FELJTON - NEMAČKI CAR HUŠKA FERDINANDA: Nadvojvoda je jačao vojsku da potvrdi Monarhiju kao silu

Dr Mile Bjelajac

22. 08. 2021. u 18:00

U SVOJIM sećanjima, nekadašnji austrougarski ministar spoljnih poslova grof Berhtold ostavio je zabeleženo da je, posle zajedničkog lova sa nemačkim carem u Springenu (kraj novembra 1912. godine), Franc Ferdinand napustio neka dotadašnja gledišta i postao "odani i tvrdoglavi pobornik rata".

ФЕЉТОН - НЕМАЧКИ ЦАР ХУШКА ФЕРДИНАНДА: Надвојвода је јачао војску да потврди Монархију као силу

Foto Arhiva

Njegov boravak u Berlinu dešavao se u vreme višednevne posete austrougarskog načelnika Generalštaba Blazijusa Šemue, koji je takođe razgovarao sa Vilhelmom i Moltkeom (22. novembra 1912). Ferdinand je od Vilhelma dobio čvrsta uveravanja u nemačku podršku u svakom slučaju, posebno u odnosu prema Srbiji i Rusiji. Polutajna poseta Ferdinanda i Šemue Berlinu odmah je izazvala zabrinutost u Peterburgu, pa se car Nikolaj II smesta sastao sa ministrom vojnim i generalima, i odlučio da se mobilišu Kijevski vojni okrug i delovi Varšavskog. Do te mobilizacije nije došlo.

Istoričar Fransoa Fejto u knjizi "Rekvijem za jednu nestalu imperiju" (1993) iznosi stav da se Ferdinand, nasuprot rasprostranjenim mišljenjima da je bio čovek ratoboran i opasan po mir, u stvari zalagao za mir i opirao avanturističkoj politici Berhtolda i svog prijatelja, generala Konrada, dvojice zastupnika agresivne politike na Balkanu.

U PRILOG tome Fejto citira jedno pismo, nastalo godinu dana pre atentata: "Mi moramo sve učiniti da sačuvamo mir. Pretpostavimo da se angažujemo u ratu protiv Srbije. Možemo vrlo lako dobiti prvu rundu, a onda? Cela Evropa će se sručiti na nas i mi ćemo biti opisani kao likvidatori mira. Mi moramo prvo dovesti u red našu vlastitu kuću kako bismo imali iza nas sav naš narod pre nego što pomislimo na jednu ekspanzionističku politiku."

FERDINAND SE DIVI VILHELMU

ANEKSIONA kriza, koja je trajala od 1908. do kraja 1909. godine, pesle priključenja Bosne i Hercegovine Austrougarskoj, značila je prelom u odnosima između nemačkog cara Vilhelma i nadvojvode Ferdinanda i od tada je otpočela, u pravom smislu, njihova prepiska. U jednom pismu od 7. septembra 1913, koje je sačuvano u arhivu nemačkog Ministarstva spoljnih poslova, Ferdinand izražava divljenje Vilhelmovoj politici, s kojom se "u svojoj skromnosti i s najdubljim poštovanjem, ja potpuno slažem (!)."

Ovaj dokument svakako svedoči o Ferdinandovim stavovima kada je Austrougarska već u leto 1913. godine neprikriveno pretila Srbiji, te s tim nastavila i u jesen iste godine, za šta nije imala evropsku, pa ni nemačku podršku. Međutim, jednako tako svedoči da ni Ferdinandu nije bila daleka ideja o ekspanzionističkoj politici. On je činio sve da izgradi moćnu flotu i potvrdi Monarhiju kao veliku silu. Mađare je smatrao remetilačkim faktorom. Bio je u bliskim prijateljskim odnosima sa nemačkim carem. To su činjenice.

FRANSOA Fejto, na koga se oslanjaju eminentni istoričari Žan-Žak Beker ili Žan-Pol Bled, u svojoj čuvenoj sintezi smatra, na primer, da je Ferdinand nerado primao nemačke savete u pogledu austrougarske politike prema Srbiji. Tako ga je, na primer, iritiralo jedno pismo nemačkog kancelara Betman Holvega, u kome su ga savetovali da austrougarska politika prema Srbiji ne bude tako agresivna, kako bi se izbegle komplikacije sa Rusijom i kako ne bi ugrozili "krhku biljku" nemačko-britanskog približavanja.

