SAMI SMO SEBI SEKLI DRŽAVNOST: Istoričar dr Slobodan Selinić u knjizi "Srbija 1980-1986. politička istorija od Tita do Miloševića"

D. MATOVIĆ

24. 07. 2022. u 13:54

SRPSKI komunisti su, za razliku od drugih jugoslovenskih koji su vodili nacionalnu politiku i štitili interese svoje nacije ili republike, prevashodno branili Jugoslaviju i borili se protiv srpskog nacionalizma, čak i kada on nije dosezao dalje od kafana i privatnih stanova.

САМИ СМО СЕБИ СЕКЛИ ДРЖАВНОСТ: Историчар др Слободан Селинић у књизи Србија 1980-1986. политичка историја од Тита до Милошевића

Bakarić, Tito i Kardelj

Držali su se partijske dogme da je "velikosrpski nacionalizam" najveći neprijatelj. Zato su decenijama elementarni srpski nacionalni interesi ostali zapostavljeni ili rešavani na štetu Srba.

Ovo za "Novosti" govori istoričar dr Slobodan Selinić, viši naučni savetnik u Institutu za noviju istoriju Srbije, koji u knjizi "Srbija 1980-1986. Politička istorija od Tita do Miloševića" raspravlja "o nekoliko ključnih godina u decenijama postepenog raspada Jugoslavije, u kojima je postojala poslednja šansa da politički i ekonomski tokovi u zemlji krenu u reformskom pravcu".

- Olako su činjeni razni ustupci, pristajano na stvaranje dve pokrajine u sastavu Srbije, prihvatana su nepovoljna ustavna rešenja uz 1974, okretana je glava od položaja u kome su se našli Srbi u drugim republikama, posebno u Hrvatskoj i BiH - kaže Selinić.

Kao primer onoga šta se događalo, Selinić navodi popis stanovništva iz 1971, kada su hrvatski, slovenački, muslimanski i makedonski komunisti oštro branili nacionalne interese svojih naroda.

- Muslimanski komunisti su zahtevali da muslimani budu priznati kao narod, makedonski nisu dozvoljavali muslimanima slovenskog porekla da se izjasne kao muslimani, hrvatski su bili izričito protiv prava na izjašnjavanje po regionalnoj pripadnosti, a svi su bili protiv prava građana da se izjasne kao Jugosloveni. Suprotno od toga, srpsko rukovodstvo je građanima ostavilo pravo izbora. Danas, pola veka kasnije, u Srbiji i dalje imamo pokušaje da se regionalna pripadnost pretvori u izmišljene nacije. Hrvatski komunisti su se još 1971. tome odlučno suprotstavili i jasno istakli nacionalne interese Hrvata koji su mogli da budu ugroženi da se građanima dalo pravo da se izjasne kao Istrani, Ličani...

Dr Slobodan Selinić, Foto Privatna arhiva

U knjizi "Srbija 1980-1986" Selinić govori da je jedan od gorućih problema Srbije tokom sedamdesetih i osamdesetih godina bio materijalno nazadovanje centralnog dela republike u odnosu na jugoslovenski prosek.

- SR Srbija, što je u praksi značilo samo "uža Srbija", bila je svrstana u "razvijene" republike. Izdvajala je novac, iako je veliki njen deo bio nerazvijeniji čak i od republika sa tim statusom. Republičko rukovodstvo je tek od druge polovine sedamdesetih postalo svesno tog problema, ali nikada nije uspelo da se u saveznim organima izbori za promenu statusa. Taj problem je jasno istaknut i u Memorandumu SANU iz 1986, koji su neki srpski političari, poput Ivana Stambolića, oštro napali, iako su znali da je ono što je izneto u tom dokumentu tačno. Iste argumente su i oni iznosili na zatvorenim sastancima.

Ključni elementi jugoslovenske krize, zapazio je Selinić, bili su prisutni i dok je Josip Broz bio živ.

- Titovom smrću, u uslovima iscepkanosti zemlje na šest republika i dve pokrajine, i bez vrhovnog autoriteta, kriza je postala uočljivija. Srbija je Ustavom iz 1974. učinjena nefunkcionalnom republikom. Spoljni dug je drastično povećan u poslednjih pet godina Titovog života. Nacionalno pitanje je otvarano na radikalan način, i uvek sa jasnim antijugoslovenskim i antisrpskim sadržajem.

Selinić podseća na hrvatsku deklaraciju o jeziku iz 1967, kojom je Srbima u Hrvatskoj negirano pravo da koriste svoj jezik, albanske demonstracije 1968, hrvatski Maspok 1971.

