ISTORIJSKI DODATAK - UVEK KORAK ISPRED NEPRIJATELJA: Komandant armije postaje ministar spoljnih poslova

Ivan Miladinović

27. 05. 2022. u 17:14

NEIZBEŽNO je pitanje kako se taj okretni i spretni, lukavi a istovremeno i cinični, vrlo obrazovani intelektualac koji je komandovao armijom, nepredvidivi pa i kontroverzni Koča Popović snašao i ponašao kao ministar inostranih poslova, suočen sa burnim događajima u svetu i u odnosima koji su se ticali Jugoslavije u vrlo dugom periodu od 12 godina, od 1953. do 1965. godine?

ИСТОРИЈСКИ ДОДАТАК - УВЕК КОРАК ИСПРЕД НЕПРИЈАТЕЉА: Командант армије постаје министар спољних послова

Koča i Molotov, ministar spoljnih poslova SSSR

Nema sumnje da su i sami događaji išli Koči naruku. On je u Državnom sekretarijatu za inostrane poslove uneo svoj već poznati dinamizam, preciznost i operativnost. Od nekoliko vrsta poznatih diplomata: apstraktni idealista, nesentimentalni praktičar i hrabri političar-stvaralac, rekao bih da je Koča ponajviše bio ovo poslednje.

U njegovoj filozofiji i praksi nije bilo mesta za idealizam, već za neku vrstu inicijativne diplomatije, kao i u ratu, kada je skoro uvek svojim odlukama bio korak ispred neprijatelja. Razume se, on je takvim radom razdrmao saradnike oko sebe koji su bili navikli (ne svojom krivicom) da previše čekaju šta će se reći u partijskom vrhu. To je nastavilo da živi i u Kočino vreme, ali ipak u manjoj meri.

Moglo bi se reći da je naša spoljna politika, u vreme kada je Koča došao u DSIP, bila u fazi izgradnje, prilagođavanja i formiranja, bez tradicije, koja ga je gurnula napred. Tako Koča objektivno postaje njen kreator i stvaralac (podrazumevam prisustvo Tita i Kardelja u najznačajnijim pitanjima), a ne „čuvar škrinje“ koju su mu ostavili prethodnici. Tako je Koča, s vremenom, spoljnoj politici Jugoslavije dao i svoj pečat.

Koča sa cilindrom i Tito

OBIČNO SE KAŽE da u diplomatiji treba imati petlje, smelosti, a pomalo i državništva, međutim, Koča je u nju uneo i mnogo više od toga. Svojim dolaskom u DSIP digao je uobičajene standarde diplomatskog poziva na viši nivo: sistematsko izučavanje pojedinih aktuelnih problema; dublje proučavanje bilateralnih odnosa, posebno sa zemljama od krucijalnog interesa po nas; sadržajniju delatnost diplomatskih predstavnika; izgrađivanje osećaja za ono što je od posebne važnosti. Nije podnosio preopširne izveštaje koji opterećeni brojnim detaljima zamagljuju suštinu.

Dolazak Hruščova sa delegacijom SSSR-a i KPSS-a juna 1955. u Beograd i razgovori vođeni tom prilikom predstavljali su značajan datum u normalizovanju odnosa između dve zemlje.

Kao rezultat tih razgovora doneta je vrlo značajna i sadržajna Beogradska deklaracija, koja je predstavljala osnovu za sve naše kasnije odnose sa ovom supersilom. Mi smo imali vrlo čist i jasan stav u pogledu naše nezavisnosti i sa takvim stavovima smo prišli kasnije građenju sistema pokreta nesvrstanih zemalja.

