ISTORIJSKI DODATAK - TITOV KADROVSKI GOLI OTOK: O jednom simboličnom susretu Koče, Leke i Blaška u Dubrovniku

Slobodan Jovanović

28. 05. 2022. u 17:14

KOČA Popović, Aleksandar Ranković i Blagoje Nešković imali su mnogo toga sličnog i zajedničkog, počev od ličnih i porodičnih veza, do najviših državnih i partijskih funkcija koje su obavljali.

ИСТОРИЈСКИ ДОДАТАК - ТИТОВ КАДРОВСКИ ГОЛИ ОТОК: О једном симболичном сусрету Коче, Леке и Блашка у Дубровнику

Koča Popović i Ranković

Blaško i Koča su bili drugovi još sa studija; Ranković i Nešković su bili kumovi, a Koča i Blaško pašenozi – oženjeni sestrama Perović, Lepom i Branom. Bili su svi levičari, komunisti, partizani, i još od rata na najodgovornijim dužnostima: Ranković je bio najbliži Titov saradnik, njegov potpredsednik i šef unutrašnjih poslova Jugoslavije; Nešković – prvi čovek KP i NOB Srbije, a funkcije Koče Popovića nije ni lako ni neophodno nabrajati: od ratnog komandanta Prve proleterske, do načelnika Generalštaba JNA, pa ministar spoljnih poslova, potpredsednik Republike i šta sve ne. Uz to, Nešković i Popović su bili i španski borci. Kada se takve tri legende nađu za istim stolom, sa suprugama, morali su, tog letnjeg popodneva 1983. u Dubrovniku da izazovu veliku pažnju prolaznika pored "Gradske kafane", pogotovu onih malobrojnih među njima koji su znali za njihovo nekomuniciranje koje je trajalo više godina, pa i decenija.

Ono što ih je razdvajalo, potiče od najvažnije činjenice koja ih je istovremeno i spajala – da ih je sve Tito smenio, jednog po jednog, sa najviših funkcija njegove kadrovske nomenklature, i to nemilosrdno i uglavnom bez ozbiljnih razloga i obrazloženja, ako im se nije uzelo za zlo to što su bili Srbi. Kod Koče je i to bilo pod znakom pitanja, jer neki izvori kažu da je poreklom Cincarin, ali je on sebe smatrao Srbinom i verovatno je to odredilo njegovu konačnu političku sudbinu.

SUSRET U DUBROVNIKU je inače režirao gospodin slučaj, tako što su se dan pre toga sreli na aerodromu Ćilipi Koča i Blaško i dogovorili se da se nađu sutradan na kafi, a Blagojeva supruga Brana je među gostima kafane zapazila Aleksandra Rankovića sa suprugom Slavkom i pozvala ih za sto, na šta je Leka odgovorio – Da li Blaško može da nas primi za sto? To, pored ostalog govorio da je i među njima, smenjenima, postojala neka vrsta hijerarhije, a tu su i tragovi Titovih zavađanja, griže savesti i ko zna šta još. Ne zna se, međutim, šta se na tom običnom ili neobičnom kafanskom susretu, u legendarnoj dubrovačkoj „Gradskoj kavani“ govorilo ili dogodilo, verovatno se samo prigodno ćaskalo, osim što je Ranković, po sećanju jedne od supruga, izgovorio da je Tito bio paranoik, verovatno u smislu da je podozrevao od srpskih kadrova i Srba, i da ih je, s vremena na vreme, više preventivno nego s nekim razlogom, smenjivao i odstranjivao sa visokih funkcija. Simbolički značaj tog susreta je bio u tome što je na „živim primerima“ otkrivao jedan bezobziran i rigorozan mehanizam vladanja, kao i upotrebe i potrošnje ljudi, njihovim međusobnim sukobljavanjem, huškanjem jednih na druge i na kraju odbacivanjem i eliminacijom. To nije bila ni slučajnost ni greška, nego neka vrsta pravila i sistema, ili samo manje nehumanog Golog otoka. Onaj ko zauzme mesto smenjenog, prvi je ili među prvima za buduću smenu i likvidaciju, s tim što je pri tome morao da se istakne u kritici prethodnika.

Tako je, na primer, prvi na spisku smenjenih srpskih kadrova posle rata, od trojice za kafanskim stolom u Dubrovniku, bio Blagoje Nešković, kao najznačajnije ime u srpskoj politici ratnih i neposredno posleratnih godina, čovek koji je nadmudrio Gestapo i Specijalnu policiju u okupiranom Beogradu, koji je organizovao beogradsku antifašističku ilegalu i partizanski pokret u Srbiji. Nije dozvoljavao teritorijalno čerupanje i sakaćenje Srbije, čemu je Broz inače bio sklon, i eto razloga za eliminaciju. Bilo je i drugih, ali je o tome detaljno bilo reči u jednom od prethodnih istorijskih dodataka.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Slovenačko jedinstvo i srpsko slugeranstvo

KAD JE OBJAVLjEN početak „lova na kapitalca“ Neškovića, srpski rukovodioci su se maltene postrojili da daju svoj doprinos, počev od dežurnog kritičara svih smenjenih Srba Petra Stambolića, pa redom: Cana Babović, Dušan Petrović Šane, Moma Marković, Mitra Mitrović, Đoko Pajković, Svetozar Vukmanović Tempo – koji je inače želeo da zauzme Neškovićevo mesto – i drugi. Tako su se, dodvoravajući se Titu, „postrojavali“ i u svim drugim smenama vodećih srpskih kadrova. (Poređenja radi, kad su se u jednoj prilici postavilo pitanje Kardelja i njegove eventualne smene, slovenački rukovodioci su došli kod Tita i nastupili ultimativno – Ako ode Kardelj sa funkcije, idu i oni iz Jugoslavije. I, naravno, sve je u vezi s Kardeljem zaustavljeno.)

