FELJTON - KAD SRPSKI VOJNICI PEVAJU: Francuski vojnici ležali su u grču, lica pobledelih od bola, a onda se začula pesma

Radoje Radojević

20. 04. 2022. u 18:00

KADA se radi o istoriji Velikog rata velikih nacija, događaji su poznati; činjenica da je Srbija, koju je napala Austrija sa zapada, mađarska armija sa severa, a sa istoka udružene bugarske i turske snage, uspešno odolela njihovim napadima nije toliko poznata u svetskoj istoriji.

ФЕЉТОН - КАД СРПСКИ ВОЈНИЦИ ПЕВАЈУ: Француски војници лежали су у грчу, лица побледелих од бола, а онда се зачула песма

Spomen-tabla Rozali Sloter Morton u Beogradu,Foto "Vikipedija"

Ona je osujetila nemački plan o osvajanju sveta, njen strateški položaj objašnjava zašto je toliko nasilja usmereno ka njoj. Njeni ljudi, umesto da sklope primirje, odlučili su da se odupru i, ako treba, i izginu. Hrabrost Srba je bila jedina nada saveznika na Balkanskom frontu. Ona se borila na život i smrt sa moćnim silama dok su se saveznici na zapadnom frontu spremali za ofanzivu.

Primorana na rat, ona se suočila sa svojim dobro naoružanim neprijateljima na tri fronta i odbacila ih. Njeni ljudi su se borili kako se bore samo oni koji brane svoje domove. [...]

Lekari su došli iz Rusije, Poljske, i Sjedinjenih Država da pomognu Srbima da spreče širenje tifusa. Sa harvardskom jedinicom su došli dr Strong i dr Cinser. Tifus je stavljen pod kontrolu, ali posledice slabljenja tela i duha bi slomile manje hrabar narod. U ovom ključnom trenutku Nemačka je ponudila Srbiji trajnu nezavisnost ako dozvoli  vojsci da prođe kroz njenu kraljevinu. Večito joj služi na čast što je zauzela veličanstven stav. Kao mali holandski dečak kod nasipa, Srbija je zadržala plimu dok saveznici nisu bili spremni.

PSIHOLOŠKA trauma duha vojnika bila je isto toliko iscrpljujuća kao groznica njihovih tela. Ali, ponovo su se borili sa nadljudskom snagom i ponovo su isterali neprijatelja iz Srbije. Onda su na severnoj i istočnoj granici Mađarska, Bugarska i Turska obnovile svoj napad. Počinjeni su grozni zločini o kojima se ne usuđujem da pišem. Fotografije tih nedela, koje su snimili oni koji su ih izvršili, nađene su kasnije u njihovim džepovima kada su oni ubijeni. Posedujem neke od ovih užasnih fotografija o vešanjima, paljevinama i mučenjima.

JEDINO  rešenje je bilo povlačenje cele nacije, vojnika i civila, iz njihove zemlje na neku neutralnu teritoriju gde bi mogli da se oporave za novi napad i oslobođenje svoje zemlje... Tako je po najljućoj zimi, decembra 1915, cela nacija bežala ka jugu preko nemilosrdnih, krševitih planina Crne Gore i Albanije...

Moji pacijenti u Sedesu su bili ljudi koji su preživeli to tragično povlačenje, vratili se na front i ponovo stradali...

Trideset hiljada njih (dečaka) su hrabro išli kroz dubok sneg, uskim prelazima duž klizavih strmina; mučno će se probijati ka Albaniji i moru. Samo sedam hiljada je živo stiglo do obale mora. Čudni brodovi su ih odvezli u daleke zemlje, kao izgnanike. Mnogi su umrli na brodovima od posledica teškog putovanja. Ovi snažni mladići su postali živa žrtva za Srbiju i bogove rata. Stradalo je njih dvadeset tri hiljade.

SRBIJA  je muzikalna zemlja. „Raspevani Srbi“ pesmom se suočavaju sa svakom nedaćom u životu, ali i sa svim radostima. To je kao svojevrsna molitva. Jednom, dok sam stajala usred neopisivog razaranja na frontu, primetila sam ptičicu koja je pevala na ivici rova. Ta ptičica koja je pojala usred svekolikog ratnog uništenja bila je nalik srpskim guslarima koji su, tokom vladavine Turaka, pevali narodne junačke pesme i tako sačuvali tradiciju i istoriju Srbije. Kada su Turci pregazili njihovu državu, braneći Srbima punih 500 godina da na svom jeziku imaju knjige, škole ili versku službu, samo su zahvaljujući guslarima koji su pevali o slavnoj prošlosti mladi naraštaji mogli da nauče svoju istoriju. Muzika je očuvala njihove ideale i tela u životu bez obzira na pokorenost, poraz i bitke.

