FELJTON - NOVINARSKO BEZNADEŽNO KIBICOVANJE: Dok se titula ispija direktno iz pehara, poruke šalju snalažljivi navijači

Goran Čvorović

21. 06. 2021. u 18:00

Kažem mu, ne mora ništa više, a on opet! - govori majka Dijana

ФЕЉТОН - НОВИНАРСКО БЕЗНАДЕЖНО КИБИЦОВАЊЕ: Док се титула испија директно из пехара, поруке шаљу сналажљиви навијачи

Foto "Večernje Novosti"

POGLED PREKO BRŠLjENA

TITULA je osvojena. Osmesi, radost, tapšanja po ramenu i među srpskim novinarima na Rolan Garosu. Jogunila se pariska mlevena cigla godinama, pre nego što je, konačno, popustila pod pritiskom šampiona. Uradio je Novak Đoković u Parizu ono o čemu je maštao celog života. A nije bilo lako. Pao je, sad, kamen sa srca i nama koji ga pratimo godinama.

Kada se stišao prvi talas euforije, razmišljam kako da stignem do slavljenika. Konferencija za medije je jedno, veselje, padanje u zagrljaj i davanje oduška među prijateljima, nešto sasvim drugo. Zaigrao sam na novinarski živac. Golica želja da se oseti atmosfera i bude deo velikog spektakla.

Silazim stepenicama sa zapadne tribine gde se nekada nalazio pres-centar na "Šatrijeu", iako bi, baš sad, trebalo da pišem izveštaj. Preskačem po dva stepenika, pokušavajući da u žurbi skujem plan. Zavrćem po instinktu udesno ka ložama, mada nema razloga da Novak bude tamo, niti imam pristup do njih.

Da bi se uopšte prišlo do svečane tribine, treba proći pored igračkog kluba. To je ono mesto gde teniseri, neretko u dugim satima, iščekuju svoj trenutak izlaska na megdan, mereći varljivim teniskim časovnikom neizvesno vreme prethodnog duela, ubijajući dosadu ogromnom količinom šampionskih snova.

ISPRED terase kluba, kompaktna gomila znatiželjnika s varljivom izvesnošću strpljivo čeka autogram. Nešto se tu događa. Čujem srčani šum pobede. Nema sumnje, na pravom sam mestu. Poturam rame krčeći put. Iznutra dopire vesela graja. Preda mnom, čuvar ulaza na svečarski bal.

Stojim, i čekam. Sekunde sporo prolaze. Pridružuje mi se uskoro još jedan kolega. Dižemo se na prste, bacamo pogled preko bršljena i vrebamo priliku da uskočimo. Na metar od nas, centar sveta. U njemu, Kup musketara.

Pokušavamo da dozovemo bilo koga iznutra. Ne čuju nas, naravno. Na razastrtom su tepihu sedmog neba. Okolna buka je zaglušujuća, a oni daleko. Bezuspešno okrećem broj telefona nekoga čiji sam poznati lik na trenutak primetio unutra. Ne odgovara se na poziv u takvim trenucima. Cupkam, pogleda prikovanog na svaki kadar fešte iznad brka mrkog čuvara.

Iz kibicovanja nas, beznadežne, iza leđa, najednom prene glas Novakove majke Dijane. Znamo se još iz vremena dok je Novak ovde snevao dečačke snove.

- Što stojite tu vas dvojica, zašto ne ulazite? - pita nas i, ne čekajući odgovor, bez zastajkivanja krči put do Svetog grala.

Uskačemo pravo u potok šampanjca.

PIĆE VLADARA

- PRESREĆNA sam majka! Ostvarili su se mnogi snovi. Novak nas svaki put sve više iznenađuje. Mnogo je postigao. Kažem mu, ne mora ništa više, a on opet! Ovo je fantastično! - kaže mi Dijana.

Oči joj iskre, osmeh ne silazi s usana. U njihovom uglu, ipak, primećuju se, za onoga ko to ume da vidi, sve muke na trnovitom roditeljskom putu uspeha.

Pa iz onih iskri u očima planu kap.

Zahvaljujući njoj, ušao sam tamo gde bi svako u ovom trenutku poželeo da bude. Nisam propustio ni dva minuta. Okrećem se oko sebe. Shvatam da Novak, zapravo, još nije ni došao iz svlačionice! Slavljenička mašina se tek zahuktava.

"Banku" drže prijatelji, poznanici, rodbina. Prednjače majka Dijana, supruga Jelena i otac Srđan. Jelena presrećna, u ruci premeće torbicu, ne zna šta bi s njom. Srđan zagrlio pehar i ne pušta ga. Preko njegovih rubova pljuska vladarsko piće šampanj.

JAVLjA mi se onaj novinarski crv. Pokušavam da od Srđana uzmem izjavu.

- Mani se sad posla! Slavi s nama. Veliki je ovo dan. Potegni malo ovog carskog pića iz pehara. Ovo je vreme za radost i veselje! - ne da mi da zucnem.

Tapše me po leđima, dosipa, za goste, dve flaše istovremeno, a onda mi, s obe ruke, da me ućutka, ustima prinosi putir.

Dok se titula ispija direktno iz pehara, sa pasarele, odozgo, poruke šalju snalažljivi navijači ogrnuti srpskim zastavama.

- Uzeo si pehar, Novače! - prolama se nad Bulonjskom šumom u slavljeničkoj noći, kao da je Bulbuder.

Nazdravlja se, evociraju uspomene od početka karijere na dnu suvog bazena, do velikog trijumfa zalivenog šampanjcem.

Kulminacija nastaje kada kroz špalir počne da se promalja slavljenik. Uzdignutih ruku, hrli pravo majci u zagrljaj.

- Vidiš da sam ispunio obećanje! - kaže joj i ne da joj da plače.

Muški stisak na očevim grudima, čestitke od poznatih, pljesak šake s drugarima, presrećan zbog istorijskog uspeha. Za to vreme, porodica čvrsto drži Kup musketara.

- Dajte mi pehar, treba mi, časna reč! - moli Nole, s širokim osmehom, pre nego što se uputi na poslednju obavezu na Rolan Garosu, konferenciju za novinare.

Ovoga puta, dobio sam odgovore unapred.

SUTRA: BOG ČESTO POGLEDAVA ODVAŽNE

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (1)

PREMA FROJDU: Pet stvari koje mentalno jake osobe nikada NE rade