на оца да напусти  световни живот

Stefan Nemanja na umetničkoj gravuri, Foto "Vikipedija"

I Sava je bez oklevanja prihvatio tu ponudu u nadi da će mu već dokazano naklonjeni monaški oci te svetinje blagonaklono dopustiti da se kao bosonogi i u kostret umotani monah-podvižnik nastani negde u atoskoj divljini. Međutim, vispreni iguman te grčke znamenite lavre, prepodobni Teostirikt, svestan moći, bogatstva i jakih političkih veza tadašnjeg srpskog vladara Stefana Nemanje odmah je prionuo na posao da visoko rođenog mladog verskog entuzijastu spretno odvrati od toga, odgovorivši mu strogo da se do tog stepena vrhunskog asketizma na Atosu ne dolazi samo ličnom odlukom i da je on premlad da bi se tako brzo udostojio "vrhunca monaškog ćutanja i usamljenosti". I tako resko poučenom Savi posle te lekcije o nužnoj dugoročnoj pripremi za podvižništvo nije preostalo ništa drugo nego da smerno prihvati da kao obični mladi monah ostane u Vatopedu još punih sedam godina.

ZA TO VREME on se bez pogovora posvećivao svim poslovima sebarskog tipa kojima su se bavili mladi i daleko manje obrazovani pripadnici njegovog monaškog bratstva. Izvodio je na ispašu manastirsku stoku, kosio i skladištio travu za njenu zimsku prehranu, prao prljave sudove posle zajedničkih monaških obeda, okopavao i podrezivao čokote okolnih manastirskih vinograda, brao masline, smokve, jabuke i grožđe, pomagao u muži i sirenju mleka, kao i u nabavci i pripremi ogreva za zimske dane. A povrh toga je nalazio i vremena da često bude na usluzi bolesnicima u manastirskoj bolnici, revnosno učestvuje u brojnim svenoćnim bdenijima u crkvi i peva u manastirskom horu. I u svemu tome je zbog svoje čile smernosti i dobre volje, kao i postojane dubine svog verskog zanosa postao među braćom monasima veoma omiljen.

Savin prelazak u manastir Vatoped na Atosu mu je doneo znatne duhovne i obrazovne koristi, jer je ta grčka svetinja bila jedna od najstarijih i najvećih na Svetoj Gori, posvećena Blagovestima. Pošto je bila bogato darivana od svih romejskih careva od Konstantina Velikog do poslednjeg vladara iz dinastije Paleologa, ona je imala veliku biblioteku o svetim ocima pravoslavne crkve na grčkom jeziku, što je bistrom Savi mnogo pomoglo da usavrši svoje znanje tog jezika.

MOŽDA je Savina instinktivna odbojnost prema svom privilegovanom aristokratskom poreklu njemu još u njegovoj mladosti pomogla da se otrgne od svega svetovnog, ali je sigurno da je on u mladalačkim danima svoga života bio više svestan kako da se akcijom oslobodi onoga što mu je odbojno nego kako da nađe pravi put za ono čemu teži. A u Vatopedu je potvrdio sebi da su njegove težnje ka isposničkom i usamljeničkom životu odraz žarke potrebe da od sebe stvori istinski hristološku ličnost, i tom stremljenju je on ostao dosledan sve dok mu se najzad u njegovom monaškom prebivalištu na Atosu nije pridružio i njegov zamonašeni otac Stefan Nemanja, na čemu je Sava u svojim sedmogodišnjim pismima ocu uporno insistirao.

No pošto je u novembru 1197. godine njegov otac konačno ispunio Savina očekivanja i pojavio se u Vatopedu kao monah Simeon i pošto su potom njih dvojica zajedno krenuli u akciju da na Svetoj Gori konačno uspostave i srpski manastir, koliko god je Savin uticaj na oca dotle bio značajan da on prihvati potpuni raskid sa svetovnim preprekama da bi našao mir u Gospodu, toliko je i Simeonova prisutnost i njegovo uporno zalaganje za izgradnju Hilandara uticalo na Savu da on dođe do realizacije da je apostolska misija prema vernicima iz njegove rodne grude i duhovno zalaganje za njihovo kolektivno spasenje daleko veći podvig od ličnog opredeljenja za raskid svih svetovnih veza radi spasenja sopstvene duše.

