POLETELI SMO NE ZNAJUĆI HOĆE LI NAS NATO OBORITI: Kapetan Stevan Ignjatović, učestvovao u spasavanju JAT flote u vreme bombardovanja 1999.

Dragana Matović

19. 03. 2023. u 16:00

KADA je 24. marta 1999. godine počelo NATO bombardovanje naše zemlje, pilot Stevan Ignjatović i njegove kolege bili su spremni da polože živote na branik otadžbine. Samo četiri dana kasnije pružila im se prilika da dokažu patriotizam. Poleteli su sa beogradskog aerodroma u trenutku kada su na njega pale četiri rakete.

ПОЛЕТЕЛИ СМО НЕ ЗНАЈУЋИ ХОЋЕ ЛИ НАС НАТО ОБОРИТИ: Капетан Стеван Игњатовић, учествовао у спасавању ЈАТ флоте у време бомбардовања  1999.

Foto Facebook

- Moj kolega Sava Ostojin, koji je bio stariji kapetan od mene, sedeo je na levom sedištu, ja sam bio na desnom, dok je "flajter" sedeo između nas - priča nam Ignjatović, tokom posete našoj redakciji. - Sa nama u kabini je bio kolega Boban Živanić, koji je rekao da, ako treba da se gine, hoće da bude sa nama u posadi.

Njihov "boing 747" je prvi poleteo sa beogradskog aerodroma. Tačno u 12 sati i jedan minut napustili su pistu i za 12 minuta stigli u vazdušni prostor Rumunije.

- Imali smo sreće da nas ne pogodi niko od naših, niti ijedan od 200 neprijateljskih aviona, koji su bili iznad Srbije sa raznoraznim zadacima od bombardovanja, presretanja, ometanja - seća se Ignjatović. - Niko od njih nas, na sreću, nije presreo, ni oborio. U tom trenutku, ostavio sam sina od devet godina kod kuće i ženu, nisam znao šta će se desiti, ali sam verovao u najbolje.

IZOSTALO ODLIKOVANjE

JEDNO priznanje Ignjatović nikada neće zaboraviti.

- Najveće priznanje je bilo kada smo odbijeni za odlikovanje. Tada, po tadašnjoj strukturi rukovodećih organa kompanije, nismo bili dovoljno dobri. Kolega moj Boban Živanić tada je rekao da nama odlikovanja ne trebaju, i da citiram: "Ako treba da poginem, ginem sa njim", to mi je bila najveća titula koju sam ikada mogao da dobijem. Pilot se ne postaje novcem, već srcem. Ne može taj posao da se plati, ali može da se unovči, i pilotska kabina je najlepša kancelarija na svetu - govori nam kapetan koji je upravljao avionima u kojima su bili predsednici, ministri i mnogi drugi zvaničnici.

U akciji spasavanja JAT-ove flote piloti su prebacili 12 aviona za Rumuniju.

- Svi smo uspeli da poletimo i sletimo, a kolega Ostojin i ja imali smo čast da budemo prvi - kaže Ignjatović. - Kasnije, sa dolaskom demokratije, platili smo visoku cenu zbog toga. Umesto odlikovanja, optužili su nas da smo bili ljudi Slobodana Miloševića. Ne znam šta su ti ljudi mislili da je trebalo da radimo. Možda da ostavimo avione da ih NATO bombarderi polupaju, kao što su razne fabrike i institucije.

Ignjatović kaže da je danas ponosan na to što su on i njegove kolege 28. marta 1999. uradili.

- Odluku da se JAT-ova flota spasava donela je Vlada Srbije, a tadašnji direktor nacionalne avio-kompanije Žika Petrović je ovlastio rukovodioce raznih tipova aviona da pozovu određeni broj pilota da je sprovedu - seća se Ignjatović. - Svi su prvog dana došli na sastanak, ali već sutradan, kad su shvatili da je zadatak rizičan i da može da se pogine, puno kolega se nije pojavilo. Nekako smo uspeli da sastavimo posade za 12 aviona. Rumunija je dozvolila da izađemo iz našeg vazdušnog prostora, a onda nas je tamo zarobila mesec dana. Nisu nam dali da idemo dalje. Trpeli smo šikaniranje vojnika NATO pakta, ali smo im se revanširali na srpski način.

MESEC dana bili su zarobljeni, pod okom špijuna

Naši piloti bili su smešteni u jednom luksuznom hotelu u Bukureštu. Kad su oni došli, hotel je bio prazan.

