Kako je Titova Jugoslavija postala poligon za stvaranje novih naroda: Makedonci rođeni u Drezdenu

Rade Dragović

30. 06. 2020. u 09:40

NAJVEĆA žrtva inženjeringa stvaranja makedonske nacije jesu sami Makedonci. Vreme je pokazalo da ovaj koncept, ni idejno, niti praktično, nije održiv. Dobijanjem statusa nacije u drugoj Jugoslaviji oni su osuđeni na dug period nestabilnosti, koji lako može da se završi brisanjem Makedonaca sa mape savremenih evropskih nacija.

Како је Титова Југославија постала полигон за стварање нових народа: Македонци рођени у Дрездену

Foto: Novosti arhiva

Sa istorijske distance od gotovo sedam decenija, rezultat komunističkog poduhvata kreiranja makedonske nacije ovako sagledava dr Stevan Gajić, naučni saradnik Instituta za evropske studije i profesor po pozivu Moskovskog državnog univerziteta za međunarodne odnose.

On podseća da su Makedonci postali nacija spletom više faktora, koji su se sticajem istorijskih okolnosti povezali u jednu rezultantu. A ona je ozvaničena 1943. na Drugom zasedanju Avnoja u Jajcu, kada je dogovoreno da se nova Jugoslavija izgradi na federativnom principu. Tome je prethodila odluka CK KPJ iz marta iste godine da se obrazuje CK Komunističke partije Makedonije, čime je udaren temelj budućim organima vlasti, ali i nacionalnom inženjeringu. Ovu ideju uobličio je Moša Pijade, koji je iscrtao profil buduće nacije:

"To je bilo rođenje Makedonije i makedonskog naroda kao samostalne nacionalne i državne jedinice, kao i uvođenje Makedonije u porodicu južnoslovenskih i evropskih naroda."

ČETVRTI kongres KPJ, održan 1928. u Drezdenu, po mišljenju mnogih se smatra događajem koji je umnogome odredio sudbinu naroda Jugoslavije.

SRBI SU BILI OSLOBODIOCI

DANAŠNjA Srbija nema nijedan razlog da neguje sentiment prema tekovinama Jugoslavije i da beži od istorijskih istina. Jedna od njih je i da je narod Makedonije u najvećem delu 1913. i 1918. doživljavao kao oslobođenje - ističe Gajić. - Jugoslavije odavno više nema i razlozi za prikrivanje određenih činjenica odavno su nestali. Bugari su na prostoru današnje Severne Makedonije u prošlosti smatrani okupatorima, što potvrđuju i posledice njihove tamošnje okupatorske vlasti. Ako su Bugare smatrali braćom, zašto je onda bugarska vojska spalila Prilep ili odakle bugarski zločini nad makedonskim narodom? Istina jeste bolna, ali se mora reći zarad budućnosti - kaže Gajić.

Gajić podseća da su komunisti, na talasu ratnog i revolucionarnog zanosa, imali jasnu nameru da stvore makedonsku naciju, ne samo teritorijalno - kroz formiranje SR Makedonije - već i da joj podare kodifikovani jezik i sopstvenu pravoslavnu crkvu. Svi ovi zahvati jasno su podrazumevali i imali cilj - rasrbljivanje Makedonije. Iz srpskog korpusa tako je izdvojen južni deo Stare Srbije, Vardarska Makedonija, koja se spletom okolnosti i u međunarodnim okvirima danas zove Severna Makedonija.

Od kada je bugarski okupator 1941. proterao iz Makedonije srpskog vladiku zletovsko-strumičkog Vikentija (Prodanova) potonjeg patrijarha, kao i mitropolita skopskog Josifa (Cvijovića), odnos vlasti prema SPC u Makedoniji nije menjan do današnjeg dana. Komunističke vlasti njima su zabranile povratak u eparhije odbranivši tako "tekovinu" Hitlerovih saveznika. Režimska režija crkvenog raskola kroz stvaranje Makedonske crkve 1958. bio je još jedan korak ka likvidaciji srpskog pitanja na ovom prostoru. Ovo je jedna od bolnih tačaka Srpske crkve, koja je u decenijama koje su za nama pokazala zavidnu kooperativnost i želju za pomirenjem.

