ISTORIJSKI DODATAK - DRŽAVA NE DOZVOLJAVA DA SE SAZNA ISTINA: Nerasvetljeno umorstvo Radomira Radovića, člana "Slobodnog univerziteta"

Slobodan Kljakić

23. 10. 2021. u 17:14

PROŠLO je više od trideset godina od maja 1991, kada je Republičkom javnom tužilaštvu, ministru pravosuđa i poslanicima Skupštine Republike Srbije upućena peticija "Zahtev za sprovođenje istrage o smrti Radomira Radovića, Đoke Stojanovića i Aleksandra Opojevića".

ИСТОРИЈСКИ ДОДАТАК - ДРЖАВА НЕ ДОЗВОЉАВА ДА СЕ САЗНА ИСТИНА: Нерасветљено уморство Радомира Радовића, члана Слободног универзитета

Radomir Radović Miraš / Privatna arhiva

Prvopotpisnici peticije bili su rođaci pomenutih ličnosti, a ispod tog zahteva našlo se još nekoliko stotina imena. Niko od adresanta nije odgovorio, svi su ostali nemi. I zbog toga nedoumice o smrti Radovića, Stojanovića i Opojevića traju do danas. Istrage o njihovom životnom kraju vodili su njihovi najbliži, i prijatelji, dok vlast o onome što zna ćuti.

Đoka Stojanović i Aleksandar Opojević stradali su 1975. godine, posle združene akcije jugoslovenske i rumunske tajne policije u kojoj je otet Vlada Dapčević, najpoznatiji jugoslovenski politički emigrant po liniji Kominforma. Stojanović i Opojević bili su njegovi pratioci, oteti su u Bukureštu, u Rumuniji, a grobovi su im otkriveni kod Zrenjanina, 1991. godine.

A ko je Radomir Radović zvani Miraš (1951-1984)?

Bio je građevinski tehničar, zaposlen u ondašnjem poznatom gigantu "Hidrotehna", sindikalni aktivista i vanredni student. Zalagao se za formiranja nezavisnog radničkog sindikata, bio zainteresovan za goruća pitanja razvoja društva i za alternativne puteve izlaska iz duboke društvene i političke krize, različitim od onih na koje se oslanjala okoštala birokratska, partijska i državna nomenklatura. Potpisivao je i protestne peticije, posećivao beogradske tribine, u ono vreme uzavrelo kotlo u koje su bile uprte oči kritičke javnosti i vlasti.

POČETKOM 1980-ih počeo je redovno da posećuje i rasprave koje su 1976. godine pokrenuli u Beogradu vodeći predstavnici studentske pobune 1968. godine. Bila su to mesta druženja, okupljanja na kojima se kroz osobenu formu intelektualnih, teorijskih i političkih debata otvoreno i strasno raspravlja o ključnim problemima jugoslovenskog društva. Ove rasprave, organizovane u privatnim stanovima, vremenom će prerasti u čuveni Otvoreni univerzitet.

Dragomir Olujić / Privatna arhiva

Njegov rad je brutalno prekinut, kao što se vidi iz prethodnog priloga, 20. aprila 1984. godine, u stanu Dragomira Olujića Oluje. Rasprava je tog dana bila posvećena međunacionalnim odnosima u Jugoslaviji, a uvodnu reč je imao Ilija Moljković. S posebnom pažnjom se iščekivalo šta će potom reći Milovan Đilas na temu ,,KPJ i nacionalno pitanje između dva svetska rata". Pred sam kraj njegovog izlaganja u stan je banulo više desetina uniformisanih i neuniformisanih policajaca.

Pohapšeno je 28 učesnika, među njima i Radomir Radović, a već sutradan je pokrenuta besprimerna kampanja o navodnom ,,ilegalnom sastanku" i ,,kontrarevolucionarnom delovanju" pritvorenih; policija je u stanu pronašla ,,neprijateljski materijal" i tako redom - otvoren je put za poznati staljinistički ,,proces šestorici".

U toku noći izvršeni su višesatni pretresi stanova osam uhapšenih, a 21. aprila ih je desetak pušteno iz pritvora, među njima Milovan Đilas, njegov brat Akim Đilas i Radomir Radović, koji je posle tragične smrti roditelja živeo kod svoje tetke Jelene Radović.

U NEDELjU, 22. aprila, Radomira su dvojica inspektora Državne bezbednosti iz tog stana odveli na novo saslušanje, koje se završilo oko ponoći, a sutradan je otišao na posao i video se popodne sa devojkom, ali nije došao kući. Njegova tetka Jelena počela je potragu, zvala Radomirove prijatelje i poznanike, prijavila nestanak, obilazila policijske stanice, ali niko nije mogao da joj odgovori na pitanje šta je s njenim sestrićem.

Radomirovi tetka i ujak obratili su se 30. aprila najvišim partijskim i državnim organima, naglašavajući ,,da ne vide ko bi drugi mogao biti odgovoran za Radomirov nestanak sem organa SUP-a" i traže da im se pomogne u "rasvetljavanju ovog slučaja". Odgovor nije stigao.

