GOVOR KUSTURICE NA DODELI ORDENJA: Srbi su jedan od retkih naroda koji nikada nije pokoren

Tanjug

15. 02. 2021. u 15:42

PREDSEDNIK Srbije Aleksandar Vučić odlikovao je Sretenjskim ordenom I stepena reditelja Emira Kusturicu, na svečanosti održanoj povodom Dana državnosti u Palati Srbija.

ГОВОР КУСТУРИЦЕ НА ДОДЕЛИ ОРДЕЊА: Срби су један од ретких народа који никада није покорен

Foto: Printskrin

Prisjećanja radi, 1990. godine sam ovde negde, u ovoj prostoriji, primio Avnojevu nagradu. Pošto sam ovde negde držao govor, Stipe Šuvar je otvorio ona velika vrata, provirio i pobjegao. Dakle, posle 30 godina, evo mene opet, u drugoj postavci, i sad, da vas ne bih davio, evo prvog od četiri-pet početaka ovog govora koliko sam spremio. A, čini mi se da više početaka može da uputi na širu cjelinu nego što jedna naracija može da istrpi. Tu su dvije dobre stvari − manje ću vas daviti, a moje misli kada se razviju, mogu da odu predaleko.

Moram da počnem sa tim da nikada lakše nisam došao do odličja. Uvijek sam ordene zamišljao na reveru uniforme ratnika, a ja sjedio zatvoren na planini među medvjedima vukovima i ponekim turistima, kad ono, eto ti orden, i to državni, a najvažniji. Sa mnom se oko toga nije pregovaralo, to je orden stvaranja srpske države nastale ustankom ili, kako je rekao Milorad Ekmečić, revolucijom koja je od tada u formi kneževine, monarhije ili republike opstala i što je najvažnije, nikada do kraja pokorena. Mi smo jedan od rijetkih naroda u svijetu koji nikada nije pokoren. Nadamo se, ako održimo Kosovo i Metohiju, Republiku Srpsku da će poslije nas nastaviti da živi i da će ovo što živimo postati jedna duga i teška epizoda u budućoj te-ve seriji koja će biti snimljena na teritoriji cjelovite Srbije.

Mogao bih na početku da se zapitam koliki je istorijski moralni kapital srpskog naroda, šta je to što smo nasledili i po čemu pozitivnom se prepoznajemo u onom članu 118 Sretenjskog ustava iz 1835. godine čiji original imamo prilike da vidimo u holu ove zgrade, i u kome između ostalog piše: „Kako rob stupi na Srbsku zemlju, ot onoga časa postaje slobodnim, ili ga ko doveo u Serbiju, ili sam u nju pobegao. Srbinu slobodno je roba kupiti, no ne prodati”. U nastavku bi mogla da se razvije dijalektička studija o stvaranju i trošenju moralnog kapitala i tu nijedna dinastija u brojnim promjenama ne bi bila pošteđena, ali bi sigurno dostizala evropske domete u geografiji jugoistočne Evrope. Kako vrijeme odmiče, jedina koja je u potpunosti anestezirala moralni kapital i u najvećoj mjeri oštetila Srbiju, bila je vladavina druga Tita i titoizma.

Može govor da počne i pitanjem zašto su podudarni Prvi srpski ustanak i crveno sretenjsko slovo, kako to da padaju na isti dan. U našoj istoriji malo ima važnih datuma koji nisu ispresjecani crvenim slovima. Ukrštanje sekularne tradicije sa crkvenom je neumitno pošto sve što je sekularno proističe iz pozitivnog iskustva hrišćanskog morala, a to znači da nije bilo teokratije, ne bi bilo ni demokratije. Kosovski ciklus proistekao iz kosovske bitke kao davno stečen najveći moralni kapital, svetosavlje kao uporišna tačaka naše novozavjetne istorije, gdje gubitak bitke nije značio bespovratni poraz nacije, kao što ni gubitak u Termopilskoj bici nije značio nestanak zajednice grčkih gradova. Naš moralni kapital danas često podrugljivo dovode u pitanje razni tipovi, profesori univerziteta, uličari, praveći deobu između opredjeljenja za nebesku i realnu Srbiju. Najbolji odgovor provokatorima je izgovorio naš upokojeni patrijarh Pavle. On je rekao: „Car Lazar nije imao ništa protiv carstva zemaljskog, ali kada je bio prinudđen da bira između zemaljskog i nebeskog, onda je on izabrao carstvo nebesko.

