SMRT RUSKOG KONZULA NA NAŠEM TUŽNOM KOSOVU: Povodom 120 godina od mučkog ubistva hrabrog Grigorija Stepanoviča Ščerbine
U ŽIVOPISNOM predelu drevnog Trojičko-ilinskog manastira na Boldinom brdu, pored staroruskog grada Černjigova (danas u Ukrajini), leže zemni ostaci hrabrog ruskog konzula Grigorija Stepanoviča Ščerbine (1868-1903) koji je pao kao žrtva velike zavere Arbanasa Kosovske Mitrovice i okoline - samo nekoliko meseci posle stupanja na dužnost u ovoj varoši. Sahranjen je 26. aprila/9. maja 1903. godine.
Njegova sudbina je ilustracija velike istorijske drame koju je, tada već skoro dva veka, proživljavao srpski narod u Staroj Srbiji, a koja, nažalost, još traje pred našim očima i na početku 21. veka.
Konzulat Ruske imperije u Mitrovici otvoren je 1902. godine, iako je zbog haotičnog stanja u celoj Staroj Srbiji, pa i na severu KiM, zastava Ruske imperije na zdanje konzulata podignuta tek 23. februara 1903. godine (po starom kalendaru). Jugoistočna Evropa je vekovima bila, nekad manje a nekad više, u središtu pažnje spoljne politike Ruske imperije iz dva razloga: zbog geostrateškog položaja ovog dela Evrope koji izlazi na Jadransko, Egejsko i Crno more, ali i zbog težnje Rusije da štiti pravoslavne hrišćane na Balkanu i pomaže njihove oslobodilačke pokrete. Moreuzi Bosfor i Dardaneli i izlaz u Mediteran bili su od ključnog vojnostrategijskog ali i ekonomskog značaja za Rusku imperiju. General Fadejev kaže 1870. godine da je Rusija bez izlaska u Sredozemno more "ptica sa jednim krilom". Radi toga je Rusija već krajem 18. veka započela sa osnivanjem konzulata prvo u Trstu i Dubrovniku, zatim u većini glavnih mesta Balkana u prvoj polovini 19. veka, da bi posle Krimskog rata (1853-1856) sjajni ruski ministar inostranih poslova kancelar Gorčakov proširio mrežu konzulata i u mestima centralnog dela Balkanskog poluostrva u Sarajevu, Skadru, Prizrenu, Skoplju, Bitolju... Konzulat u Mitrovici je imao zadatak da štiti srpski narod u ovom delu Stare Srbije i da prati aktivnost Austrougarske u ovom i okolnim oblastima.
Već prilikom otvaranja ruskog konzulata u Mitrovici došli su do izražaja višedecenijska anarhija, nasilje i teror kosovskometohijskih Arbanasa, koji su u potaji imali podršku velikog dela turskih činovnika, uz puno, takođe potajno, odobravanje sultana Abdula Hamida. Takve okolnosti su neminovno i dovele do ubistva ruskih konzula - prvo u Mitrovici Grigorija Ščerbine, a nekoliko meseci kasnije i konzula u Bitolju Aleksandra Rostkovskog. Arbanasima je pomoć, razne vrste, pružala austrougarska diplomatija putem svoje vrlo razvijene agenturne mreže u Staroj Srbiji. Ubrzo posle otvaranja ruskog konzulata u Mitrovici usledilo je 1904. godine i otvaranje konzulata Austro-Ugarske na čelu sa konzulom Cimbauerom.
