AMIN MALUF: Konačni karambol naše vrste

Amin Maluf

17. 05. 2022. u 08:24

MOJA lampa od dvesta vati zažmirkala je na plafonu poput slabašne crkvene voštanice, i ugasila se.

АМИН МАЛУФ: Коначни карамбол наше врсте

Foto: Printskrin Jutjub/Ricardo Karam

Stao mi je dah. Upravo sam kineskim mastilom izvlačio završnu liniju jednog crteža, kad mi se ruka ukočila. Zatim se polagano podigla, pravo uvis, kako ne bi zamrljala papir.

Napolju se spremala oluja. U ovo godišnje doba to nije retkost, nadomak Atlantika. Kiše, rafali vetra, munje. A u daljini, potmula grmljavina. Koja, od groma do groma, i dalje gunđa.

U početku nisam bio zabrinut. Nisam bio čak ni iznerviran. Moj dan se u svakom slučaju bližio kraju. Bilo je otprilike pola osam uveče, ili malo više. Crtež je bio dovršen. Još jedan poslednji pogled sutra ujutro, poneka popravka, potpis, i poslao bih ga.

Napipao sam kapicu pera, koje sam zatvorio plašeći se da se vršak ne osuši. Zatim sam, opet pipkajući, gestom koji mi je već prirođen, pružio ruku ka radiju na kraju stola.

Uvek je podešen na istu stanicu, Atlantic Wave, koja emituje na dugim talasima iz Kornvola. Njen izbor muzike me retko razočara, na svakih sat vremena daje pregled vesti koji smatram dosta pouzdanim, budući da pokriva sve što utiče na našu planetu, a ne samo podvige ragbi tima iz Bornmuta.

Upravo to mi je trebalo u ovo predvečerje. Prijateljska muzika da mi pravi društvo u prinudnom mraku. A potom, nakon deset ili dvadeset pet minuta, novosti iz ostalog sveta koje kristalno jasnim i umirujućim glasom čita Barbara Grinvil.

Na radiju pisak. Ni muzike ni Barbare. Samo pisak u dva navrata, koji se pojačavao pa stišavao, poput signala alarma. Ali bez one prodorne strane. Pre je umirujući... Strpljivo sam provrteo ceo LW, zatim MW, zatim FM opseg. Svuda to pištanje, nepromenljivo, kao da su se svi talasi stopili u jedan.

Radio mi je u kvaru? Dohvatio sam baterijsku lampu sa police iznad glave, i otišao u spavaću sobu, gde pored kreveta imam još jedan radio. Stariji, glomazniji. Uključih ga. Isti pisak. Nervozno ispritiskah nekoliko dugmića, ne očekujući bogzna šta. Ne, nije u pitanju kvar. Trebalo je odmah da shvatim. Radio ili radi ili zanemi kada se baterije isprazne. U krajnjem slučaju, ako je pretrpeo kakav udarac, može neprekidno da krči. Nikad nema tog moduliranog piska. Svejedno, bio sam skamenjen, nemoguće da dva radija imaju isti kvar istovremeno!

Ali o čemu se onda radi? Šta se dogodilo?

Najednom shvatih. Barem sam pomislio da shvatam. I sruših se na krevet, sa glavom u rukama.

Foto: Free Images Pixabay

Gospode! Je li moguće da su to uradili?

Hulje! Ludaci!

Mora da sam ponovio deset puta zaredom "Gadovi! Ludaci!", tiho, glasno. Zatim sam se uspravio. Uzeo sam telefon i držao ga na dlanu još ne znajući koga da zovem. Možda svoju kumicu Adrijenu, koja živi u Parizu... Nema mreže, očigledno. Telefon je takođe mrtav.

Proteklo je četiri ili pet sati, a i dalje su mi bile iste reči na pameti.

Hulje! Ludaci! Drznuli su se to da urade!

Jer u času dok pišem ovaj dnevnik, imam razloga da verujem da se upravo dogodila tragedija. Ne neka prirodna nepogoda, nego brutalna apokalipsa oblikovana ljudskom rukom. Konačni karambol naše vrste. Koji će okončati nekoliko hiljada godina naše istorije. Koji će spustiti poslednju zavesu na naše uvažene civilizacije. I koji će nas, uzgredno, sve pobiti. Još večeras. Ili možda sutra u praskozorje...

Prestajem da pišem. Čitam ove redove. I odmahujem glavom sa užasom i nevericom. Nikad ne bih ni pomislio da bih mogao ovakvu strahotu da pohranim na papir a da mi ruka ne zadrhti!

I dalje se nadam da će naredni sati opovrgnuti moja predosećanja. Ali istina je da su događaji poslednjih nedelja, za one koji su ih pratili, iznedrili strah od najgoreg

To što me donekle održava dok prolazim kroz ovo iskušenje, sem besa, jeste neizvesnost koja opstaje. Da, i dalje se nadam da će naredni sati opovrgnuti moja predosećanja. Ali istina je da su događaji poslednjih nedelja, za one koji su ih pratili, iznedrili strah od najgoreg. Istina je takođe da različiti kvarovi ne slute na dobro. Ne toliko nestanak struje, što je uobičajeno u periodu nepogoda; ni mobilne mreže, koja ovde nikad nije bila stabilna; pa čak ni radio-emisija; nego više od svega istovremenost tih nefunkcionisanja. Prosto-naprosto slučaj? Teško mi je da u to poverujem.

Ako bih želeo da zapisi na ovim stranicama budu tačniji, morao bih naći vremena da potanko ispričam događaje na koje sam upravo aludirao. Prihvatiću se toga kad mi se glava razbistri... Trenutno nisam u stanju ni da organizujem misli, ni da izgradim neke hipoteze. Mogu samo da kažem šta čujem ili više ne čujem, šta vidim ili više ne vidim, šta osećam, i koja me nejasna sećanja uznemiruju.

Foto: Free Images Pixabay

Ostadoh duže vreme ispružen na krevetu, u mrklome mraku. Pored uha mi nemi telefon. A na radiju onaj modulirani pisak. Napolju se oluja donekle smirila. Kiša više nije dobovala po crepovima moga krova ni na staklenom zidu koji noć beše preobrazila u zatamnjeno ogledalo.

Najednom me obuze želja da razgovaram sa nekim, odmah. Više od želje, preka potreba. Kao da je samoća počela fizički da mi pritiska grudi. I prvi put u poslednjih dvanaest godina zažalio sam što više ne živim u nekom gradu ili selu kao svi drugi smrtnici.

(Odlomak iz romana "Neočekivana braća", prevod Vesna Cakeljić, izdavač "Laguna")

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna