EVROPSKE SILE NAM PREDLAGALE VELIKU SRBIJU: Carska Rusija suprotstavljala onom "jedna država tri nacije"

Ivan Miladinović

19. 06. 2022. u 17:14

NIŠKA deklaracija koju je 7. decembra 1914. godine u vreme najkritičnijih trenutaka Prvog svetskog rata usvojila srpska Narodna skupština i u kojoj se isticalo da su prioritetni ratni ciljevi oslobođenje Hrvata, Slovenaca i Srba, koji žive u Austrougarskoj, i ujedinjenje sa njima - nije naišla na povoljan prijem u Rusiji, Engleskoj i Francuskoj, nama savezničkim zemljama.

ЕВРОПСКЕ СИЛЕ НАМ ПРЕДЛАГАЛЕ ВЕЛИКУ СРБИЈУ: Царска Русија супротстављала оном једна држава три нације

Foto Vikipedija

Istoričar Dragoljub Živojinović čak tvrdi da su ove velike sile odbile da prihvate deklaraciju. Svaka od ovih zemalja imala je svoje posebne razloge zbog kojih nije htela da uvaži ambiciozne zamisli srpskih političara da se na Balkanu stvori nova državna tvorevina - Jugoslavija.

U carskoj Rusiji, koja je bila najverniji saveznik Srbije i u kojoj je pravoslavlje poprimilo oblik državne ideologije, nisu mogli da shvate da se u Beogradu tako olako prihvata ideja o stvaranju zemlje u kojoj bi trebalo da zajedno žive narodi koji su delile ozbiljne konfesionalne razlike. Jedan od najuticajnijih ruskih političara, Sergej Dimitrijevič Sazonov, ministar inostranih poslova, koji je pre toga bio ruski poslanik u Rimu i dobro poznavao prozelitističku politiku Vatikana, energično se suprotstavljao stvaranju države u kojoj bi zajednički živeli pravoslavci i katolici.

Foto Arhiva

Dejvid Lojd Džordž, Vitorio Orlando, Žorž Klemanso i Vudro Vilson

NIKOLA Pašić, uznemiren vestima koji su stizale iz Petrograda, naložio je poslaniku Miroslavu Spalajkoviću da se obrati ruskom ministru inostranih poslova za objašnjenje. On je primio Spalajkovića 7. aprila 1915. i detaljno mu razjasnio svoju nevericu u mogućnost zajedničkog života Srba, Hrvata i Slovenaca. Ubeđivao je srpskog poslanika da će Rusija nastojati da posle završetka rata Srbija bude jedna snažna i teritorijalno uvećana država.

- Srbija će dobiti najveću teritoriju i znatan deo primorja, jer je podnela najveće žrtve i učinila najveće usluge - bio je ubedljiv Sazonov.

Srpski poslanik odmah šalje u Beograd šifrovani telegram: "Vidi se da Sazonov ne smatra za sada ostvarljiv naš program potpunog ujedinjenja Srba, Slovenaca i Hrvata i zbog toga se ne oduševljava njime..." Takav tvrd stav Petrograda Spalajković je objašnjavao ruskim strahom "da Srbija sa katoličkim elementom od nekoliko miliona ne izgubi svoj raniji karakter u kome je pravoslavlje bilo glavni faktor."

Foto Arhiva

Sergej Dimitrijevič Sazanov, ruski ministar spoljnih poslova

Nastojanje većine ruskih političara da se Srbija teritorijalno proširi i izađe na Jadransko more postalo je besciljno onog trenutka kada je u Rusiji izbila revolucija 1917. Neki istoričari zbog toga smatraju da je propast ruske carevine bila fatalna za Srbiju i srpski narod.

IDEJA o stvaranju jedne nove države na Balkanskom poluostrvu, koja bi nosila naziv Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a koju su za vreme Prvog svetskog rata zdušno podržavali srpski političari na čelu sa tadašnjim predsednikom vlade Nikolom Pašićem - nije blagonaklono prihvaćena i u nekim zapadnim zemljama, pre svega u Engleskoj i Italiji.

Foto Arhiva

Edvard Grej, britanski ministar spoljnih poslova

U Londonu nisu smatrali Austrougarsku za svog glavnog neprijatelja u tom ratu nego Nemačku, čija je ekspanzionistička politika ugrožavala engleske vitalne interese na Bliskom istoku i u jugoistočnoj Aziji. Najčvršća brana za nemački Drang nach Osten (prodor na Istok) mogao je biti, po mišljenju engleskih političara, obnovljeni Balkanski savez iz rata 1912. godine, u kojem bi se ponovo na okupu našle Srbija, Grčka, Rumunija i Bugarska. Najveće probleme u pogledu obnove balkanskog vojnog bloka stvarala je, međutim, Bugarska jer se kolebala između dve zaraćene strane - sila Antante (Rusije, Engleske i Francuske) i Trojnog saveza (Nemačke, Austrougarske i Italije). Da bi pridobili Bugarsku da se priključi Antanti, odnosno da uđe u Balkanski savez, engleski političari su bili spremni da Sofiji ponude najveće teritorijalne ustupke, ali na tuđi, srpski račun.