U prilično učmali život Mitrovice, tipičan za mnoge balkanske varoši, znatnu živost unela je železnička pruga od Soluna do Mitrovice. Čim je stigla vest o otvaranju ruskog konzulata usledile su pretnje i nemiri lokalnih Arbanasa na čelu sa Isom Boljetincem, poznatim glavarom i razbojnikom - kako je ocenjen od strane ruskih diplomata. On je živeo na svom velikom imanju i kuli u obližnjem selu Boljetin, u dolini Boljetinske reke, ispod srpskog manastira Sokolice. Ruski konzul u Skoplju Maškov je krajem avgusta 1902. godine obavestio ambasadu u Carigradu da je novoimenovani konzul Ščerbina poslao u Mitrovicu svoga kavaza (lično obezbeđenje) sa stvarima, ali da je Boljetinac zapretio da će kuća u kojoj će biti smešten kavaz sa konzulovim stvarima biti zapaljena. Zapretio je takođe da ni kavaz ni konzul ne mogu dobiti kuću u Mitrovici, i ne samo da će im biti spaljena, nego ne mogu ni ostati u Mitrovici. Boljetinac je otvoreno govorio da dok je on živ ruskog konzula neće biti u Mitrovici. Suočena sa ozbiljnom pretnjom turska vlast je, pod zaštitom čete vojnika sa puškama nagotovs prema fanatičnoj gomili, kavaza i konzulove stvari prebacila u kasarnu, a već prvih dana septembra vozom otpravila za Skoplje. Boljetinac je pretio da će ubiti ruskog konzula na samoj železničkoj stanici. On i mnogi mitrovački muslimani poslali su telegram u Jildiz (sultanov dvor), ukazujući da će dolazak ruskog konzula biti uzrok velikih nesreća. Skopski konzul je izvestio ambasadu u Carigradu da Arbanasi i Turci likuju zbog vraćanja ruskog kavaza.
Srpska diplomatija je, s druge strane, insistirala kod ministra spoljnih poslova Rusije grofa Lamsdorfa i ambasadora u Carigradu Zinovjeva da što pre bude otvoren ruski konzulat u Mitrovici, jer će lokalni Srbi biti izloženi velikoj opasnosti. Vlada je sredinom septembra preko ruskog poslanstva u Beogradu obavestila grofa Lamsdorfa da posebne nade "na položaj stanovnika Stare Srbije polaže na dolazak u Mitrovicu naznačenog ruskog konzula". I srpski poslanik u Carigradu Sava Grujić je molio da Ščerbina što pre krene za Mitrovicu jer "njegovo skorije prisustvo tamo narod srpski očekuje kao ozebao sunce". Iz Carigrada je stigao nalog divizijskom komadantu u Mitrovici Šemsi-paši (poreklom Čolović iz Biševa kod Rožaja) da po svaku cenu uhapsi Boljetinca ne pitajući za cenu. Radilo se u stvari o jednoj orijentalnoj političkoj predstavi u kojoj je nalog iz sultanovog dvora bio formalne prirode, dok je Šemsi-paša u dosluhu sa Boljetincem uveravao sultanov dvor da Boljetinca nije moguće uhapsiti ni sa deset bataljona vojske. Zinovjev je insistirao da Boljetinac bude što pre najstrože kažnjen i hitno udaljen iz Mitrovice - kao preduslov da bi Ščerbina tamo stigao. Ruska diplomatija u Carigradu je procenila da će nekažnjavanje Boljetinca potkopati ruski uticaj u ovom delu Stare Srbije i da će ugroziti život lokalnog srpskog stanovništva.
Tek nakon odlaska Boljetinca u Carigrad i izvesnog, na prvi pogled, smirivanja situacije Ščerbina je početkom januara 1903. stigao u Mitrovicu dočekan sa vojnim počastima lokalnih turskih vlasti. On je dobro poznavao mentalitet Arbanasa, znao je njihov jezik, čak je i prevodio neke njihove epske pesme. Kao i većina tadašnjih ruskih diplomata bio je vrlo obrazovan čovek, vladao je arapskim, tatarskim, jermenskim, gruzijskim i turskim jezikom, a zatim je ovladao i albanskim, srpskim i bugarskim. Odmah je započeo živu aktivnost na sprovođenju reformi od strane turskih vlasti, tražeći da se u žandarmeriju primi i desetak lokalnih Srba. U Carigrad je poslao spisak 29 turskih žandarma, Albanaca, tražeći njihovo udaljavanje iz službe. Uprkos svim poznatim prilikama Ščerbina je "smelo, svakog dana u pratnji gavaza u kozačkoj nošnji šetao Mitrovicom i išao u lov po okolini. Njegova hrabrost ostavila je silan utisak i na Arbanase i na Turke".