- Za tri dana hotel se napunio. Osim nas, došli su i raznorazni špijuni da nas nadgledaju. Svakodnevno smo insistirali da nam dopuste danastavimo dalje - kaže Ignjatović. - Plan je bio da idemo za Rusiju ili Belorusiju, ili da se neki avioni, koje je JAT iznajmljivao, vrate u Severnu Afriku. Oni to, međutim, nisu dali. Posle mesec dana, autobusom su nas deportovali iz Temišvara za Beograd. Bilo je to kao u filmu "Ko to tamo peva". Hoćemo li, nećemo li, kad ćemo, da li da pređemo most, da li da čekamo noć ili dan... Bilo je to interesantno putovanje, puno smeha, zavitlavanja. Na kraju, kad smo stigli u Beograd, sačekala nas je cela ekipa koja nas je ispratila sa suzama u očima. U njihovim očima blistale su suze radosnice. Jer, svi smo se vratili, živi, zdravi ispremni da idemo dalje.

Foto Facebook

 

Posle ovog zadatka, piloti JAT-a su prebačeni u rezervni sastav ratnog vazduhoplovstva transportne eskadrile.

- Nismo ušli u tu suludu priču zbog profita i benefita, već da spasemo flotu. Imao sam tada 45 godina. Bio sam u punoj fizičkoj i mentalnoj snazi. Puno srce, glava prepuna ludosti. Moje kolege su bile starije - kaže Ignjatović. - Mnogi od njih su umrli u međuvremenu. Ostalo je možda nas petnaestak spasitelja JAT-ove flote.

POSLEDNjI avion iz te grupe leteo do pre tri godine

Piloti su po avione otišli u Rumuniju kad se završilo bombardovanje SR Jugoslavije i vratili ih nazad. Ti avioni su leteli još dugo. Poslednji avion iz te flote poleteo je poslednji put pre tri godine. Pre NATO bombardovanja, te letelice su bile u floti JAT-a, koja je letela po Evropi, a desetak je bilo iznajmljeno afričkim državama.

- Ukrajinski piloti su svoju flotu evakuisali četiri dana pre početka rata, a mi smo pobegli četiri dana u toku rata - govori Ignjatović. - Nije bilo mogućnosti da ukrajinski piloti budu oboreni, a mi smo rizikovali živote i da se uništi flota. Ne znam da li bih sa ovom pameću uradio isto. Zbog svog naroda bih ponovo otišao bez razmišljanja, ali kad vidim kako se država tada ponela prema porodicama poginulih pilota, dobro bih razmislio. Mnogi piloti koji su branili zemlju od NATO aviona danas su podstanari.

TRI DRŽAVNA UDARA

IGNjATOVIĆ je leteo po celoj Evropi, dok je u Africi proveo pet godina. Život u Africi ostavio je veliki trag na njega.

- Video sam sve delove Afrike, obišao sam i pustinje, išao sam da gledamo ajkule koje su Afrikanci hranili nekim ostacima mesa. Jednom nas je napala ajkula, umalo sam umro od straha. Inače, Afrikancima sam bio neobičan jer sam plav i imam plavu dugu kosu. Mislili su da imam periku - seća se naš sagovornik, koji je u Africi dobio nadimke Viking, Hogar Strašni i Hulk Hogan.- Prošao sam tri državna udara - u Kongu, Gani i Nigeriji. Danas je Gana treća zemlja Afrike po ekonomiji. Sve su toprelepe uspomene.

Ignjatović se penzionisao pre deset godina. Otišao je u penziju kao pilot "Er Srbije". Iza sebe ima više od 20.000 sati letenja i 12.500 letova na čak tri aviona.

- Kompanija, kako god se u tom trenutku zvala, nije se udostojila da pilotu koji je za nju leteo 40 godina plati dve cisterne koje će da izbace vodu na oproštajnom letu - razočaran je Ignjatović. - Godinama sam maštao o svom oproštajnom letu, kako ću da prođem kroz vodenu zavesu. Svugde na svetu, to je ritual odavanja poštovanja čoveku koji je proveo svoj život u avio-kompaniji. Ovo vazduhoplovno priznanje, nažalost, nisam dobio.

Ignjatović je ipak kao pilot obleteo ceo svet.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (12)

KOJA JE CENA SLOMLJENOG DEČJEG SRCA? Kako su Hrvati, Bugari i Slovenci rasplakali mališane iz Srbije