SRCEM PRIGRLILA BEBU-LEPTIRA: Tatjana Obradović postala hranitelj devojčici koja boluje od neizlečive bolesti, ostavljena u porodilištu

V. ILIĆ

07. 01. 2023. u 16:00

MAJKA ju je ostavila odmah posle rođenja, čim su lekari potvrdili da boluje od teškog i retkog kožnog oboljenja - bulozne epidermolize, one zbog koje je koža krhka poput krila leptira i zbog koje se svaki dodir po njoj pretvara u plik i živu ranu.

СРЦЕМ ПРИГРЛИЛА БЕБУ-ЛЕПТИРА: Татјана Обрадовић постала хранитељ девојчици која болује од неизлечиве болести, остављена у породилишту

Tatjana Obradović, Foto Privatna arhiva

Život ove bebe-leptira tako je započeo u bolničkoj postelji. Bila je bez igde ikoga. Medicinske sestre, koje su joj bile majke, bake, tetke... Na Odeljenju dečje hirurgije čačanske bolnice na smenu su je hranile, ljuškale, kupale, previjale žive rane na koži... Nazvali su je Nađa, ona koja se nada...

Prvu svećicu na rođendanskoj torti ugasila je upravo u bolnici, jedinom domu za koji je znala, sa medicinskim osobljem, ljudima koje je jedino poznavala. Oni nam kažu da je Nađa pravi borac, da se iz bolničke sobe u kojoj joj je bio krevetac, samo povremeno čulo tiho jecanje, bez glasnog plača, pa i onda kada je trpela velike bolove zbog otvorenih rana.

Tanja sa sinom, ćerkama, unucima i zetom, Foto Privatna arhiva

Baš nedugo posle prvog rođendana, u martu 2020. godine, osvanula je objava na društvenoj mreži, čiji je autor navodno bila upravo Nađa, "beba-leptir sa dečje hirurgije". U poruci je pisalo:

"Ja sam svoju godinu napunila na Odeljenju dečje hirurgije Opšte bolnice Čačak, gde su me odgajile divne žene, majke, bake, a one se zovu jednim imenom: medicinske sestre. One su me kupale, previjale, hranile, pevale mi, učile me, mazile, češljale, ljuljale. Jer, ja nisam obična beba, ja sam beba-leptir. Imala sam tu nesreću da se rodim u državi u kojoj me niko neće. Neće me roditelji, neće me ustanove socijalne i zdravstvene zaštite. Kažu da nisu u stanju da se o meni staraju. Centar za socijalni rad kaže da su sve pokušali da mi pronađu mesto za odrastanje. Ministarstva ćute. A ja rastem u bolnici. I ja imam pravo na normalne uslove za život. I ja imam pravo da se igram sa drugom decom... I ja imam pravo na topao dom, a ne hladnu bolnicu... I ja imam pravo na život. Ja, dete-leptir sa dečje hirurgije."

Ovo pismo, koje je zapravo napisala medicinska sestra iz čačanske bolnice, Nađi je promenilo život. Nade svih divnih sestara sa odeljenja dečje hirurgije i "leptirice" koja se nadala zajedno sa njima, konačno su se obistinile. Kada je pročitala "Nađinu objavu", Tatjana Tanja Obradović (47), iz Čačka, podstanar, majka troje odrasle dece: Jane, Nede i Nestora, i srećna baka troje unuka: Darje, Anike i Petra, javila se u bolnicu i, na zaprepašćenje svih zaposlenih, izgovorila je samo jednu rečenicu:

- Ja hoću Nađu!

Sa majkom Jasminkom, Foto Privatna arhiva

Nije Tanja nikada pre bila hraniteljica, nije znala ni kakvu proceduru mora da prođe da bi to postala, kao i posebnu obuku da bi vodila brigu o detetu sa izuzetno teškim oboljenjem, koje zahteva stalnu negu.

- Samo sam želela da je uzmem, da je dovedem u svoj dom, da oseti toplinu porodice. Zaigralo mi je srce kada sam čitala objavu i komentare na "Fejsbuku", pa prepoznala jednu medicinsku sestru i odmah je pozvala. Nisam znala ni da li je dečak ili devojčica - kaže nam Tanja.

Ova skromna žena jedva je pristala na razgovor. Odbijala je priču za sve medije. Nije želela da se o njenom podvigu govori, jer ga je učinila ne dvoumeći se, punog srca.

- Najzahvalnija sam maloj Nađi koja me je naučila da biti hrabar znači hodati sa osmehom i kad vam se plače, da biti posvećen znači ne odustati ni onda kada bi mnogi to učinili, da biti srećan znači zahvaljivati na svakom trenutku u kom osmeh deteta znači i novu nadu - govori nam Tanja.

U ovom humanom, hrabrom koraku podržala ju je, kaže, pre svih, starija ćerka, koja je, zajedno sa njom išla na obuku za hranitelje. Kada je "leptirica" Nađa ušla u njihov život, prihvatili su je svi, ali najveću pomoć Tanja ima od majke Jasminke, koja joj je, kaže, desna ruka.

- Nađa će u februaru napustiti tri godine. Kod nas je i progovorila, hoda uz našu pomoć.

Zajedno se borimo i idemo dalje. Mene zove babom, čula je od mojih unuka. Ona je divna devojčica, sve nas je brzo "kupila" svojim osmehom i pored velikih bolova koje trpi.

Posebno se obraduje novoj igrački, a kada joj obučem haljinu ona sva zatreperi od sreće - ispričala nam je Tanja.

Tatjana Obradović sa unučićima Foto Privatna arhiva

Dodaje nam da ni od koga ne želi nikakvu pomoć, niti želi da joj se bilo ko divi. Bilo joj je i neprijatno kada joj je gradonačelnik Čačka Milun Todorović, čuvši za njen plemeniti podvig, obećao da će joj Grad sagraditi kuću, gde će konačno imati svoj krov nad glavom pod kojim će i Nađa živeti.

- Nisam navikla da mi bilo ko šta poklanja. Ja sam žena koja radi i svojim radom sam sve do sada postigla. Imam svoju cvećaru - kaže nam Tanja.

- Kada mi je gradonačelnik Todorović rekao da će Grad Čačak rešiti moje stambeno pitanje, ostala sam zbunjena. Ni sama nisam znala kako da reagujem. Već sam planirala izgradnju kuće na svom placu u Ljubiću, imam i nešto svoje ušteđevine, koju sam planirala baš za to...

ZAJEDNO U NIMALO LAKU BUDUĆNOST

NAĐINA bolest zahteva posebnu negu pri oblačenju, kupanju, posebnu ishranu jer bolest napada i sluzokožu, posebno jednjaka, pa hrana mora da se pasira. Tanja mora, zbog terapije, da je vodi svakih mesec dana na Kožnu kliniku u Beograd, gde je i sama prošla obuku za negu deteta. Podršku ima i od zaposlenih u čačanskom Centru za socijalni rad, ali i od svoje savetnice Verice iz kragujevačkog Centra za usvojenje.

Uz svu tu pomoć, ali pre svega sa svojim velikim srcem i toplom dušom, Tatjana je s ljubavlju uzela Nađu za njenu nežnu ruku da zajedno koračaju u budućnost za koju se zna da neće biti nimalo laka...

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (7)

Donorstvo je herojstvo