Foto: Novosti arhiva

Doktor Stevan Gajić

Gajić navodi da je savremeni problem u Makedoniji začet 1870. stvaranjem bugarske egzarhije, koja je bila deo organske celine sa bugarskim komitama i delovala i na prostoru južne Srbije. Lokalno stanovništvo time je trajno odbijeno od bugarizacije, koja je godinama bila noćna mora ljudi u tim krajevima. Srpski projekat "Četnička akcija", kao odgovor na probugarske ambicije, javlja se tek 1903, ali bez obzira na trodecenijsko kašnjenje, uspeva da odnese prevagu i potisne uticaje iz Sofije. Poseban problem, ali i apsurd, jeste u tome što su u današnjoj makedonskoj javnosti srpski četnici zamagljeni, a bugarske komite proglašene za autentične Makedonce, čime se, svesno ili ne, preuzima deo bugarske istorije.

- Novi identitet, posle 1945, bez obzira na metode i način stvaranja, dobro se primio među stanovništvom ovog dela Jugoslavije. Razlog za to je krv koja je decenijama prolivana, jer Makedonci su jedni druge surovo ubijali i progonili, zavisno od toga pod čijim su uticajem bili. Bez obzira na to, novi nacionalni identitet nikada nije u potpunosti zaživeo - kaže naš sagovornik.

Srpsko posleratno rukovodstvo ne samo da nije pokazivalo ni najmanju želju da se bori protiv nacionalnog inženjeringa u Makedoniji, iako je postojalo osećanje da je tamo posredi čisto antisrpsko delovanje. Komunističi ideolozi odbacivali su tekovine balkanskih ratova, kao i Prvog svetskog rata, naglašavajući njihov osvajački, buržoaski i eksploatatorski karakter. Zato je i "makedonski projekat" glatko prošao, iako je, između ostalog, bio usmeren na temeljno ukidanje rezultata Prvog i Drugog balkanskog rata. Ovakvim pristupom otvoren je put ka tome da se savremena makedonska državnost i emancipacija ostvare samo na prostoru vardarske Makedonije, koju je pobedama u dva balkanska rata oslobodila i integrisala Srbija. Ostale tekovine su nepromenjene - pirinska Makedonija i danas je bugarska, a egejska sastavni deo Grčke.

NOVE BORBE ZA MAKEDONIJU

JEDINO dobro što je posleratna komunistička vlast donela narodu Makedonije bile su decenije mira, budući da je ovaj prostor gotovo čitav vek proveo u sukobima, nasilju, raspirivanju mržnje i obračunavanju različitih vojski. - Šire posmatrano, veštačkim stvaranjem nacije Tito je Makedoncima učinio medveđu uslugu. Tačno je da su posle 1945. stupili u period mira i kakvog-takvog prosperiteta, ali time problemi ovog prostora nisu rešeni. Danas smo svedoci usložnjavanja tamošnje političke i etničke scene, gde se između Makedonaca, Albanaca, Bugara, pa i Turske, a u senci NATO i Vatikana, kao nastavljača nekadašnje austrougarske politike, vode nešto drugačije, ali ipak slične borbe - ističe Gajić.

Makedonija je od Berlinskog kongresa 1878. do kraja Prvog svetskog rata bila prostor operacija paravojnih jedinica okolnih država i naroda. Ovi lomovi umorili su tamošnji narod, koji je u novom identitetu našao način za amneziju od teške i sumorne prošlosti. Ovaj proces, međutim, imao je i svoju tamnu stranu, koja se najbolje vidi u planskom zatiranju srpskog nacionalnog identiteta.

Naš sagovornik podseća da su već prvih posleratnih godina nove vlasti sprovele akciju desrbizacije Makedonije.

- I živima i mrtvima su menjana imena, tako što im je karakteristično "ić" iz prezimena menjano u "ski", "ov" i "ev". Nedeljkovići su prinudno postojali Nedelkovski, a Anđelkovići - Angelkovski, a Krstići - Krstev. Inženjering u imenima trebalo da je da bude još jedna potvrda nacionalne posebnosti Makedonaca. Postojao je i pritisak na Srbe, posebno karijerni, da se izjašnjavaju kao Makedonci. Lažirani su rezultati popisa, gde se išlo na minorizovanje Srba. Ovaj proces, nažalost, do danas nije završen - napominje Gajić.