Dvajt Ajzenhauer, predsednik SAD, Tito, Koča i Hristijan Herter, državni sekretar SAD

Ali, vrativši se u Moskvu, Hruščov je unutar svog rukovodstva naišao na duboko nezadovoljstvo, koje je ocenilo da je bio previše popustljiv. Zato, godinu dana kasnije, kada je državno-partijska delegacija Jugoslavije na čelu sa Titom posetila SSSR, sovjetska strana je vršila dosta jak pritisak da se u „Moskovskoj deklaraciji“ neke formulacije od pre godinu dana promene ili prošire novim, da to bude više partijska a manje državna deklaracija. Taj partijski rečnik i terminologija koji su dominirali u Moskovskoj deklaraciji mogli su da u neku ruku relativizuju našu poziciju nezavisnosti, pa i reviziju Beogradske deklaracije, što će kasnije roditi izvesne probleme. Mi smo se i dalje najčešće pozivali na Beogradsku, a Rusi na Moskovsku deklaraciju.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Kardelj poltroniše Moskvi

PRVIH GODINA ministrovanja Koča Popović je uživao punu podršku najužeg partijskog rukovodstva (Politbiroa i lično J. B. Tita) i tada nije bilo nikakvih koncepcijskih raskoraka. Oni su se javili nešto kasnije, pa i produbljavali, posebno oko pojma socijalizma kao takvog. „Koča je smatrao da i sovjetski i naši ciljevi nisu isti. Nije delio Titovo shvatanje socijalizma i uloge SSSR, koji se zapravo nikada nije odrekao težnje da Jugoslavija uđe u „lager,“ a ako to baš ne bude išlo, onda da ga bespogovorno u politici sledi. Šta je značilo da Kardelj šalje nacrt Programa SKJ u Moskvu u sklopu priprema za VII kongres SKJ 1958. ako ne rehabilitaciju vazalnog odnosa na „mala vrata“. Sovjetska strana je računala ako već ne pristajemo da budemo „satelit“, onda moramo biti makar „polusatelit.“

Ovo se može uzeti i kao mogući početak razlika u pogledima na našu poziciju nesvrstavanja koja kao da je malo „nagnuta“ na levu stranu, na šta je DSIP, na čelu sa Kočom Popovićem, ukazivao političkom rukovodstvu zemlje. To je Tita, koji nije navikao na tako nešto, posebno izvodilo iz takta, pa je često i nervozno reagovao. Koča je bio za nesvrstanost koja ima svoje principe. Nije bio „zaljubljen“ u Titovo i Kardeljevo nastojanje da „ideologizuju nesvrstanost“ i da ga pretvore u neku vrstu svog „socijalističkog lagera“. Koča je jednom drugom prilikom u dve-tri rečenice izgovorio jednu veliku istinu: da on nikada u nesvrstanosti nije video - socijalizam, ali da je za Jugoslaviju bolje da bude u krugu nesvrstanih zemalja nego u Varšavskom paktu koji se pojavio 1955. upravo kada je nesvrstanost jačala svoja krila.

To pokazuje da su postojale i koncepcijske razlike između Koče Popovića i partijskog vrha (Tito, Kardelj) u pogledu karaktera nesvrstanosti, ali Koča je smatrao da to nije mesto ni povod za neki razlaz jer je sama heterogenost tog pokreta, po sebi, radila u korist Kočine teze.

Koča i Nehru

U JESEN 1966. GODINE, kada se jedna grupa rukovodilaca u Dobanovcima našla sa Titom, Koča mu je prebacio: „Vi ste sentimentalni prema Rusima?“ Tito je odgovorio: „Jesam, ja sam tamo bio u revoluciji.“

