JEZIV ZLOČIN USTAŠA AVGUSTA 1944: Trudnu Anu i njeno četvoro dece bacili u Savu

Јелена Илић
Jelena Ilić

22. 03. 2023. u 15:37

NEKIM pričama zaleđenim u vremenu, vreme ne može ništa. Neke rane zaleđene u nezamislivom stradanju, krvare i danas. Nad mnogima se od tih rana još ćuti, mnoge se otvaraju kao dug prema žrtvama. Takva je i ova iz ratne 1944. godine o ženi po imenu Ana Vila. Imala je 29 godina kada je, jednog kasnog avgustovskog dana u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, sa petoro svoje dece, jednim nerođenim, skončala u Savi. Nad tom vodom znamenja nema, ali zato ima živih koji ne ćute, sećaju se i beleže da se ne zaboravi.

ЈЕЗИВ ЗЛОЧИН УСТАША АВГУСТА 1944: Трудну Ану и њено четворо деце бацили у Саву

N. Obradović

Strahote stradanja stanovništva sela Strmen, Crkveni Bok i Ivanjski Bok opisane su u knjigama, a jedna od njih sa skele Lonja na reci Savi kojom su ustaše prevozile svoje žrtve u logor Jasenovac, jedna je od najpotresnijih. Na skeli se našla i trudnica Ana Vila, iz sela Strmen, i njeno četvoro dece: Bogdan (1), Danica (2), Jela (5) i najstariji Mile (6). Kada je skela doplovila do sredine reke, ustaše su Ani naredile da baci decu u vodu. Prisiljena udarcima kundaka, podizala je jedno po jedno dete iznad vode, pa ih spuštala natrag na skelu. Jedno je govorilo „Mama, nemoj mene, baci bracu“, drugo “Nemoj mene, baci seku“... U očaju, Ana je skočila u vodu, a ustaše su za njom pobacale i svu njenu decu.  

FOTOGRAFIJA ZA NEZABORAV

Samo jedna fotografija u domu Mila Vile podseća na jezivi događaj. To je fotografija njegovog polubrata Mila, najstarijeg deteta  Ane i Dušana koje je skončalo u Savi. Po njemu je dobio ime i naš sagovornik, rođen tri godine posle užasnog stradanja njegovog polubrata u Savi.

I kao da je žrtva ove familije bila mala, otac dece i Anin suprug, Dušan Vila istog dana ostao je i bez roditelja Ilije i Mare koji su ubijeni tog avgustovskog popodneva.  U danu ih je  Dušan izgubio  osmoro. Samo jedno je sahranio- kosti oca. Ovaj jezivi dan zaledio je i pola ovog čoveka, ili više.

 O tome danas može da posvedoči samo njegov jedini živi naslednik koga je dobio tri godine posle ratne tragedije svoje dece. Milan Vila, polubrat četvoro nevine dece udavljene u Savi, i nerođenog u Aninoj utrobi.

-Nikada za svoga života reč o ovome moj otac mi nije rekao. Nisam smeo ni da pitam. On ni sa kim o tome pričao. Saznavao sam po malo, kao momčić, neke detalje od rodbine, ili kad bih, iz prikrajka, kradom, čuo oca kad razgovara sa nekim. Ovaj jeziv događaj posmatrao je sa obale, sakriven u žbunju, moj rođak, Marko Vila koji je čekao Anu na drugoj obali. Da nije njega bilo, ne bi se možda ni saznalo. Tek kasnije mi je postalo jasno zašto su se neki od rođaka krstili uvek kad sam se kao dečkić kupao u Savi, svedoči za „ Novosti“ Mile Vila (76) rođen tri godine nakon jezive smrti svoje braće i sestara po ocu.

Govori da je njegov otac tih dana bio u Srbiji gde ga je, poslednjim vozom mesec dana pre užasa na Savi, kako bi ga spasao, poslao njegov otac Ilija.   Istinu o deci, supruzi i roditeljima saznao je tek godinu dana kasnije od rođene sestre koja je uspela da ga pronađe u selu kod Obrenovca.

-To je bilo strašno za preživeti, za oboje, kaže Mile. Moja teta, koja je sa dvoje dece preživela rat, pošla je u Srbiju bosonoga, sa jednim kukuruznim hlebom u torbici, nepismena, i našla svog Duju, kako ga je zvala. Možete zamisliti kako se osećala kada je voljenom bratu morala sa saopšti strašne vesti. Otac je zaćutao, zanemeo. Sve je izgubio.  Mislim da je tada doneo odluku koju će kasnije pokušati da sprovede u delo - da sebi oduzme život. Nije prošlo dva meseca, gazda kod koga je radio, skinuo ga je sa konopca,  kazuje Vila.