Bio je baš taj 30. april 1984. tragičan dan. U kasnim popodnevnim časovima, tetka Jelena je zatekla u svojoj kućici u selu Orašac, kod Obrenovca, svog sestrića Radomira. Njegovo već ukočeno telo bilo je na kauču, u vreći za spavanje, odelo mu je bilo uredno složeno i prebačeno preko stolice. U kućici nije bilo hrane, Radomir je bio obrijan, ali nije bilo pribora za brijanje.

Nadležni su obavili uviđaj, obdukcija je, prema zapisiku, obavljena 2. maja, u Institutu za sudsku medicinu, bez prisustva advokata i najbližih srodnika, kako to nalažu zakonske regule. Tetki Jeleni i advokatu Vitu Kneževiću nije dozvoljeno ni da vide telo pokojnika.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Policija je smrt proglasila samoubistvom

NESREĆNI Radomir Radović sahranjen je 4. maja 1984, a prvo zvanično saopštenje o njegovoj smrti dao je posle šest dana, 10. maja, Obren Đorđević, podsekretar Republičkog SUP-a Srbije, načelnik SDB Srbije. U tom saopštenju se navodi da je ,,obdukcijom utvrđeno da na telu nema tragova nasilja i da je smrt nastupila kao posledica uzimanja prevelike količine sedativa".

To će reći da je policija Radovićevu smrt podvela pod samoubistvo.

Poznati beogradski advokat Vito Knežević je 21. maja na stranicama nedeljnika NIN upoznao javnost da je izveštaj o obdukciji završen osam dana kasnije - 18. a ne 10. maja.

Preciznu rekonstrukciju ovog do danas nerasvetljenog, tragičnog zbivanja, na osnovu koje i pišemo ovaj prilog, objavila je svojevremeno Jelka Kljajić Imširović. Učinila je to u tekstu ,,Anatomija jednog političkog zločina: nestanak i smrt Radomira Radovića", koji je objavila u junskom dvobroju časopisa ,,Republika" za 2002. godinu.

Do poslednjeg životnog daha (2006) Kljajić-Imširovićeva je ulagala ogromnu energiju da smrt Radomira Radovića bude osvetljena, da istina o njegovom tragičnom kraju bude konačno razvejana.

Jelka Imširović / Foto: Privatna arhiva Ane Imširović

Napore su ulagali i drugi Radovićevi prijatelji, do danas jednako bezuspešno. Doprinos je ne tako davno, u julu 2017. godine, dao i Marinko Arsić Ivkov, na blogu Književnog društva ,,Pisci bez adrese", u tekstu ,,Smrt buntovnika", u kome je izneo i detalje koji Jelki Kljajić-Imširović nisu bili dostupni.

Iz tog teksta pominjemo samo dva detalja.

PRVO, devojka koja je Radomira poslednja videla živog, ,,nestala je bez traga", mada je ,,mogla da bude najznačajniji svedok potonjih zbivanja". Niko čak ne zna ni njeno ime. Nije ga znala ni Radomirova tekta Jelena, koja je svedočila da su njen sestrić i nepoznata planirali ženidbu.

Drugo, Institut za sudsku medicinu je i 8. juna sačinio izveštaj komisije veštaka u kome je navedeno da je smrt Radomira Radovića "nastupila najmanje oko 72 časa pre obdukcije, a koja je izvršena 2. 5. 1984. g. sa početkom u 9 časova."

To će reći da vreme smrti iz prvog obdukcionog nalaza - 30. april - nije tačno, pošto je nova komisija utvrdila da je smrt nastupila možda čak i 27. aprila ("najmanje na oko 72 sata pre obdukcije").

Uprkos tome, na osnovu prvog i drugog obdukcionog nalaza, kao i na osnovu izveštaja Gradskog SUP-a i drugih "istražnih radnji", Okružno javno tužilaštvo je 13. juna 1984. godine izdalo saopštenje da je Radovićeva smrt "samoubilačka i da se ne radi ni o kakvom krivičnom delu".

To saopštenje, podseća Marinko Arsić Ivkov, "značilo je da se dalja istraga prekida, da je Radović izvršio samoubistvo i da nema mesta pokretanju eventualnog krivičnog postupka protiv NN lica".

Tužilaštvo je prekinulo istragu 1984. godine, ali ona u slučaju Radomira Radovića, kada je reč o njegovim prijateljima, i ne samo njima, traje do danas.

Zašto je to tako lako je dokučiti iz reči Dragomira Olujića Oluje izgovorenih u septembru 2008. godine: "Po mom sudu, Miraš je ubijen u SDB-u tokom saslušanja. Naime, policija je pokušavala da od njega napravi, što bi se danas reklo, 'svedoka saradnika', na šta on nije pristajao. Oni su ga šikanirali, tukli i najverovatnije, jedan od debeovaca, iznerviran njegovim otporom, 'postupio je jače nego što je situacija zahtevala', usled čega je nastupila smrt, koja je napravila haos u SDB-u (različita saopštenja o uzroku smrti), sudskoj medicini (obdukcija bez prisustva advokata i porodice, te protivrečan obdukcijski nalaz), državi... Ni tada, ni danas država ne dozvoljava da se utvrdi puna istina o Radovićevoj smrti."

 

ZAPRATITE NPORTAL NA FEJSBUKU

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (2)

KOJA JE CENA SLOMLJENOG DEČJEG SRCA? Kako su Hrvati, Bugari i Slovenci rasplakali mališane iz Srbije