Josip Broz, govori, i Blagoje Nešković, prvi sleva u prvom redu, na aerodromu u blizini Moskve juna 1946. godine

To poltronstvo srpskih rukovodilaca je, delimično, proizvedeno permanentnim frazama i optužbama za velikosrpski nacionalizam (unitarizam, centralizam, šovinizam itd), kao najvećoj opasnosti po Jugoslaviju, čime je i tom rukovodstvu i celom narodu nametnuta uloga krivca bez krivice, što je, inače bio deo tehnologije Titovog vladanja najmnogoljudnijim narodom zajedničke države. Ipak, takvo ponašanje srpskih posleratnih rukovodstava, započeto smenom Blagoja Neškovića, bilo je ne samo sramno, u moralnom i ljudskom smislu, nego je i politički skupo koštalo srpski narod, od žrtava koje je podneo, do njegove neravnopravnosti i neformalne zabrane prava na nacionalno, kulturno, jezičko itd. jedinstvo, sve do tzv. međunarodnog okrivljavanja za rasturanje zajedničke države, koje su inače izveli upravo oni koji su nam tu krivicu i nametnuli.

U ćaskanju trojice bivših najviših srpskih posleratnih (i ratnih) rukovodilaca u dubrovačkoj kafani nisu, verovatno, otvarana ta teška pitanja i odgovornosti, ali su se na neki, makar prećutan, način morala podrazumevati. Pogotovu što se pre toga dugo godina nisu sretali i komunicirali. Jer, Ranković je, na primer, te daleke 1952. godine, kad je smenjivan Nešković, izrekao tešku optužbu – da ne može sebi da oprosti što je dozvolio da on, „takav kakav je, dospe u ove naše vrhove“. Umesto da ga, kao najodgovorniji Srbin, podrži i brani od nepravednih i iskonstruisanih optužbi. Tada mu, sigurno, nije ni na kraj pameti padalo da će se koju godinu kasnije i sam naći u Neškovićevoj poziciji – da se brani, bezizgledno naravno, od lažnih optužbi, pred neizbežnom Titovom političkom giljotinom. I to uz već ritualni hor ostalih srpskih političara.

KAO ŠTO JE ODLASKOM Neškovića, Ranković, posle lomatanja s Titom i glavninom partizanske vojske po Bosni i NDH, postao neprikosnoveno prvo ime srpske političke scene, tako je treći član tog kafanskog susreta na Stradunu, Koča Popović, došao posle Rankovićeve smene na njegovo mesto – potpredsednika Jugoslavije. Igrom sudbine, ili Titovim političkim lukavstvom, ili i tešto treće. Naravno da je najmanje prvo, ali je i od drugog važnije to treće: Koča je pristao da zauzme Rankovićevo mesto. Pre toga – nije ga branio od neopravdanih i neosnovanih optužbi. Kao, u ostalom, ni Ranković, a ni Popović, Neškovića. Uz to, Popović je na tom mestu ostao ni nepunu godinu, jer je posle samo nekoliko meseci usvojen amandman u Skupštini po kojem se ukida mesto potpredsednika Republike.

A što se Titovog političkog lukavstva tiče, ono je išlo i korak dalje: kao što je Popovića postavio na Rankovićevo mesto - kako se valjda ne bi, ne daj bože, pomislilo kako je protiv Srba, jer je smenjujući jednog Srbina postavio drugog, i ovaj to prihvatio kao normalno – tako je Blagoja Neškovića izbacio iz vile koju je ovaj koristio i u nju uselio Popovića. Valjda, da se omrznu, da ih još više zavadi i do kraja ponizi. I ovaj, opet, pristao.

Niko njima trojici, koji su više godina kasnije ćaskali u dubrovačkoj kafani, nije branio da bar posle toliko vremena kažu jedan drugom šta imaju. Tito je već tri godine odsutan. U atmosferi se već osećalo da uskoro odlazi i država koju je vodio, ko zna gde, valjda za sobom. Ali, što god da su pričali, ili ćutali, svejedno, u vazduhu je lebdelo pitanje – kako nisu shvatili veliku prevaru? Kako to na vreme nisu shvatili. Jer, da su shvatili oni, uticali bi i na druge. Ne bi se, možda, dogodilo sve to što se dogodilo. I što će se dogoditi.

FOTOGRAFIJE: Stevan Kragujević, legat Koče Popovića i Lepe Perović, Arhiv Grada Beograda, Muzej Jugoslavije, Vikipedija, , Arhiv Jugoslavije, Fejsbuk, Muzej Beograda, Arhiv "Novosti" i "Borbe"

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (2)

I MI KREĆEMO PUT GRČKE Prvo oglašavanje Nikoline žene: Deca znaju sve, moramo biti hrabri