KRVAVA HRONIKA U DONJOJ GRADINI Svedočenje Milinka Toromana: Ustaše otimale mušku decu za svoje janičare

V. N.

15. 08. 2022. u 19:00

DRAGOJE LUKIĆ: "Bio je dijete kada dijete nije mogao biti. Milinko Toroman je rođen 3. juna 1940. godine u Donjoj Gradini, selu koje je u ratu bilo u središtu jasenovačkog pakla, na samom njegovom dnu. I rat i prvi dani mira za njega su bili gotovo istovjetni.

КРВАВА ХРОНИКА У ДОЊОЈ ГРАДИНИ Сведочење Милинка Торомана: Усташе отимале мушку децу за своје јаничаре

Ustaše saslušavaju decu u samostanu „Sveti Pavle“ u Jastrebarskom

Isti po pamćenju i tragovima koji su se utisnuli u njegovu dušu. O svom rodnom selu naslušao se paklenih priča od svoje majke Smilje. Govorile su i komšije. Svako je imao svoju priču o strahotama što su zadesile ovo mirno selo na desnoj obali Save i samom ušću Une i pretvorile ga u najveće smrtište svih vremena. Svi šumski proplanci, njive i pašnjaci, avlije i voćnjaci, luke i tukovi - 924 hektara zemlje crnice natopljeni su ljudskom krvlju. Ovdje su, između dvije rijeke, u zajedničke grobnice sahranjene stotine hiljada ljudi, žena i djece.

Sve je počelo u rano jutro 14. januara 1942, kada je jedna ojačana grupa razularenih jasenovačkih koljača, koju je predvodio Staniša Vasilj, ustaški poručnik, iznenada upala u selo. Toga dana se u Gradinu uselila smrt. Ubili su svakoga koga su uhvatili i kuće spalili. Najednom su 54 domaćinstva u crno zavili. I sva ostala ognjišta razorili. Od tada, kada se god spomenuo Jasenovac, uvijek je tu bila i Gradina. Isto zlo ih je povezalo pa su tako ostali nerazdvojni, uprkos širokoj rijeci koja ih razdvaja. Među rijetkim stanovnicima Gradine koji su, za pedalj brži od noža, uspjeli izbjeći pokolj i krvavom prtinom preko Draksenića i Međeđe, opustošenih sela, domoći se prvih obronaka Prosare koje su branili kozarski partizani, bila je i Smilja Toroman sa četvoro svoje djece. Dobrinka je tada imala 14, Leposava 9, Milan 8, i Milinko dvije godine. Toplo ognjište u Bijakovcu malo ih je povratilo u život, ali nije prošlo mnogo vremena kada su sa domaćinima Jablanice doživjeli sudbinu kozarskog zbjega zarobljenog u velikoj fašističkoj ofanzivi, juna 1942. godine.

Milinko Toroman u dečjem logoru u Sisku, 1943.godine

PUT NjIHOVOG STRADANjA vodio ih je kroz ustaške sabirne i koncentracione logore. Dani provedeni u Cerovljanima kraj Hrvatske Dubice bili su dugi kao vječnost. Majke su morale svojoj djeci zaklanjati oči da ne vide kako druge majke, na kiši, u blatnjavoj kaljuzi, rađaju djecu i zajedno umiru. U Uštici kraj Jasenovca, gdje su ustaše od roditelja otimale odrasliju mušku djecu za svoje janjičare, Smilja Toroman je dobila snažan udarac kundakom u leđa samo zašto je zastala kraj česme da nakvasi ispucale i pomodrele usne svom malom Milinku. Onda je duga i beskrajno izmučena kolona Kozarčana nekim čudom odlijepljena od Jasenovca i pod ustaškom pratnjom rasturena po slavonskim selima. U jednom dokumentu iz ustaške arhive: "Dana 14, 15 i 16 srpnja 1942. dopremljeno je na područje ove župe 16.500 partizanskih zarobljenika sa Kozare mahom žena i djece i oko 15% starijih muškaraca, dakako prljavih i punih vašiju. Svi su oni razdijeljeni u dvije grupe i smješteni - 8.500 u Grubišno Polje i 8.000 u Garešnici." Smilja Toroman sa djecom, raspoređena u selo Grabovac, mislila je da je ono najgore prošlo. Njeno nadanje je presječeno u jesen 1942. kada su sa mnogobrojnim Kozarčanima ponovo pokupljeni i strpani u njemačko-ustaški logor u Sisku.

U neprestanom strahu za djecu, na ivici života i smrti, izdržala je Smilja Toroman u Sisku skoro godinu dana. I sačuvala svoje najmilije. Suze su joj bile presušile od plača za djecom što su masovno umirala, kao da ih je kuga odnosila. Sasušena dječja tjelešca, na kojima su se isticale dugačke ruke i velike glave, umirala su tiho i u velikom broju. I Smiljinoj sestri, poslije sedam mjeseci provedenih u logoru, umro je mali Ranko, a imao je samo deset dana kada su ga sa majkom strpali u sisački logor za djecu. Povratak preživjelih u Gradinu bio je i želja i strah. U aprilu 1945. godine okupila se na zgarištu i porodica Toroman. Vratio se i otac Radovan koji je čitav rat proveo u njemačkom zarobljeništvu. Poslije dugog izgnanstva, povratak u rodno selo ovako je doživio mali Milinko Toroman: "Koprive više mene, otac pipa izgorjele zidove. Majka u zdjelici našla šaku brašna. Tavanica pada koso, izgorjela."

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

POLICIJA BLOKIRA PRILAZ: Stigao bager u dvorište kuće gde je nestala mala Danka (FOTO/VIDEO)