Početkom februara 1903. Husein Hilmi-paša se, po nalogu iz Jildiza, obratio ruskom konzulu u Skoplju Maškovu da dozna da li je Ščerbina saglasan da se Boljetinac vrati iz Carigrada u Mitrovicu. Istovremeno je lokalni komandant Šemsi-paša ubeđivao Ščerbinu da Boljetinac nije vršio pritisak na hrišćansko stanovništvo, da nije bio krivac za antiruske demonstracije avgusta 1902. i da je velike zemljišne posede dobio zakonskim putem, a ne otimanjem. Ščerbina je smatrao da ako sultanov dvor insistira na njegovoj saglasnosti za povratak Boljetinca, onda lokalni Arbanasi treba da znaju kome treba da budu zahvalni i da njegovi rođaci i bliski ljudi treba da se obrate konzulatu s molbom da se Boljetinac pomiluje i da se pritom pruže garancije i uveravanja o budućem ponašanju. Bio je dobro obavešten da se u selima oko Mitrovice nastavljaju tajna dogovaranja o zločinačkim namerama prema njemu. Pri takvim okolnostima saglasnost na brzi povratak Boljetinca, smatrao je Ščerbina, tumačiće se slabošću i strahom konzulata pred pretnjama Arbanasa i imaće vrlo nepovoljan utisak kod celog pravoslavnog stanovništva ne samo u Staroj Srbiji nego i u okolnim predelima. Ščerbina je preko Maškova odgovorio Hilmi-paši, a lično i Šemsi-paši da do upoznavanja sa situacijom u kraju ne vidi mogućnost da se pregovara o vraćanju Boljetinca.
Nije prošlo mnogo vremena od dolaska Ščerbine, a više stotina dobro naouražanih Arbanasa krenulo je u pohod prema Mitrovici, zauzevši prethodno Vučitrn, ne skrivajući mržnju prema ruskom konzulu koga "nikako neće". Poslednji izveštaj koji je napisao Ščerbina ambasadoru u Carigradu Zinovjevu bio je datiran 17. (30) marta 1903. godine. On izveštava da su Arbanasi zauzeli Vučitrn uz punu pasivnost turskih vlasti. Sve zaptije (žandarmi) Srbi koji su nedavno stupili u službu razoružani su, uzeta im je uniforma i poslati su u Prištinu. Arbanasi su opljačkali dom lokalnog sveštenika Frtunića, istukli njegovog sina i upali u crkvu u vreme službe, uzevši sav novac i dragocenosti u zlatu. Novi komandant vojske u Mitrovici pukovnik Said-beg obavestio je Ščerbinu da se gomila kreće prema Mitrovici i da on preduzima mere da zaštiti grad. Načelnik železničke stanice u Vučitrnu Stefkov upozorio je Ščerbinu da gradu preti opasnost. Arbanasi su opkolili Mitrovicu i zatvorili sve prilazne puteve. Rano ujutru, u pola devet, Ščerbina se prema sopstvenim rečima na konju lično uputio da vidi raspored turske vojske koja brani ulaze u Mitrovicu. Izvestio je da se na brdima na putu prema železničkoj stanici nalazi šest turskih topova i dve čete nizama (redovne vojske). Arbanasi su bili zauzeli sva okolna brda - stajali su u grupama od 200 do 300 ljudi, dok ih je ukupno prema Ščerbinovoj proceni bilo oko 4.000. Komandant Said-paša koji je pratio Ščerbinu tokom obilaska turskih položaja obavestio ga je da je dobio naredbu od Hilmi-paše da brani grad. I sledećeg dana, 31. marta, Ščerbina je obilazio turske položaje na južnom prilazu gradu. Na povratku, u blizini železničke stanice, turski kaplar Ibrahim Halit, poreklom Arbanas iz sela Žegra kod Gnjilana, pucao je u leđa Ščerbini i teško ga ranio. I srpski i ruski diplomatski predstavnici u Osmanskom carstvu su bili mišljenja da su autrougarski agenti podstakli Arbanase da napadnu Mitrovicu.
