ISTORIJSKI DODATAK - ISTINA SAKRIVENA OD NARODA: Zašto je savezničko bombardovanje bilo tabu tema

Slobodan Jovanović

24. 04. 2022. u 17:14

IMA NEŠTO protivurečno u samoj toj sintagmi – “savezničko bombardovanje“. Ta dva pojma ne idu jedan uz drugi. Kao, uostalom, što je već uočeno u vezi sa sličnom sintagmom iz novijeg vremena: „humanitarno bombardovanje“. I u jednom i u drugom slučaju – bombardovanje i isti „saveznici“, tj. „humanitarci“. To je školski primer onoga što se u logici i semantici zove kontradikcio in adjekto (contradikctio in adjecto) i znači protivurečnost u sebi, nemoguć spoj reči, kao, na primer, drveni šporet, okrugli četvorougao, „ubijanje za dobro ubijenih“.

ИСТОРИЈСКИ ДОДАТАК - ИСТИНА САКРИВЕНА ОД НАРОДА: Зашто је савезничко бомбардовање било табу тема

Josip Broz i Vinston Čerčil

Bio je čak i pokušaj totalne destrukcije jezika i ljudskog zdravog razuma - da se ta NATO operacija 1999. godine nazove „milosrdni anđeo“, ali, čim su videli da je to van svake ljudske pameti, povukli su taj monstruozni naziv i potom tvrdili da nikada nije ni bio zvanično obeležje zločinačkog NATO bombardovanja Srbije.

Da se nije desila ta bruka NATO propagandista 1999. godine, možda nama Srbima, kakvi smo naivni, ne bi ni palo na pamet da uočimo protivurečnost u pojmu koji se odomaćio za ono što su nam saveznici priredili pri kraju Drugog svetskog rata, 43. i 44. godine. Kakvo „savezničko bombardovanje“!? Ubice ne mogu biti saveznici. Valjda saveznici pomažu, a ne ubijaju, i to još masovno! Ko god da im je to tražio, naručivao i određivao ciljeve i mete – oni su to radili tako revnosno i bestijalno da neće biti preterano ako se kaže nešto što je očigledno – gore nego Hitler! To se vidi i po broju mrtvih. Pa neka je i isto kao Hitler, zar to može da se zove savezničkim! Hitler 41. nije krio svoju nameru i svoj zločin – bila je to, kao što je opštepoznato, osveta za 27. mart, za srpsko raskidanje sa Trojnim paktom, za pristupanje antihitlerovskoj koaliciji. Dakle, saveznicima. A zašta su nam se na kraju rata bombama „zahvaljivali“ saveznici: za našu hrabrost, antifašizam, slobodarstvo, za raskid sa Trojnim paktom?

ZAŠTO SU SAVEZNICI, sa znakovima navoda, ili bez njih, to radili Srbima i srpskim gradovima? Može li se uopšte racionalno odgovoriti na to pitanje? Naravno da je daleko od istine da su bombardovali Nemce i njihove posade. Istina je da su pobili na hiljade Srba i po kojeg nemačkog vojnika; srušili su Leskovac, a Niš i Beograd po nekoliko puta, kao i brojne duge gradove, uključujući i Nikšić i Podgoricu u Crnoj Gori. Nema sumnje da su Englezi i Amerikanci znali šta rade, videli su posledice i nisu odustajali nego su nastavljali sa još žešćim udarima.

Zlo uglavnom nema objašnjenja, ali će odgovor na pitanje ZAŠTO, možda biti bliži posle saznanja ko je određivao ciljeve i ko je to tražio od saveznika. Odlučivao je Vrhovni štab, ili, još konkretnije, sam Broz, i slao zahteve savezničkoj komandi. Dokaza i detalja ima mnogo, i tu bi, što se toga tiče, mogla da se stavi tačka. Promućurni Kardelj je sprečio da se bombarduje Ljubljana. Srbi i Crnogorci nisu imali takvog saveznika u Titovom okruženju. Peko Dapčević je tražio da se bombarduje Nikšić, Podgorica, Bijelo Polje..., a Koča Popović je, „u skladu sa situacijom na terenu“, određivao ciljeve u Srbiji, i to ne samo imena gradova, nego i mahale, ulice, kvartove...I tako je krvavi i rušilački pir mogao da traje celu godinu, od jeseni 43, do jeseni 44, i da se ponavlja po nekoliko puta. Nemci, koji nisu imali gotovo nikakve gubitke, mogli su čudom da se čude – ko im to i zašto pomaže da se kažnjavaju i ubijaju ti „nepoćudni“, „remetilački“ i pravoslavni Srbi.

RAZLOZI NISU vojnički nego politički, kaže istoričar Momčilo Pavlović: da se okonča građanski rat između partizana i četnika u korist Titovih partizana, da se vidi ko je gazda u Srbiji, da vide četnici na čijoj su strani saveznici, da Tito pokori Srbiju kojoj nije verovao i koje se bojao, da je kazni i pobedi i da uđe u nju kao njen novi gospodar.

