INTERVJU Egon Savin: Sve Nušićevo je i danas aktuelno i uzbudljivo

Vukica Strugar

11. 04. 2021. u 14:00

NUŠIĆEVA drama "Pučina" sinoć je imala premijerno izvođenje na sceni Jugoslovenskog dramskog. Reditelj Egon Savin postavio je pred gledalište, kako kaže, žanrovski složen komad - tragičan, apsurdan i satiričan. Doduše, ove tri osobenosti mogle bi biti zajedničke odlike za mnoge predstave u njegovom opusu i pažljivo biranom repertoaru.

ИНТЕРВЈУ Егон Савин: Све Нушићево је и данас актуелно и узбудљиво

Foto P. Mitić

Ovog puta, gaotovo istovremeno, Savin je radio dva velika pisca. Dok su se privodile kraju probe "Pučine" na Cvetnom trgu, on je uveliko okupljao ekipu u Narodnom pozorištu i počeo pripreme komada "Vuci i ovce" Nikolaja Ostrovskog. I jedan i drugi autor već su se "upisali" u Savinovu biografiju: "Šuma" i "Unosno mesto" ruskog klasika išli su na kartu više u JDP, a publika je zavolela i njegovo čitanje Nušića, predstave "Palilulski roman", "Tako je moralo biti", "Pokojnik"...

* U našim "jalovim" pozorišnim vremenima pravi je podvig istovremeno raditi s dva velika ansambla u dve kuće?

- Ne da je teško, nego je nemoguće. Ali, desilo se slučajno. "Pučina" je trebalo da izađe sredinom novembra, međutim, puno ljudi se razbolelo i nije bilo moguće ispoštovati rok. Tako smo "ušli" u termin Narodnog pozorišta. Inače, kad se istovremeno rade dve predstave, uvek je to posledica nekih nenormalnih okolnosti.

* Šta vas je motivisalo da ih radite sada, kad se teatri uglavnom odlučuju za duodrame i "male" ekipe?

- Velike su produkcijske poteškoće i sigurno će trajati još, ali za pozorišne ljude mnogo su važniji kreativni napori, kada se odvažimo da postavimo neka značajna dela na repertoar. Klasike je sve manje u našim pozorištima i to nije dobro. Ona je na repertoarima, jednostavno, neophodna. Jedino u odnosu na njene domete, stvaraju se određeni kriterijumi. Kad proterate klasiku sa scene, svaka besmislica može da slovi za umetnost. To se i dešava u poslednje vreme. Neki gotovo beznačajni komadi u inferiornim izvođenjima proglašavaju se za uspeh.

* Najveći deo angažmana posvetili ste književnim gorostasima...

- Meni je to važno. Evo, ja sam pri kraju karijere. Već toliko predstava imam iza sebe. Voleo bih ovo energije i vremena što mi je ostalo da utrošim na klasične komade koje nisam uspeo da do sada uradim.

POZORIŠTE GURANO NA MARGINU

* NAŠLI smo se u ove dve godine u neshvatljivom vremenu i okolnostima?

- Nije reč samo o pandemiji. Poslednjih decenija pozorište je malo gurano na marginu. Svaka kultura koja nije zabava i nije ekonomska propaganda, koja nema svoju, takozvanu, vrednost na tržištu, ona je marginalizovana. Želim da verujem da se pozorište pritajilo. Da će u jednom trenutku doći do zamora od ovih silnih televizija, produkcija, interneta, svega što ljudi gledaju i prate satima. Mora doći do zasićenja, publika će se vratiti živom čoveku i onome što on ima da kaže. Neponovljivo, samo u tom trenutku i nikada više. Zato pozorište i traje hiljade godina i ne može biti uništeno. Doći će vreme preporoda pozorišta, odnosno, masovnog vraćanja publike u teatar.

* Šta u javnosti stvara tu "buku ni oko čega", pa se marginalna dostignuća proglašavaju za vrhunska?

- Uzrok je oskudica velikih naslova u pozorištima. I to je jedna od odlika našeg mentaliteta i kulturne čaršije... Ali, neka cveta hiljadu cvetova. Treba imati razumevanje za sve pokušaje. Ipak, važno je stvarati ozbiljne, relevantne predstave.

* Odabrali ste Nušićevu dramu, a ne komediju, kako obično rade vaše kolege?

- Naravno. I radim je kao dramu. Trudim se i komedije da režiram kao drame, da u njima pronađem piščev satirični duh i širokogrudi sarkazam. Još kao mlad pisac shvatio je da je isplativije pisati komedije, jer ih publika neuporedivo više voli. Lično, uveren sam da njegove drame podjednako vrede kao i najbolje komedije. Zato ih i radim. Ostala mi je još adaptacija "Jesenje kiše" koju sam već završio, pa se nadam da ću u doglednoj budućnosti imati priliku da i tu dramu postavim na repertoar.

* Zašto ste sada odabrali "Pučinu"?

- Kao i u njegovim drugim delima, reč je zapravo o ljubavnim aferama iz beogradskog visokog društva. To su porodične drame državnih činovnika, trgovaca, komadi o licemerju, pohlepi, krizi morala kako bogatog sveta tako i običnih ljudi. Nušić ih odlično poznaje i razume, ne propuštajući priliku da na svoj satirični način prokomentariše. Vraćam se na činjenicu da su podjednako vredni kao najbolje komedije, ali su naša kritika i teorija to minimizovale. Poznata je stvar da gotovo ni za jedan komad nije dobio pozitivnu kritiku u Beogradu. "Pučina" je, kao i ove koje sam do sada uradio, podjednako važna i aktuelna. Ne postoji ništa što je Nušić napisao (osim istorijskih drama, koje je stvarao iz respekta i potrebe za afirmacijom tradicije i istorije), a da nije aktuelno, važno i uzbudivo.

Foto P. Mitić

* Ipak, zbog moralne satisfakcije on na kraju "kažnjava" glavnog junaka ne bi li čitalac izvukao pouku?

- To su dela koja, pre svega, hoće da kažu nešto o naravi, mentalitetu i ekstremnim pojedincima koji su ogledalo društva. Nušić ima ljubavi za svakog od svojih "lopuža", razume ih i negde u njemu postoji svest o socijalnoj uslovljenosti. Okružen je sirotinjom i njihovim nastranostima, sklonostima kriminalu, krađi, korupciji. Ta veza je neobično značajna i važno je uočiti da svoje junake pravda zbog njihove socijalne situacije. Inače, takvi pojedinci ako se domognu bogatstva, obično su najpohlepniji i najbeskrupulozniji ljudi.

* U obe predstave glavne junakinje su žene?

- Nije to važno. Pogotovo kod Ostrovskog. On pravi podelu na vukove i ovce, najstariju moguću podelu - ovce i one koji žive od toga što iskorišćavaju druge, jedu, ubijaju svoje žrtve. Ko od nas nije, s vremena na vreme, bio vuk ili mnogo češće ovca, naročito kad je zaljubljen. Ostrovski varira tu temu, među ženama ima podjednak broj vukova kao i među muškarcima. Neke žene su alfa mužjaci...

* Uzeli ste u obe podele za glavne junakinje Olgu Odanović i Slobodu Mićalović, dve možda najangažovanije glumice na televiziji. Da li pozorište mora da ustukne pred drugim medijima?

- Naravno, pozorište nema ni približno ni toliki novac ni mogućnost afirmacije koju ima televizija. S njom se, trenutno, ništa ne da upoređivati. Ja sam u poziciji da imam probe kad imam glumce na dispoziciji, kad nemam - nemam ih. Onda nema probe. Pozorišta prave mnoge kompromise da bi sačuvala najdarovitije ljude u svom sastavu, ipak, nadam se da ću bez većih poteškoća završiti Ostrovskog.

* Aca Popović je vaš omiljeni pisac, trenutno ga gotovo nema na pozorišnoj sceni?

- Mislim da u Ateljeu ima "Mrešćenje šarana". Dobro, Aca Popović je još za života bio, u više navrata, potpuno proteran sa repertoara, iako je jedan od najznačajnijih srpskih pozorišnih pisaca sa najviše dramskih dela. Bio je kao feniks koji se uvek, iz početka rađa i na mala vrata (a izuzetno značajno), vraća se na repertoare. Kad kažem mala vrata, mislim na njegovu "Ružičastu noć" u Domu omladine koju je radio sa amaterima, pa posle na osnivanje Zvezdara teatra i "Mrešćenje šarana" (koje nisu hteli da igraju u beogradskim institucijama), pa onda mnogo godina kasnije kad smo pravili teatar "Kult" s njegovom predstavom "Tamna je noć" koja je, takođe, trebalo da bude u Jugoslovenskom dramskom, ali nije stavljena na repertoar... Tako da je Aca Popović, ipak, neuništiv! Ogromno je bogatstvo naše dramske baštine, nadam se da ću imati prilike da još uradim njegov "Razvojni put Bore Šnajdera".

* Popović je lakmus vremena, pojavljuje se u "talasima", govori li to o našem društvenom trenutku?

- Uvek se može povezivati, mada mislim da je sticaj okolnosti. Atelje 212 je zdušno u mojoj režiji igrao dva puta njegove komade - "Pazarni dan" i "Smrtonosnu motoristiku". Aca je počeo u Ateljeu, pa je iz političkih razloga skinut, onda su se i drugi trudili da budu politički korektni i ne stavljaju ga na repertoar. Ima specifičan i samosvojan jezik, njegova dramaturgija je jedina naša, autentična avangarda. Pod uticajem Joneska pisao je te svoje tragične farse koje nisu lake ni za rediteljsko osmišljavanje, niti za igranje, a ponekad se dešavalo da ni publika nije htela da ih gleda. Aca je imao različite faze i mi nismo imali dovoljno jako pozorište da na dostojan način prikaže sve što je on pisao, u svakom trenutku.

* Šta bi danas rekao?

- Njegov Bora Šnajder posle svoje kratke i neuspešne karijere kaže: "Drugovi, ja koliko sam mogao, ja sam odmogao". Mislim da je Aca Popović u toj replici anticipirao svu našu političku sudbinu. I ne samo političku - kolektivnu.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (0)

GLOBALNO PREDGRAĐE U ĐARDINIMA:   Kolonijalnu izložbu Aleksandra Denića otvoriće Maja Gojković, ministar kulture