Teško ranjeni ruski konzul borio se za život u zdanju svoga konzulata sve do ranih jutarnjih časova 10. aprila 1903. godine. Prvu pomoć pružio mu je turski vojni lekar Hasan-efendija sa svojim pomoćnicima. Na vest o teškom ranjavanju Ščerbine sultan je iz Soluna uputio u Mitrovicu iskusnog hirurga Žak-pašu. Kralj Aleksandar Obrenović je hitno poslao iz Beograda jednog od najboljih srpskih lekara dr Subotića, brata ruskog generala Subotića, komandanta ruske vojske u Prijamurskoj oblasti. Zajedno sa Subotićem u Mitrovicu su iz Skoplja doputovali i ruski konzul Maškov i srpski konzul u Skoplju Kurtović. Odmah je stigao i srpski konzul iz Prištine Avramović. Puščano zrno je teško oštetilo jetru, bubrege i druge unutrašnje organe. Pomenutim lekarima pridružio se i njihov kolega Kamburoglu, grčkog porekla, ali konzulu Ščerbini nije bilo pomoći. Na licu mesta opelo su održali raško-prizrenski mitropolit Nićifor i otac Arsenije, ruski jeromonah iz Dečana koje su tada držali ruski monasi. Srpski prištinski konzul Kurtović je u ime kralja Aleksandra i kraljice Drage Obrenović dovezao sa sobom sanduk sa krstom, vencima i svom neophodnom pogrebnom opremom. Na raskošnom kraljevskom vencu je stajao kratak natpis: "Blagorodnom Ščerbini - kralj i kraljica Srbije".
Smrt Ščerbine izazvala je veliki odjek među Srbima, ali i u Rusiji i širom Balkana. Srbi su je doživeli kao nacionalnu nesreću. Telo ruskog konzula preneto je vozom do Soluna, odatle do Carigrada u kome je služen parastos, a zatim do Černjigova. Svuda usput na železničkim stanicama stajalo je mnoštvo Srba da oda poštu svom hrabrom i nesebičnom zaštitniku. Na stanici u Skoplju zemne ostatke Ščerbine dočekali su srpski mitropolit Firmilijan sa tridesetak sveštenika u prisustvu konzulskog kora i predstavnika turskih vlasti. Ščerbina je ispraćen u svoju otadžbinu sa velikim žalom i suzama srpskog naroda, naročito onog dela u Staroj Srbiji koji ga je lično znao i sa njime se sretao. Srpski poslanik u Carigradu Sava Grujić je zabeležio: "Smrt prvog ruskog konzula na našem tužnom Kosovu doista puna je tragičnosti i divan je primer hrišćanskog požrtvovanja za bližnje svoje (...) G. Zinovjev upućujući Ščerbinu u Mitrovicu tada će mi kao u šali reći (...) da on ide kao žrtva za našu narodnu stvar i da Srbi treba da ga upišu u svoje svece, ako bi ga Arnauti ubili. Nažalost ovo se predskazanje brzo ispunilo i Ščerbina će doista u spomenu Srpskog naroda stati u red ostalih njegovih kosovskih junaka! Hrabri Ščerbina se u svemu ugledao na svog velikog prethodnika iz Prizrena Ivana Stepanoviča Jastrebova koji, u svojoj plemenitoj misiji, na svu sreću, nije na srpskoj zemlji doživeo ovakvu zlu sudbinu.
Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna
U POTRAZI ste za stanom u centru grada koji je dovoljno izolovan od gradske vreve, okružen zelenilom i rekom, a s druge strane vam je podjednako važno da kvart ima odlične saobraćajne veze sa svim delovima Beograda?
18. 04. 2024. u 10:00
BORBA ZA PRVI KORAK I DALjE TRAJE: Meridian fondacija još jednom pomaže lečenje Anastasie Mitić (VIDEO)
ANASTASIA Mitić je dete koje mnogi u njenom okruženju nazivaju “malim herojem” i čiju životnu priču prati neprestana borba od samog trenutka rođenja.
13. 04. 2024. u 10:00
TREĆA NEDELjA U ZAVOJIMA: Nina pokazala rane na nogama
GLUMICA Nina Janković doživela je neugodnu povredu.
22. 04. 2024. u 10:38
Komentari (0)