Foto: Novosti arhiva

Krste Crvenkovski

Makedonskom nacionalnom projektu posle Drugog svetskog rata, kako kaže sagovornik "Novosti", nije se protivila ni komunistička Bugarska. U ovom jugoslovenskom eksperimentu Sofija je videla konzerviranje postojećeg stanja, a promovisanje makedonske nacije doživljavala je samo kao povoljnu fazu. Tamošnja logika je bila da će eventualni budući proces pretapanja Makedonaca u Bugare svakako ići lakše nego bugarizacija Srba.

DOBRICA ĆOSIĆ O MAKEDONSKOM NACIONALIZMU LAZARA KOLIŠEVSKOG: OPTUŽBE PROTIV SRPSKE VLADAVINE

NEKOLIKO dana proveo sam s Lazarom Koliševskim, putujući po Makedoniji. On mi je, penjući se uz Galičicu i Perister, održao lekciju o makedonskom nacionalnom pitanju. Tek sada i s njim, shvatio sam makedonstvo i njegove probleme. On je opsednut, opčinjen makedonstvom; nacija mu je opsesija. Njena afirmacija, romantičarska i tradicionalistička afirmacija svih elemenata nacionalnog u životu i društvu. On govori samo o Makedoniji - njenoj istoriji, borbi, patnjama; on govori samo o njenoj poljoprivredi i budućnosti. Nisam do sada sreo nacionalno ekskluzivnijeg komunistu. S ležernom superiornošću prima sve vidove počasti, koji mu se pokorno iskazuju: dočeci, protokol, folklorna pompa, gošćenja, obezbeđenja... On je vođa, on je "Tito Laza". On je verovatno jedini u Jugoslaviji, u punom smislu, nacionalni predsednik republike.

SVOJ prvi govor u rodnom mestu Sveti Nikola, kao predsednik makedonske vlade, održao je na bugarskom jeziku, jer nije znao makedonski. Na tom istom zboru, 1944. u jesen, Tempo je govorio na srpskom jeziku. Deda Laze Koliševskog bio je sluga kod turskog bega. Beg ga je jahao čaršijom. Laza je danju služio i bio jahan, a noću je klao Turke. Prozvali su ga Laza Kolaš. Mesto gde je to činio nazvano je Kolašev Do. Otud i prezime Koliševski. U Kraljevini Jugoslaviji, njegovo prezime je bilo Koljašević. Oca i majku ne pamti. Dali ga u dom za siročad, u Bitolju. Tu je završio školu i četiri razreda gimnazije. Odatle je otišao u Vojno-tehnički zavod u Kragujevac. Posle završene škole, postao je majstor-puškar u Vojno-tehničkom zavodu. Bio je esperantista i vegetarijanac. Kao istaknut komunist, postao je član Okružnog komiteta partije u Kragujevcu. Godine 1941, posle pristupanja sekretara Pokrajinskog komiteta partije Makedonije Bugarskoj komunističkoj partiji, Aleksandar Ranković ga je postavio za sekretara Pokrajinskog komiteta partije Makedonije, koja je ostala u okviru Komunističke partije Jugoslavije.

Pričajući mi o snažnom nacionalnom osećanju Makedonaca, Koliševski mi je ispripovedao i ovaj slučaj: kada mu se u prvim danima oslobođenja pokvario automobil na skopskoj ulici, on se nekom radniku obratio na makedonskom jeziku da mu popravi nešto na motoru; a ovaj, kad je završio posao, rekao je: "Da znaš, iako si Laza Koliševski, da si mi se na srpskom obratio, ja bih te ovim ključem tresnuo po glavi."

Foto: Novosti arhiva

Tekst potpisa

LAZA Koliševski na svim životnim planovima izražava teške optužbe protiv srpske vladavine u Makedoniji. On se vređa na srpski govor o oslobođenju Makedonije 1912. i na proslavu proboja Solunskog fronta i veličanje borbi na Kajmakčalanu.

Koliševski je nezadovoljan jugoslovenskom politikom prema Grčkoj i ćutanjem o problemu ujedinjenja Makedonije. Jegejska Makedonija ga mnogo muči. Koliševski insistira na aktivnoj politici prema Pirinskoj i Jegejskoj Makedoniji. Imao je potrebu da mi kaže da nema nijedno sovjetsko odlikovanje, jer se žalio na postupak sovjetskog majora koji mu je 1945. nasrnuo na ženu.

(Dnevnici, avgust 1959)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (0)

NAGLE PROMENE OSIM BILJAKA POREMETILE I LJUDE: Od vremena sam i psihički uzdrmana i nije lepo uopšte...