Dva najznačajnija svetska događaja u 1956. maksimalno su zaokupila i Koču Popovića. Prvi je Suecka kriza, nacionalizacija Sueckog kanala i oružani sukob u vezi sa njim, a drugi je upad sovjetskih trupa u Mađarsku, oružani sukobi i tragični događaji u koje smo i mi na neki način bili uključeni. Naravno, Zapad je oštro reagovao na sovjetsko oružano mešanje u Mađarskoj, a delimično opravdavao vojnu intervenciju u Suecu, a u suštini obe su bile neopravdane i po opšti mir opasne. Koča je nastojao da spoljna politika Jugoslavije u ovim pitanjima bude jasna i principijelna, ali je nailazio na teškoće u vrhu partije koji je jasno osuđivao napad na Suec, a događanja u Mađarskoj prvo osuđivao a potom opravdavao (Kardelj). U toku događaja u Mađarskoj, u jesen 1956, DSIP pa i Koča lično našli su se u ozbiljnim problemima. Gurnuvši DSIP u stranu, u sve to umešali su se Tito i Politbiro sa Edvardom Kardeljem, koji je događaje teoretski obrazlagao, proglašavajući prvu fazu sovjetske intervencije kao neprihvatljivu, a drugu kao opravdanu, jer je sprečila - kontrarevoluciju. Tu su, od Rusa, bile izigrane, pa i ponižene, naša ambasada i vlada, jer je predsednik mađarske vlade Imre Nađ (1896-1958) u našoj ambasadi zatražio azil, a sovjetska vlada je pogazila date obaveze jugoslovenskoj vladi, uz garancije preuzela Nađa, a potom ga streljala. Jugoslavija je osramoćena i u ovom slučaju tretirana kao sovjetski satelit.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Hruščov skida cipelu u Ujedinjenim nacijama

NEDOSLEDNOSTI U NAŠOJ spoljnoj politici bili su česti i Koča se nalazio pred velikim iskušenjima. Navešću jedan primer. Za vreme održavanja Beogradske konferencije nesvrstanih zemalja (septembar 1961) u SSSR je izvršena nuklearna proba upravo na dan otvaranja skupa. Bio je to brutalan izazov istinskom nesvrstavanju, a mi smo u govoru J. B. Tita, kaže Koča, umesto osude za koju se zalagala većina učesnika, tražili „razumevanje“, odnosno političko pomilovanje provokativne odluke sovjetske vlade. Jer, ne možete osuđivati nuklearne probe na Zapadu, a tražiti „razumevanje“ kada se to radi na Istoku. To je bilo Kočino mišljenje, ali, nažalost, on je tu bio nemoćan. Da se u Titov govor unese to „razumevanje“, urađeno je bez konsultovanja sa Državnim sekretarijatom za spoljne poslove. Koči, kao šefu diplomatije, bilo je ostalo da pokuša da gasi politički požar koji se odmah razbuktao. Bio je prinuđen da se neuverljivo suprotstavlja žustrim protestima zapadnih predstavnika, posebno tadašnjeg ambasadora SAD Džordža Kenana, čoveka koji se, uzgred rečeno, mnogo zalagao za poboljšanje jugoslovensko-američkih odnosa.

Hruščov i Koča sa suprugom Lepom

Značajnu pažnju Koča je posvećivao zasedanjima Generalne skupštine UN, videći u tome i širi manevarski prostor za našu diplomatiju. Jedno zasedanje je na inicijativu Hruščova održano na nivou šefova država ili vlada. Na njemu je bilo sijaset neuobičajenih događaja. Temperamentni Hruščov je izuo cipelu i lupao po govorničkom pultu. U toku govora britanskog premijera Harolda Makmilana (prethodno je u Parizu propao susret velike četvorice nakon obaranja nad SSSR špijunskog aviona SAD U-2), Hruščov je ustao sa svog sedišta i vikao na Makmilana, a onda se okrenuo Titu i Koči, koji su sedeli iza njega (delegacije su sedele po azbučnom redu), rekavši: „Kako tako može da govori vaš saveznik Makmilan?“ Popović mu je odmah odbrusio: „Nije on samo bio naš, već isto tako i vaš saveznik!“

KOČA JE PONEKAD bio neprijatan, čak i sujetan. Na primer, na ručku za Antonija Idna, britanskog ministra spoljnih poslova, supruga britanskog ambasadora oslovila je Koču Popovića njegovim imenom. Na to je on glasno, da i drugi čuju, rekao svom susedu: „Ova želi da njen ministar vidi kako je intimna sa mnom!“