- Egzodus Srba sa Kosova je bio najjači upravo u vreme Tita, ali je on za to bio manje odgovoran od srpskog rukovodstva, koje nije imalo snage da se otarasi starog i otrcanog stereotipa KPJ o "velikosrpskom hegemonizmu" i srpskom nacionalizmu kao najvećoj opasnosti. Dok su srpski rukovodeći političari u drugoj polovini šezdesetih i tokom sedamdesetih ponavljali te fraze, rukovodstva i intelektualci drugih naroda više puta su nacionalističkim politikama udarali na temelje zajedničke države. Kriza iz osamdesetih nije ubrzana Titovom smrću, ali jeste postala vidljivija.

Dušan Čkrebić i Ivan Stambolić / Arhiva

Selinić kaže da su uzroci krize na Kosovu i Metohiji bili višeslojni i da su se protezali decenijama, dok nisu kulminirali albanskim nasiljem 1981:

- Ustavnim promenama početim krajem šezdesetih politički tok u pokrajini je bio skoro sasvim jednosmeran: osamostaljivanje od Srbije i Jugoslavije, diskriminacija Srba i Crnogoraca, njihovo iseljavanje, učvršćivanje veza sa Albanijom i značajna materijalna ulaganja u pokrajinu sredstvima iz cele zemlje i stranih kredita. Ali, istorijski izvori ne daju nikakav povod za verovanje da je u rukovodstvu Srbije bilo ikakvog antialbanskog osećanja. Naprotiv, svaki incident u centralnoj Srbiji koji je bio uperen protiv Albanaca u uzavreloj atmosferi izazvanoj vestima o stradanju Srba, nailazio je na oštru osudu srpskih političara.

Tito je srpskom rukovodstvu, piše Selinić, naredio da ispita navode o progonu Srba sa KiM, ali je njima borba protiv srpskog nacionalizma bila prvorazredni politički zadatak nametnut partijskom dogmom.

- Posle albanskih demonstracija 1981, nije bilo moguće sakriti istinu - kaže Selinić.

- Intenzivno se pisalo o progonu Srba i neuspesima lokalnih političara u zaustavljanju njihovog iseljavanja. Pokrajinski kadrovi umesto da rešavaju problem teškog položaja Srba na Kosmetu, optuživali su beogradsku štampu što izveštava o incidentima u pokrajini.

Početkom osamdesetih Srbija je bila jedina republika koja nije bila konstituisana kao država.

- Nije imala osnovne zakone, a dezintegracija republike u sferi politike, ekonomije, kulture, bezbednosti bila je skoro apsolutna - kaže Selinić. - U nastojanjima da popravi položaj Srbije, njen vrh je ostao usamljen, a protiv sebe je imao pokrajine, druge republike i, na kraju, i samog Tita. Umesto da Srbija, uz pomoć pokrajina, dobije tri glasa u federaciji, u šta su verovali neki srpski političari, u stvarnosti je dobila dva glasa protiv sebe iz sopstvene republike. Tek će novo albansko nasilje u južnoj srpskoj pokrajini 1981. ponovo naterati rukovodstvo Srbije da započne borbu za ravnopravnost i celovitost svoje republike. Ona će biti duga skoro celu deceniju, sve do ustavnih promena krajem osme decenije. Te promene će, međutim, doći prekasno, u uslovima mnogo dublje unutrašnje jugoslovenske krize i neuporedivo nepovoljnijih međunarodnih okolnosti, obeleženih padom Berlinskog zida i novim ujedinjenjem Nemačke.

BORBA ZA JEZIK

- SVE vreme trajanja jugoslovenske države bilo je prisutno "jezičko pitanje" - kaže Selinić, koji je i autor knjige "Srbija i jezički sukob u Jugoslaviji 1967".

- U Kraljevini Jugoslaviji su pojedini hrvatski intelektualci nastojali da "očiste" hrvatski jezik od srpskih izraza. Od te politike do genocida u Drugom svetskom ratu nad Srbima u NDH nije bio dug put. Na te tradicije se nadovezala hrvatska deklaracija o jeziku iz 1967, kojom je negiran zajednički jezik Srba i Hrvata. Mada formalno politički osuđena, takva politika je u Hrvatskoj pobedila ustavnim promenama sedamdesetih. Praksa borbe za političke ciljeve preko jezika nastavljena je do danas.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

ETO, JAVLJA MI SE! Kako je Novak Đoković šokirao novinarku CNN-a