Evo jednog patetičnog početka… Ne znam, sestre i braćo, da li ste primjetili, ali bauk korporativnog socijalizma kruži planetom. Ako neko voli više neokomunizam ili totalitarni kapitalizam, može i tako, ali i prvo i drugo i treće se dernja kroz najglasnije svjetske megafone, deset multimilijardera izvikuju parole neokomunizma, ukidaju porodicu traže da ne budemo očevi i majke, muškarci i žene, braća i unuci. Great Rock ‘n’ Roll Swindle se pretvorio u Great Leftist Swindle. Za manje upućene u ovu temu swindle znači prevara. U toku je najveća prevara u istoriji moderne Evrope i zapadne civilizacije. Dok po našim kovid bdenjima preovladava tema ko će biti novi patrijarh, u Holandiji kupuju crkve i pretvaraju ih u vikendice ili kafiće, engleski profesor Vil Noland je izgubio posao univerzitetskog profesora pošto je na predavanju afirmisao patrijarhalne vrijednosti. Nažalost, sličnu sudbinu dijeli i Ćirjaković u čiji patriotizam ne sumnjamo, u Francuskoj intelektualci očajnički pokušavaju da se odbrane od svojih medija koji zagovaraju prije pet dana formulisanu novu teoriju kensel kalčer (cancel culture), otkaz kulturi. Na Dizniju više nema omiljenih filmova za djecu, u novoj kulturi nema mjesta za ono na šta smo navikli, to se zove kensel kalčer. Njihovi istinski intelektualci, dakle ne Bernar Anri Levi, razni tipovi koji dolaze kod nas i naši reditelji prave filmove o njima, oni stvarni intelektualci izvode dokaze kako prošlost nisu samo Napoleonova ratovanja i ratni zločini, nego i kultura kao civilizacija od koje se nije moguće raskačiti, a biće važno i da ovdje bude upamćeno da je Brižit Bardo bila žena i jeste još uvek žena, a Fransoa Trifo muškarac.

Imam jedan, rekao bih, mnogo dobar početak. Kako primjećujemo, u Srbiji još uvijek postoji etički kapital. Tokom uragana koji je trajao na ulicama SAD-a za vrijeme izbora i velikih trudova koji su tempirani da Tramp izgubi izbore, dok je svijetom harala geopolitička infekcija, tamošnji birači nisu lupali samo izloge i slobodno raznosili robu. Mnogi od njih su rušili spomenike. Prilikom jednog osvetničkog čina rušenja lokalnog junaka konfederalnog rata, iz rulje se izdvojio agilni aktivista i kada je spomenik padao, glavom je udario u glavu rušitelja, pa su mu se borili za život. U mnogo gradova su rušeni spomenici, a ovaj pokret rušenja ima slavnog finansijera koji je pokret raširio u Veliku Britaniju. Tamo su bregzitovci spasavali što se spasiti moglo, pa je Čerčil, prethodno od rulje osuđen za rasizam spasavan stolarskim zahvatima, daskama su okovali njegov spomenik kako bi ga spasili od revolucionarne mase. Nekako u isto vrijeme u Beogradu smo proslavili veliko djelo velikog umejetnika, postavljen je spomenik Stefanu Nemanji, umjetničko djelo velikog skulptora Rukavišnjikova, a njegovo djelo je pored drugih važnih stvari izraz zaostataka pomenutog moralnog kapitala koji crpimo još iz srpske srednjovjekovne države. Možemo danas da budemo srećni, dok oni ruše spomenike, mi gradimo.

Mogao bih da počnem uzrokom „srpske revolucije“ koju je tako nazvao Milorad Ekmečić, čiji okidač su bile dahije i sječa knezova i istinom da danas istraživači DNK na teritorijama gdje živi naš narod ne nalaze turske gene, pa nas tjeraju da se pitamo ko su dahije i knezovi i vojvode koji nisu Karađorđu dozvolili da završi ustanak. Sada se postavlja pitanje − ko su bile dahije, i da li dahije uopšte postoje kao neprijatelji koji dolaze sa strane, ili su oni zapravo neko ko je oduvek među nama. Kada je Milutin Garašanin, sin Ilije Garašanina, ministar policije u vladi kneza, pa kralja Milana Obrenovića, tek saopštavao prijateljima da Načertanije postoji, ono je već bilo objavljeno u političkom magazinu Forin ofisa, a u njegovom stvaranju su pomogli Robert Urkvart i neki Francuzi. Tako to biva kada jedna mala hrišćanska kultura nastala neposredno poslije Francuske buržoaske revolucije čini sve da bi se oslobodila viševjekovnog jarma propadajuće imperije, uprkos hrišćanskih saveznika održala svoju državnost, ali i svoju kulturu. U kružnom toku naše istorije ima mnogo zle, uvezene krvi. Njeni interpretori danas negiraju zločine u Jasenovcu, progone profesore, sa njima i naše mitove, bacaju krivicu na Srbiju za početak Prvog svjetskog rata.