Ferdinand je želeo, prema sadržaju nekih njegovih privatnih pisama, koje je objavio istoričar Kan, da izbegne rat, da ne provocira Ruse i ne stavi na najveću probu osećanja Hrvata i Rumuna. Na kraju Fejto formuliše hipotezu: da je Ferdinand ostao u životu, austrougarska politika bila bi drugačija i ne bi došlo do guranja u rat koji se nije mogao lokalizovati.

ISTORIČAR Žan-Pol Bled, u svojoj knjizi o Francu Jozefu (1987), smatra da početkom 1914. godine nasuprot legendi, nema stvarnih dokaza da je Franc Ferdinand hteo rat. Po ovom istoričaru, tačno je da je Ferdinand bio grub antisemita, antimason, do dna duše klerikalac, i zasigurno ne ličnost otvorenog i tolerantnog duha. Međutim, nije savetovao aneksiju 1908. godine i nije želeo da čuje za bilo kakvu akciju protiv Srbije.

Kao ilustraciju, Bled navodi i primere da su i Ferdinand, kao i car Franc Jozef, 1906. godine bili protiv Konradovog predloga da se Srbija tada napadne i uništi. Mada je Konrad Hecendorf tada bio nadvojvodin štićenik i po njegovoj želji doveden na položaj načelnika Generalštaba, Ferdinand je sročio pismo - instrukciju prvom ađutantu generala, majoru Brošu fon Arenau:

"Zadržavajte, molim vas, Konrada. Treba da prestane sa svojom ratničkom groznicom. Bilo bi divno i vrlo prijatno samleti te Srbe i Crnogorce. Ali čemu jeftino stečene lovorike ako treba da ih platimo evropskom krizom, ako potom moramo da se tučemo možda na dva ili tri fronta ne mogući tome da odgovorimo?"

PA IPAK, i istoričar Žan--Pol Bled mora da konstatuje da je Konrad, sa podrškom Franca Ferdinanda, postao pretnja austrougarskoj diplomatiji i njenoj delatnosti posle 1909. godine. Tek je car zauzdao Konrada u nameri da već 1911. napadne Italiju. Car je podržao ministra spoljnih poslova Erentala protiv načelnika Generalštaba.

Ovaj francuski istoričar propušta da pomene da postoje različita mišljenja o stvarnom držanju Ferdinanda tokom aneksije i aneksione krize (1908-1909). Vladimir Dedijer navodi da ga Redlih i Pisarov drže za glavnog protagonistu, a da je Kisling suprotnog mišljenja. No, važna su dva pisma iz Vilhelmove i Ferdinandove prepiske iz aprila 1909, koja bacaju svetlo na ukupne Ferdinandove stavove. U pismu Vilhelmu, Ferdinand na jednom mestu kaže: "Mi smo ovde preturili preko glave zaista veoma vrela i uzburkana vremena i stajali smo, pa ko živ, da krenemo na donji Dunav.

Erental je, mislim, svoj zadatak dobro obavio, a ja sam u Konradu imao veoma dobrog pomagača u svim ratnim pripremama. (...) Kad smo odjednom posle poslednje impertinentne note Srbije u roku od nekoliko časova stavili u pokret 30.000 ljudi iz svih pokrajina, sve je išlo kao podmazano, bez i najmanjeg odgađanja."

U SVOM odgovoru kajzer Vilhelm je bio egzaltiran. Između ostalog, napisao je: "Bila mi je prava radost što sam vam jednom mogao da budem dobar sekundant i (...) dokažem svetu, ad oculus, da kad dve carske sile stoje udruženo, Evropa mora da sluša njihovu reč (...) Tvoje toplo, otvoreno naglašavanje u istom smislu duboko (me) dirnulo. Svakako mogu da zamislim kako ste se, sa čisto vojničkog stanovišta, Konrad, Ti i cela vojska nadali da ćete dospeti u borbu (.) S druge strane, međutim, mogli ste da napravite divnu probu za slučaj rata pa da vam bude jasno da li će sve funkcionisati. I dejstvovalo je brilijantno!"

SUTRA: BALKANSKI SAVEZ PROTIV SRBIJE

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (0)