Interesantno bi bilo pomenuti još neke Kočine reakcije. Kada je početkom šezdesetih godina prošloga veka britanski ministar Edvard Hit posetio Beograd i u razgovorima u DSIP, hvaleći britansku demokratiju, rekao da je i Lenjin kao emigrant bio u Londonu, Koča je na to rekao da „Lenjin dok je bio u Londonu nije bacao bombe i lupao prozore na ruskoj ambasadi“. A kada je britanski ambasador uložio protest zbog toga što je supruga britanskog konzula u Zagrebu izložena pokušaju ucene (UDBA joj je „namestila“ jednog mladića kao „ljubavnika“, a ona je izgleda bila sklona takvom ponašanju), Koča mu je obećao istragu, ali je dodao da, ako je to i tačno, onda to nije reč o politici vlade. Koča dozvolio mogućnost da i druga strana može imati, makar i delimično, pravo, čime je pokazao ne samo fleksibilnost već i državnički pristup.

Harold Makmilan, predsednik vlade Britanije, i Koča

Ono što je u toku dvanaestogodišnjeg ministrovanja stvarno mučilo Koču bila je relativno slaba okrenutost Jugoslavije Zapadu, gde joj je po svemu bilo mesto, ali je dobro znao da to vrh Partije neće podržati, posebno Tito, jer takvom orijentacijom bilo bi i većih teškoća sa SSSR zbog respektovanja interesnih sfera. Bio je prinuđen da lavira između tvrdih stavova partijskih foruma i Tita lično, i svojih predispozicija za zapadnu demokratiju. Bio je u duši protiv jednopartijskog sistema, još začinjenog ličnim autokratizmom. Po mentalnom sklopu bio je antistaljinist, ali nije po automatizmu bio ni prozapadni pristalica. Zapravo, on je bio svoj.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Nadmudrivanje katolika i marksiste

NEVEROVATNO LAKO, svojom elokvencijom, argumentima, svojom uverljivošću, Koča je razbijao diplomatsku ukočenost, osvajao i sticao poverenje svetskih lidera. Obrazovanje na elitnoj i prestižnoj Sorboni uz bogato iskustvo iz dva rata, Španskog građanskog rata i NOB-a, izvorna neopterećenost dogmatizmom istočne provenijencije, s kritičkim odnosom prema politikama koje vode zapadne zemlje, nesumnjivo su mu pomogli da se suvereno kreće u prostorima spoljne politike u kojoj nema pravila već samo vladaju interesi i poverenje osvedočeno na delu.

U diplomatskom arhivu iz tog vremena moglo bi da se nađe mnoštvo njegovih komentara, na pojedinim prispelim depešama koji se mogu ubrajati u najlucidnije aforizme i opaske. U eri Sueca i Mađarske Koča pravi zabelešku o razgovoru sa norveškim ambasadorom 29. decembra 1956. godine. „Došao na njegovo traženje, čak insistiranje. Ostao 25 minuta. Pita o Suecu, zatim o Mađarskoj, ali nije u stanju da usredsredi svoju pažnju ni na jedno pitanje. Zato prelazimo ubrzo na teme koje bolje poznaje: kvalitet američke kuhinje i slično.“ Na izveštaj ambasadora Stanislava Kopčoka iz Brisela o njegovom razgovoru sa Polom Anrijem Spakom, tada ministrom belgijske vlade, o motivima belgijske intervencije u Katangi (Kongo), u kome Kopčok nekritički prenosi Spakovo objašnjenje kako je intervencija izvršena „iz humanitarnih razloga“, Koča je napisao: „Kako dirljivo!“ Na telegram iz Moskve 16. marta 1963, u kome se navodi da se primećuje osetno smanjenje u sovjetskoj štampi vesti iz Jugoslavije, Koča kaže: „Ne mislim da bi trebalo postaviti to pitanje, pa dodaje: Ako je slučajno - ispraviće se. Ako je namerno - čemu pitati?“