Kada bio ovo bio filmski početak, onda bi to svakako bio onaj iz filma „Sjećaš li se Doli Bel“. Kada je otac Maho, u pripitom stanju rekao „Porodicu treba ukinuti”, nije ni sanjao tih 60-ih godina da će to biti dio koncepcije svjetske oligarhije i njene zloupotrebe marksizma, te borbe protiv, kako kažu na srpskim te-ve kanalima, patrijarhalnog kapitalizma. Odgovor Mahove žene Sene je bio: „Pokupi to gardarobe, pa je ukini”. Maho nije ukinuo porodicu ne samo zbog tankog imetka, izgovarao je hrabro rečenice koje su mantrali Marksovi nasljednici, Đerđ Lukač, Adorno, Markuze, na kraju i Gramši. Svi nasljedncii marksističke misli su pikirali porodicu, insistirali na tome da se ona ukine. To, mislim, teoretski nije izvodljivo, ali se to radi na planetarnom nivou na najpodmukliji mogući način. Kada bi otac Maho danas bio živ, pored istine da njegov san nije ostvaren 2000. i da onaj komunizam nije osvojio svijet, bistrog uma bi vidio da onih već spomenutih deset multimilijardera stvaraju korporativni svjetski socijalizam. Novi poredak koji formatira pokrete koji nas uče ono što znamo i što smo u članu Sretenjskog ustava citirali, dakle, da priznajemo da su crnci važni i da žene neravnopravno učestvuju u upravljanju i društvenom životu. Kada je Marks zamišljao svoje klasnosvještene Njemce socijaldemokrate, nije ni sanjao da će oni osjećanje klasne pripadnosti zamjeniti za osjećaj hajmata, zemlje i svoju socijaldemokratsku ideju poistovjetiti sa Kajzerovom politikom, a kada je trebalo poći za Hitlerom u najsvirepije uništavanje okolnih naroda. Tako danas srećemo korporacijsku elitu koja organizuje proteste na rasnoj osnovi kako bi crne i bijele odvojili od njihovih zajedničkih egzistencijalnih problema i socijalnih ciljeva.

Mogao bih da počnem sa pogledom u budućnost svijeta koju dijele zapadni istoričari Arnold Tojbi 1952, on je to vidio kao sukob kultura pri čemu Amerika pobjeđuje Kinu, Indiju, Rusiju, islamski svijet. Godine 1990. Samjuel Hantington piše knjigu u kojoj govori da to neće biti sukob kultura nego sukob civilizacija. U tom sukobu civilizacija da ne govorim kome sve predviđa budućnost, Hantington pominje između ostalog i pravoslavnu hrišćansku kulturu koja, naravno, u sebi ima sve simptome sekularnog života ako budemo zajedno i ako budemo čuvali svoju kulturu imamo šansu da preživimo uz budiste, muslimane i sve druge koji žive u Aziji i Amerikance za koje on pretpostavlja da su pametni i da mogu da se spasu. Za ove druge, po Hantingtonu, nema baš velike perspektive.

Šta može da učini pedesetodogodišnji zanesenjak 60-ih godina kada ukine porodicu i izađe na ulicu sa par gaća, čarapa, i dva odijela, radnim i paradnim. Isto kao što bi i danas propao na ulici, ali siguran sam ne bi nasjeo na novi diktat korporativnog socijalizma koji nameće deset milijardera. Porodicu danas ukidaju u romanima, filmovima, te-ve serijama i svako veliko djelo je, između ostalog, o propasti porodice. Stvar je u tome što ona nikada ne može biti ukinuta pošto je emocija njena partitura, a ne odluka, recimo, Trockog ili pomenutih tipova, ili pak današnjih tvoraca korporativnog socijalizma. Čovjek je ipak sličan biljnom, ali i životinjskom svijetu. Kako vuk može da živi bez čopora, kako pčela može bez matice. Nikako. Tako ni moj otac nije mogao bez porodice. Bili su to dani velikih nada među nama, mnoštvo zanesenjaka. Otac je govorio da će komunizam doći do 2000. godine. Koliko je tada ta replika bila smiješna, iza nje se skrivala reprodukcija Gramšijeve teze da je porodica slika i prilika nepočinstva, središte rađanja autoritarne ideje, nedemokratska ćelija društva, precrtana ideja italijanskog teoretičara i komuniste koja upućuje na to.

Za kraj, ispis sedam tačaka koje sam pročitao u „Pečatu“, broj 652, od 12. februara. To je, u stvari, drugi deo teksta iz knjige dr Jovana Dušanića „Ekonomija postmoderne i neoliberalizam“:

Gandi je tvrdio da zapadnog čoveka u propast vodi sledećih sedam grehova:

1. što želi bogatstvo koje nije stečeno radom;

2. uživanje bez savesti;
3. što odvaja znanje od poštenja;
4. što vodi politiku bez načela;
5. što vodi poslovanje bez morala;
6. što odvaja nauku od čovekoljublja i
7. što teži veri bez žrtvovanja.

Evo, ja svoj govor nisam ni počeo, a već sam ga završio.

(Govor Emira Kusturice prilikom dodele Sretenjskog ordena, u Beogradu, 15. februara 2021. godine.)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (7)

UJUTRO MRAZ, TOKOM DANA MOGUĆE PADAVINE: Detaljna vremenska prognoza za subotu, 20. april