Uloga engleske vojne misije pri Vrhovnom štabu je nesumnjiva, Čerčilova i Titova, pogotovu. Iz njihovih susreta i dogovora krajem rata ništa dobro za Srbe nije moglo da proistekne. Naprotiv. Sama ta bestijalna rušenja srpskih gradova i ubijanja hiljada nedužnih građana, i to saveznička ubijanja i rušenja, to nedvosmisleno potvrđuju. Ali i sve što se događalo posle rata, čitava Brozova politika, „prikriveno antisrpska“, kako je govorio prvi čovek partizanskog otpora u Srbiji Blagoje Nešković, to pokazuje i dokazuje. Čitav ovaj novinski dodatak to, takođe, argumentuje i obrazlaže.

Činjenica da je ovo bila jedna od tabu tema srpske posleratne istoriografije, baca dodatno i snažno svetlo na već postavljena pitanja, ako i samo po sebi to nije neka vrsta odgovora. Tabu tema, jednostavno rečeno, znači da se nešto krije, a krije se s nekim razlogom – da se ne bi otkrila ta tamna strana naše istorije druge polovine 20. veka. Ako se tome doda koliko je tih tabu tema iz tog perioda naše istorije, onda ćemo morati da dođemo do zaključka da mi i ne znamo svoju istoriju, ili da znamo neku pogrešnu istoriju.

Tito i Koča

NAŠI ISTORIJSKI udžbenici i čitanke bili su prepuni neprijateljskih ofanziva, datuma ustanaka svih naših naroda i narodnosti i njihovog jednakog doprinosa NOB-u i revoluciji. A gotovo ništa o Jasenovcu, Gradiški, Jadovnu, Jastrebarskom i drugim stratištima širom NDH. Da li je moguće zamisliti da istorija Drugog svetskog rata „sakrije“, na primer, Aušvic, Buhenvald, Mauthauzen i Dahau? Svakako ne, jer je tamo suočavanje sa zlom bilo put prema pročišćenju i katarzi, kako se ono ne bi ponovilo. Uostalom, istorija, pored ostalog tome i teži. Kod nas se, međutim, išlo suprotnim putem – zatrpavanjem i prikrivanjem istine kako se ne bi narušilo bratstvo i jedinstvo, a narušilo se čim se za to ukazala prilika, upravo zato što nije bilo poduprto istinom nego frazama i lažima.

Ništa nismo znali čak ni o koncentracionim logorima dece, kojih inače nije bilo čak ni u Hitlerovoj Nemačkoj, a bilo ih je u Pavelićevoj NDH. Da li je, zatim, kritički razmatrano u našoj istorigrafiji pitanje revolucije u vreme okupacije i borbe za slobodu, kad je sve snage trebalo usmeriti u tom pravcu umesto u međusobno ubijanje i borbu za vlast. Koliko je činjenica tek nedavno isplivalo o AVNOJ-u i koliko smo dugo živeli u dogmatiziranim i lažnim predstavama o tom i takvom rađanju nove države. Tu državu je Tito skrojio u pozivnim pismima za to zasedanje, tako da je sam skup trebalo samo aplauzima da legalizuje njegove skrivene namere i koncepcije. Kako je nastala, Titova Jugoslavija je, uostalom, tako i nestala. Maltene, svako krupnije pitanje bilo je tabu tema – od NOB i revolucije do antisrpskih osnova na kojima je opstajala ta i takva Jugoslavija, u kojoj se neprestano trabunjalo o nekakvom velikosrpskom nacionalizmu, kao najvećoj i jedinoj opasnosti, a srušili su je podivljali i odnegovani separatizmi; od Golog otoka do Ustava iz 1974, od savezničkog bombardovanja srpskih gradova krajem Drugog svetskog rata, do humanitarnog bombardovanja Srbije krajem veka i milenijuma. Džaba nam je da se sada čudimo i samozavaravamo. Neophodno je temeljno preispitati noviju prošlost i početi sa ispisivanjem, kako bi Matija Bećković rekao, „još nenapisane istorije Srbije“. Jer, narod koji ne zna svoju istoriju ili čija su saznanja isprepletena i premrežena tabu temama, ne može dobro da razabere ni svoju sadašnjost, a kamoli budućnost.

SRPSKO ZLATO ZA AMERIČKE BOMBE

ZVUČI bizarno, ali praktični, ili iz našeg ugla - bezočni Amerikanci, naplatili su sve svoje bombe koje su bacili na Srbiju 43. i 44. godine. Svaki litar goriva za svoje leteće tvrđave koje su nosile smrt za veliki broj Srba, uglavnom civila, u Beogradu, Nišu, Leskovcu, Zrenjaninu ...I to srpskim zlatom koje se u vidu državnih rezervi nalazilo u Engleskoj , da bi, zbog mogućeg napada Hitlera na Englesku, bilo prebačeno u SAD. Posle rata, Amerikanci su, kao trgovačka nacija, naplatili sve ono što su u vidu pomoći (oružje, uniforme, vozila, hrana ...) za vreme rata isporučili Brozovim partizanima i Mihailovićevim četnicima. Pa čak i troškove za avionsko gorivo i tovare bombi koje su izručivali na nedužne civile u desetinama gradova Srbije i Crne Gore. Takvi kakvi su, smatrali su da za to imaju pokriće: bombe na Srbe je tražio Josip Broz, preko svojih generala Koče Popovića i Peka Dapčevića. A po njihovoj logici – to košta. Pobijeni Srbi ne koštaju nikoga i ništa!

Fotografije: Arhiva muzeja Jugoslavije, dokumentacija "Novosti" i "Borbe" i Vikipedija

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (1)

RED SUNCA, PA RED KIŠE: Evo kakvo nas vreme očekuje danas