Američki predsednik Džon Kenedi nije Koču Popovića mogao zbuniti pitanjem: „Da li vi, kao komunista i marksista, imate rešenja za sva pitanja?“ „Kao i vi - kao katolik!?“ Na pitanje - da li u Jugoslaviji postoji opasnost od pobede komunista - koje mu je postavio austrijski ambasador u Ujedinjenim nacijama, Koča Popović je odgovorio: „Nema, na vlasti su!“ Čerčil ga je u Londonu dočekao u krevetu sa flašom viskija u ruci, prvenstveno zainteresovan koliko Rusi imaju atomskih bombi. „Jednu više, nego što vi mislite!“

KOD NAS JE postojalo neprevaziđeno ideološko nasleđe, koje je imalo dublje korene, prema kome je SSSR „ipak glavni oslonac socijalizma”. Kao ilustraciju naših kolebljivosti i nedoslednosti Koča navodi jedan, naoko sitan, lični doživljaj. „Kada sam, naime, postao član Predsedništva SFRJ (1971), jedanput sam došao u sukob i to je, uzgred rečeno, jedini put kad sam u tom forumu uzeo reč. Suprotstavio sam se naizgled proceduralnom postupku tadašnjeg predsednika Predsedništva Crvenkovskog u trenutku kada nam je saopštio da mora prekinuti sednicu zato što ga čeka sovjetski ambasador. Rekao sam otprilike ovo: kako se može prekidati sednica najvišeg državnog organa zbog dolaska sovjetskog ambasadora? Ako neko treba da sačeka, to bi morao biti sovjetski ambasador, a ne mi.“

Tito i Koča sa Ernestom Če Gevarom

U vreme kada je Koča 1972. podneo ostavku ma mestu u Predsedništvu SFRJ i jedan od njegovih naslednika Mirko Tepavac je u dužem razovoru s Titom najavio svoj odlazak posle Kardeljevog „Referata o spoljnoj politici“, koji više ličio na optužnicu nego na analizu naše diplomatije.

„Tito: ‘To ne dolazi u obzir, nemoj da budeš osetljiv,

Tepavac: ‘Kako da ostanem miran posle ovakvih Kardeljevih kvalifikacija, na koje niste regovali?’

Tito: ‘Ja se ne slažem sa Kardeljem.’

Tepavac: ‘Niste to rekli, govorili ste o antisovjetizmu u našoj spoljnoj politici.’

Tito: ‘Nisam mislio na tebe, nego na Koču i Veljka Mićunovića!

Tepavac: ‘Ni Koča ni Mićunović nisu više u spoljnoj politici!

Tito: ‘Da, da, ali oni imaju uticaja, imaju uticaja i na tebe.’

Usledio je još jedan razgovor Tita s Tepavcem na Vangi: .

Tito: ‘Znaš li da je i Koča (Popović) podneo ostavku? Koča, Nikezić, sad ti, kao da ste se dogovorili. Svi me ostavljate...’

Tepavac: ‘Pa, vi ste to izabrali, predsedniče. Dođe vreme kada se više ne može. Vi ste se opredelili za druge ljude.’“

A samo neki mesec pre ovog susreta Tito je pohvalio Tepavčev pripremljen sadržaj govora za Generalnu skupštinu UN, ali mu je prebacio: „Zašto si ga prvo dao na čitanje Koči? Nemoj to ubuduće da radiš. Konsultanti i savetnici nisu ti potrebni”.

FOTOGRAFIJE: Stevan Kragujević, legat Koče Popovića i Lepe Perović, Arhiv Grada Beograda, Muzej Jugoslavije, Vikipedija, , Arhiv Jugoslavije, Fejsbuk, Muzej Beograda, Arhiv "Novosti" i "Borbe"

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

ETO, JAVLJA MI SE! Kako je Novak Đoković šokirao novinarku CNN-a