Foto Arhiva

Miroslav Spalajković, poslanik u Rusiji

Nudili su Bugarskoj delove Makedonije, koji su bili sporni posle završetka Prvog balkanskog rata, a koji su pripali Srbiji. Kako bi od Beograda dobili pristanak za "određenu teritorijalnu transakciju", Englezi su bili voljni ne samo da obnove ratom opustošenu Srbiju, nego da joj daju status "velike Srbije". Dokaz za ovakav stav Britanaca je sadržaj memoranduma koji je polovinom januara 1915. engleski ministar inostranih poslova Edvard Grej uputio ruskoj vladi: "Ako srpska vlada garantuje Bugarskoj delove Makedonije, srpske aspiracije za Velikom Srbijom, uključujući deo jadranske obale, biće zadovoljene." Ovaj memorandum ima još jedan istorijski značaj jer direktno demantuje tvrdnje koje su godinama širene iz "bečke kuhinje" da je ideja o "velikoj Srbiji" potekla od srpskih ekspanzionističkih krugova, još od vremena Garašanina i "Načertanija".

PREDLOG o "velikoj Srbiji" Grej je u novom memorandumu 13. avgusta 1915, upućenom Nikoli Pašiću, konkretizovao što se tiče teritorija: "Bosna i Hercegovina, Slavonija, Srem sa Zemunom, Bačka i jadranska obala od rta Planke (nedaleko od Splita) na severu do tačke 10 km južno od Cavtata, kao i ostrva (Veliki i Mali Drenik, Čiovo, Šolta, Brač, Jakljan, Koločep i Pelješac)." Naravno, ovo je podrazumevalo da se prethodno leva obala Vardara ustupi Bugarskoj. U Grejovom memorandumu se spominju i srpski krajevi u jugozapadnom Banatu, ali sa napomenom da će to biti "rešeno mirovnim ugovorom, ukoliko Rumunija ne uđe u rat na strani saveznika".

Italija, koja je u međuvremenu napustila Trojni savez i priključila se silama Antante, protivila se stvaranju Jugoslavije iz straha da bi osnivanje nove države u kojoj bi se zajedno našli Srbi, Hrvati i Slovenci ugrozilo interese Rima i njegove pretenzije na Istru, kvarnerska ostrva i deo Dalmacije, teritorije koje su apeninskoj kraljevini pripale na osnovu Londonskog ugovora koji su Italijani potpisali sa Velikom Britanijom. Italijanski ministar inostranih poslova Sidnej Sonino je 4. avgusta 1915. preko ruskog poslanika u Rimu Aleksandra Girsa uputio poverljivu poruku srpskoj vladi da je u jednom članu tajnog Londonskog ugovora predviđeno da Srbija dobije na Jadranskom moru, između ostalog, Split i Dubrovnik i da se Italija tome ne protivi.

Drugi Grejov memorandum i poruka italijanskog ministra Pašiću razrešavaju dilemu koju nameću mnogi domaći istoričari, da srpska strana nije bila upoznata sa detaljima Londonskog ugovora.

AKADEMIK Dragoljub Živojinović, koji je bio jedan od najboljih poznavalaca evropskih arhiva, o ovoj inicijativi iz Londona je pisao: "Po svom obimu i političkim implikacijama Grejov predlog predstavljao je korak dalekosežan po značaju i posledicama. Pre svega, on je potpunije nego do tada predstavljao britansku koncepciju i istovremeno davao podršku ideji Velike Srbije. Predlog je predviđao ujedinjenje svih onih krajeva Austrougarske u kojima je srpski etnički živalj sačinjavao većinu ili bar određeni procenat stanovništva... U slučaju jadranske obale, preovladalo je Grejovo uverenje da Srbija treba da dobije ekonomski (trgovački) pristup na more."

Foto Arhiva Novosti

Dragoljub Živojinović

Pošto je skeptično raspoloženje vladalo i u Francuskoj, predsednik Jugoslovenskog odbora Ante Trumbić je u svom dnevniku 11. septembra 1915. zapisao da se "Rusija i Italija protive stvaranju jugoslovenske države a da im u tome Francuska i Engleska sekundiraju".

Foto Arhiva

Vudro Vilson, predsednik SAD

Nepoverenje među vodećim političarima Antante u odnosu na stvaranje Jugoslavije vladalo je sve do polovine 1918. godine, takoreći do kraja Prvog svetskog rata. Obrt u stavovima nekih evropskih državnika nastao je posle nagle promene američke politike u ovom ratu u koji je ona ušla krajem 1917. Predsednik SAD Vudro Vilson je iz osnova promenio mišljenje u vezi sa sudbinom Austrougarske: umesto njenog opstanka i obnove, za šta se zalagao 1917, na kraju rata je zagovarao rasturanje i komadanje Habzburške monarhije. Najvatreniji privrženici jugoslovenskoj ideji bili su ohrabreni promenama stava američkog predsednika, jer je samo na ruševinama Austrougarske mogla nići Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.

HRVATI SLUŠAJU PAPU

S PROLEĆA 1915. godine u Rusiji je boravio hrvatski novinar, političar i član Jugoslovenskog odbora u Londonu Frane Supilo. I on je naišao na, kako je pisao u svojim beleškama, "čvrst pravoslavni bedem u Rusiji". Knez Jusupov, jedan od najuticajnijih predstavnika ruske aristokratske elite, rekao mu je: "Vi slušate papu, dakle glavara izvan države." Supilo je uspeo da dođe i do Sazonova, ali mu je ovaj otvoreno izneo razloge zbog kojih ne uvažava ideju ujedinjenja "jednog naroda sa tri imena". Vidno razočaran, hrvatski političar je iz Petrograda uputio 11. aprila 1915. godine telegram Pašiću: "Sazonov ne želi to ujedinjenje zbog vjerskih razlika između Srba, Hrvata i Slovenaca."

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (14)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna