FELJTON - ČOVEK KOJI JE SPASAO HILANDAR: Otac Đorđa Roša, Sebastijan, došao je u zemlju koju ne poznaje da odradi posao

Žiža Radivojević

08. 06. 2021. u 18:00

KADA zazori dan i prvi zraci sunca dotaknu kupolu crkve Vavedenje Presvete Bogorodice u Hilandaru, monasima je to znak da počnu prvu jutarnju molitvu u danu koji će biti još jedan u nizu sličnih, nanizanih na dugo uže vekova koje broji ova srpska svetinja.

ФЕЉТОН - ЧОВЕК КОЈИ ЈЕ СПАСАО ХИЛАНДАР: Отац Ђорђа Роша, Себастијан, дошао је у земљу коју не познаје да одради посао

Foto Arhiva

Dani su ovde isti, i raspored obaveza i posluženja se nije menjao ko zna otkad. U manastiru je tiho a živo. Bratstvo je naviknuto na red, rad i molitvu. Svi njihovi dani ispunjeni su istim stvarima, istim redosledom, sve dok se iz svojih kelija ne presele u onu večnu, u kripti u manastirskoj porti. Svi isti u životu, isti su i u onom večnom. Svi sem jednog kome nije tu mesto. Niti je živeo na Svetoj Gori, niti je bio monah. Nije ni umro u Hilandaru, ali bi Hilandar, izvesno, umro bez njega.

Đorđe Sebastijan Roš, piše na skromnom krstu ispred kripte u kojoj se čuvaju lobanje monaha. Jedini mirjanin koji počiva na svetoj hilandarskoj zemlji. A on je želeo da mu večna kuća bude pored oca i majke u manastiru Rakovica. U Hilandaru, to je bilo isto kao izgubiti dušu, tako se osećao Đorđe kada je video u kakvom su stanju manastir i monasi i počeo borbu da se spase srce srpskog pravoslavnog duha. Smrt ga je zatekla na putu za Hilandar, tadašnja jugoslovenska vlast nije ga htela ni mrtvog, pa je bratstvo odlučilo da napravi izuzetak i primi ga u svoje okrilje. Jer, otkad ih je veliki župan Stefan Nemanja osnovao, pred kraj 12. veka, nikada nisu bili u jadnijem stanju i u opasnosti da ih preuzme Grčka. Istina, jedan krizni period je bio u poslednjoj deceniji 19. veka, kada je manastir bio u teškoj finansijskoj krizi, a i bratstvo se osulo. Bugari su već neko vreme merkali da preuzmu manastir, a Rusi su nudili mnogo para da kupe Miroslavljevo jevanđelje.

SUDBINSKI je bilo da je mladi kralj Aleksandar Obrenović, sa svojim ađutantom, oficirom Živojinom Mišićem, na svom putu u Grčku radi otvaranja obnovljenih Olimpijskih igara, posetio Hilandar. Bila je 1896, i to je bio prvi kralj, posle nekoliko vekova, koji dolazi na poklonjenje srpskoj svetinji. Susret je bio veoma emotivan za obe strane. Tada je bratstvo manastira predalo dragoceno Jevanđelje kao poklon kralju, a on je, kao uzdarje, priložio 15.000 dinara u zlatu. Ogroman novac za to vreme, koji je bio dovoljan da se Hilandar obnovi i izvuče iz krize. Ali Aleksandar je bio kralj Srbije, a Hilandar srpski manastir.

Ovo je bilo drugačije vreme. Bila je 1961, u Jugoslaviji je bio socijalizam, a on se nije mnogo obazirao na srpske svetinje. Onda se pojavio Roš i postavio sebi zadatak da obnovi manastir i vrati mu onaj život koji se nekada odvijao.

OSNOVAO je Komitet za obnovu i zajedno sa princem Tomislavom Karađorđevićem sakupljao novac od dobrostojećih Srba po Evropi, ali i drugih. Uspeo je da dobije značajnu sumu i od jednog Nemca, koji je imao lično osećanje stida za ono što je njegova zemlja uradila Rošovoj, i mislio je da, barem malo, može oprati nemački obraz.