KASNO  jednog popodneva, tokom moje službe u Sedesu, krenula sam na konju da obiđem okolne bolnice - a najbliža je bila udaljena desetak kilometara - i ustanovim gde bismo mogli da premestimo ranjenike koji su se dovoljno oporavili da se bez veće opasnosti mogu transportovati. [...] Kada smo završili vizitu, doktor me je pozvao da večeram s njim pre nego što na konju nastavim dalje. Predložio je da ostanem malo i da poslušam Srbe kako pevaju. [.]

U Solunu avgustovsko sunce brzo zalazi s one strane zaliva. Skoro da nema sutona. Dok sam gledala nebo, zlatna i crvena su se pretvorile u boju jorgovana i srebrnu i brzo nestale; mesec se pojavio. Ustavši od stola, posedali smo na drvene klupe na otvorenom.

Ranjenike su na nosilima polako izneli iz šatora i red po red postrojili pred nama.

Među njima je bilo toliko ozbiljno ranjenih da im ja ne bih dala više od jednog sata života. Šapnula sam to svome domaćinu, jer da neko od njih umre, to bi imalo loš uticaj na ostale i svakako otežalo onima koji treba da pevaju. Odgovorio mi je da niko neće umreti dok traje muzika i da će, štaviše, mnogima biti bolje kada čuju Srbe kako pevaju.

Bila sam sumnjičava ali i radoznala, pa sam ga upitala da li su oni koji će pevati za to obučavani. Rečeno mi je da svi Srbi pevaju, i to bez pratnje.

„Odakle će ti pevači doći?“, pitala sam.

„Iz obližnje bolnice. Jedva da su se malo oporavili. Večeras će biti s nama jedan sat; sutra će možda svi biti mrtvi, jer mada nisu dovoljno ojačali da se vrate na front, tolika je u njima želja da oslobode svoju domovinu da će već sutra zadužiti opremu i vratiti se u rovove.“

I DOŠLI  su..., visoki, mršavi, mladi, mada su od patnji likom ostareli. Koža im je bila siva a oči upale; dok su stajali, malo su se ljuljali. Bili su još previše slabi da bi održavali ravnotežu. Francuski pacijenti su na svojim nosilima ležali u grču, stisnutih pesnica, podignutih kolena, lica pobledelih od bola. Srbi su zapevali svoje ljubavne pesme, serenade, i uspavanke; vesele narodne pesme; koračnice, čvrste i mirne; psalme, nežne i utešne. Ranjeni Francuzi su se opustili; polako su ispravili kolena; postepeno su otvorili stisnute šake; u lice im se vratilo rumenilo. Po prvi put sam videla psihološki efekat muzike: smirivanje živčanog sistema i stimulaciju krvotoka.

Reči pesama bile su na srpskom, tako da nisu mogle probuditi neka sećanja kod francuskih vojnika. Samo se muzici moglo pripisati ono što sam imala prilike da vidim. Tempo, uzlazni i silazni ritam, dubina i milozvučje glasova, učinili su jezik nebitnim.

Niko nije umro, muzika je kod mnogih stvorila plimu života i snage za oporavak i otela ih od smrti kojoj bi se inače prepustili te noći.

ZEMLjA KOJA SE ŽRTVOVALA ZA SAVEZNIKE

PUT OD  Berlina do Bagdada Nemačka i njeni saveznici mogli su da osvoje samo preko Srbije, od Beograda do Srednjeg istoka, a pošto je njegovo osvajanje bilo od suštinske važnosti za ostvarenje dalekosežnih ambicija Hoencolerna, razaranje „Male cvetne kraljevine“ je bilo nemilosrdno i strašno. Da je sklopila primirje posle prve invazije, druge ili treće, sudbina svih nacija bi visila o koncu, jer bi onda Nemačka nastavila da prodire.  Da su njeni vojnici sa Istočnog fronta pridodati onima na zapadu, posledice po Francusku i Englesku bi možda bile katastrofalne. Ali Srbija ih je angažovala. Možemo, stoga, da Srbiju smatramo zemljom koja se žrtvovala za saveznike.

SUTRA: Harvardski dobrovoljci u Srbiji

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (2)

ETO, JAVLJA MI SE! Kako je Novak Đoković šokirao novinarku CNN-a