Priča da je oca taj odlazak u Beograd proganjao, uprkos što se okupirao obnovom zemlje. Radio je kao vođa grupe radnika koja je obnavljala Palatu Albanija u Beogradu. Ipak, nije izdržao. Godinu dana kasnije odlučio je da se vrati u rodni Strmen, koga više nije ni bilo. Na zgarištu svog doma u 33. godini započeo je drugi život. Kao da je umro, pa oživeo. Oženio se naredne godine, na Božić 1947.  udovicom Julom Đuričić, koja je izgubila supruga u ratu i trgodišnje dete. Iste godine dobili su sina, dve godine kasnije ćerku.

OČEV BOL - ZALEĐEN

I sve se u njihovim životima, kaže Mile, nekako svija oko tragičnog avgustovskog dana. Očev bol, zakopan i zaleđen, iznad svega. I još kaže da je oca užasna tragedija očvrsla toliko da mu je i srce stvrdla.

-Nikada me nije pomazio po glavi. Bio je strog, ćutljiv. Taj događaj ga je skamenio. Promenio se, omekšao, tek kada sam ja dobio decu, kada je dobio unuke. Umro je 1991. godine. Sahranio sam ga ovde, u Smederevu.

O tragičnom životu Ane Vile ne zna mnogo. Kazuje da se za njegovog oca udala kada je imao 17 godina. To je bio dug porodici jer je bio najmlađe dete. Dušanov stariji brat preminuo je mlad, u 27. godini, te je lozu on morao da nastavi.

-Ana je bila jedna od najlepših devojaka u tri sela. Plavokosa, sa plavim očima. Napravljena je svadba, veselje, velika je radost bila za Vile. Međutim, godine su prolazile, jedna, druga, treća, a Ana nikako da zatrudni. Imaju sve, deda je bio domaćin, bunardžija, ali dece nikako. Tek nakon pet godina, dobijaju prvo dete, sina Mila. Posle njega, skoro svake godine, dobivaju po jedno dete. Najmlađe, Bogdan rođeno je 1943. godine. Godinu je imao dana kada je bačen u Savu. I Ana je tada bila trudna sa petim...

Mile svedoči da su mu dedu i babu istog dana ubile ustaše. Čak je i njihova gluvonema sluškinja Kata staradala u logoru Jasenovac.

-Babu su ubili u njivi, kukuruzu, dedu ubili i zapalili na livadi. Otac je našao njegove kosti kada se vratio u selo. Prepoznao ga je po delovima odela i kožnog kaiša. Samo je njega, od svojih osmoro sahranio, kroz suze prenosi potresnu priču Mile.

U svojoj teškoj ispovesti govori o posleratnim godinama kada su njegovi roditelji gradili život ni iz čega. Kako mu je majka Jula umrla mlada, u 44. godini i kakao je preuzeo brigu o ocu i mlađoj sestri. Zato se, kaže Mile,  ni ženio nije kada mu je, kako je red, bilo vreme. Kako uprkos mukama nije posegnuo za pečalbom, istrajavao je na rodnoj grudi. Ipak, srcem je pošao za sestrom nakon njene udaje i selidbe u Smederevo. Napustio je imanje krvavo stvoreno. Sa ocem je iz rodnog Strmena došao u Smederevo 1973. godine. Teška je to bila odluka, za obojicu. Tu je sa ocem napravio kuću, oženio se, dobio decu.

Proživeo svojih pola veka u Smederevu, ali sve što se desilo na tlu Strmena nije zaboravio. A ne želi da zaborave ni njegove unuke.

RUŽA IZ STRMENA

Među knjigama o istoriji i stradanju srpskog naroda, posebno mesto za Mila Vilu ima zbirka pesama Jelene Kovačević. U njoj je i pesma „Muk majke nad vodom“ koja govori o stradanju Ana Vile i njeno petoro dece. Strana je obeležana osušenom ružom.

-Ovo je ruža iz bašte u Strmenu, ubrana prošle godine. Ružu je posadila moja majka Jula 1954. godine, a tri decenije kasnije, moja sestra Mara donela je i presadila u Smederevo, da nas podseća na našu baštu u Strmenu po kojoj su bosonogi trčali i moja braća i sestrice.  Namenjena je njima, i mojim unukama, kazuje Mile Vila.

Ruža je spomen na Anu i njenih petoro dece, jedno nerođeno zauvek ostale da im se duše viju nad Savom decenijama, vekovima, zauvek.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (9)

U NARODNU KUHINJU DOSPEO SAM IZ SVILE I KADIFE: Priča Zorana Popovića, iz Čačka, poput filmskih o milioneru koji je postao beskućnik