POSLE Rastkovog bekstva iz Srbije veliki župan Nemanja i njegova žena Ana su na srpskom dvoru u Rasu isprva gorko oplakivali naprasnu odsutnost svog miljenog najmlađeg sina.

Ali vremenom su uspeli da pobede u sebi te urođene roditeljske svetovne porive i da snagom svoje hrišćanske pobožnosti uvide duhovnu veličinu Rastkove nepovratne opredeljenosti za carstvo nebesko, tako da su u svojim pismima njemu čak počeli i da ga nazivaju svojim molitvenikom pred Svevišnjim i duhovnim učiteljem, pa i da mu po očevim glasnicima šalju znatna novčana sredstva, koja je on svesrdno ulagao na popravke postojećih i doziđivanje novih monaških prebivališta u svom manastiru, na širokogrude ktitorske poklone drugim okolnim svetinjama, kao i na nužne izdatke za osnovnu prehranu mnogobrojnih monaha isposnika širom Atosa.

A Sava je u svojim pismima roditeljima uporno isticao da strasno želi da mu se i otac konačno oslobodi svih svojih teških svetovnih bremena da bi mu se i on u monaškoj rizi pridružio u Vatopedu, gde bi postom i molitvom mogao da u miru i tišini privede svoj život prirodnom kraju sa verom u Gospoda i bespovratno oslobođen od tereta svega što je profano i zemaljsko.

Međutim, politička situacija u Srbiji i pred Rastkovo bekstvo na Svetu Goru, a i u toku njegovog boravka u Vatopedu je bila prilično komplikovana. U poslednjem romejsko-srpskom ratnom sukobu u toku 1190. godine dobro organizovana romejska vojska, predvođena carem Isakom II Anđelom, uspela je da u jesen te godine potuče Nemanjine srpske snage u bici na Južnoj Moravi. Ali pošto je romejski car i pored te pobede tada, ipak, vispreno procenio da na duže staze on nema ni vremena ni entuzijazma da taj otegnuti, mučni i periferni oružani sukob nastavlja unedogled, on tad odluči da Nemanji predloži pregovore, koje iznenađeni srpski župan, naravno, prihvati.

SRBIJA POSTAJE NEZAVISNA DRŽAVA

NA PREGOVORIMA car Isak II Anđelo je od Nemanje zahtevao da Romejskom carstvu vrati sva pogranična mesta koja je u poslednjih nekoliko godina osvojio, računajući da će tako njegovom carstvu da preostane vlast nad brojem strateški najvažnijih tačaka na severnom rubu carstva, u Beogradu, Ravnom, Nišu, Skoplju, Prizrenu i Lješu. A pošto je Nemanja na svim dotle osvojenim romejskim prostorima odmah proganjao Grke, zamenjujući ih srpskim življem, on je bio ubeđen da će već uspostavljeno većinsko srpsko stanovništvo na tim prostorima uvek biti spremno da se spontanom pobunom ponovo priključi Srbiji, te mu to i nije teško palo. Zvanični carski poziv da dođe da pregovara bilo je romejsko priznanje srpske državnosti i moćni romejski vasilevs  prvi put u istoriji srpskog opstanka na Balkanu više ne vidi Rašku kao zapušteni severni periferni deo svoga carstva, a srpskog župana kao svog vazala, nego kao samostalnu državu, u kojoj je župan Stefan Nemanja punopravni vladar.

SUTRA: Ko ne voli brata, ne voli ni Boga

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

RUS, OLIMPIJSKI ŠAMPION, ŠOKIRAO SVET: Oni koji dele sankcije Rusima - ovo nisu mogli ni da sanjaju