Bilo je, zaista, krajnje vreme da se nešto preduzme za opstanak manastira, pa je jedan naturalizovani Srbin odlučio da oživi srpsku svetinju. U to vreme, porodica se tek preselila iz Buenos Ajresa u Nemačku i Đorđe je sledećih nekoliko godina podelio svoj život između Nemačke i Uranopolisa, gradića podno Svete Gore, gde se porodica kasnije i preselila.

Đorđe Roš, Srbin veći od mnogih, a kapi srpske krvi nije bilo u njegovim venama.

Porodica Roš potiče iz Francuske, iz Liona, i linija joj se prati sve do 13. veka. Deo porodice je izabrao Nemačku za svoju zemlju i tamo je rođen Silvester Sebastijan Roš, koji je postao cenjeni inženjer mašinstva. Kao vrsnog stručnjaka kralj Milan ga, osamdesetih godina 19. veka, poziva u Srbiju da učestvuje u gradnji železnice. Roš je došao sa ženom, Slovenkom Antonijom. Šta se desilo u duši Sebastijana Silvestera, niko ne može da objasni, a on o tome nije pričao.

DOŠAO je u zemlju koju ne poznaje da odradi posao, a prisvojio je kao da je njegova oduvek.

Odlučio je da ostane u Srbiji, promeni veru i bude Srbin. Kada je odabrao pravoslavlje, odabrao je i sveca zaštitnika koga će slaviti kuća, kao što radi svaki Srbin koji poštuje kuću i veru. Rošova kuća slavila je Svetog Đorđa. Kada su mu se sinovi rađali, dobili su srpska imena, Dušan i Đorđe. Kakav je to patriotizam i junaštvo preneo otac na svoje sinove, posebno na Đorđa, da se prijavi u dobrovoljce u Prvom balkanskom ratu, a bio je samo učenik drugog razreda gimnazije? Rođen 1896, imao je jedva 16 godina, ali ga to nije omelo da ode da brani zemlju koju je njegov otac odabrao da bude njihova za budućnost.

Sa 18 godina je postao pitomac 43. klase Niže škole Vojne akademije i opet ide u rat, ovoga puta onaj što je pogodio i promenio svet. Učestvuje u borbama na Ceru i tu ga je presreo neprijateljski metak, smrskavši mu kosti podlaktice. Teška povreda, ali su ga američki lekari spasli spojivši mu ostatke kostiju zlatnom žicom. Ruka je zacelila, ali nikada se više njome nije služio kao pre. Taj nedostatak ga ne sprečava da se pridruži braniocima Beograda, pod komandom majora Gavrilovića.

BORBA je bila neravnopravna i strašna. Na grad je bačeno 30.000 granata i samo je borba prsa u prsa mogla da uspori, ali ne i da zaustavi austrougarsku, ogromnu i dobro opremljenu vojsku. Tada su na Dunavskom keju izgovorene čuvene reči majora Gavrilovića:

"Vojnici, junaci! Vrhovna komanda izbrisala je naš puk iz svog brojnog stanja. Naš puk je žrtvovan za čast otadžbine i Beograda. Vi nemate više da se bojite za vaše živote, oni više ne postoje. Zato, napred u slavu! Živeo Beograd!"

Danas svi znamo za ovaj govor, a zabeležio ga je i objavio u svojim memoarima upravo Đorđe Roš, koji je doslovno primio naređenje. U jednom jurišu teško je ranjen, toliko teško da se mislilo da je mrtav. Metak mu je probio vrat, prošao kroz grkljan, karotidu i nerve kičmenog pršljena. To nije povreda koja se preživljava, a ako se preživi, donosi tešku invalidnost. Đorđe je ostao živ, a vidljivo nije bio invalid. Posledice koje je sigurno imao, nisu ga ni u čemu omele niti se on kome žalio.

SUTRA: Spasilac mnogih Jevreja

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

ŠOKANTNE PROMENE: Zaboravite tenis kakav ste znali, biće dibidus drugačiji! Evo kako će se ubuduće odvijati