ISTORIJSKI DODATAK - DRŽAVNI UDAR SPREČIO GRAĐANSKI RAT: Političke tenzije koje su dovele do uvođenja šestojanuarske diktature

Dr Branislav Gligorijević

07. 01. 2022. u 17:14

U ZAKLjUČCIMA poslanika SDK od 1. avgusta 1928, u kojima se prvi put zauzima zvaničan stav o pitanju državnog uređenja, ističe se da je dotadašnje uređenje Kraljevine "poništeno" poznatim događajima u Skupštini, čije se buduće odluke smatraju "neobaveznim za narod u prečanskim krajevima i za hrvatski narod napose" i najavljuje se borba za drukčije državno uređenje, a na osnovu priznanja posebnih "historijsko-državnih, odnosno narodno-političkih individualiteta".

ИСТОРИЈСКИ ДОДАТАК - ДРЖАВНИ УДАР СПРЕЧИО ГРАЂАНСКИ РАТ: Политичке тензије које су довеле до увођења шестојануарске диктатуре

Sahrana vojvode Stepe / Foto Muzej Jugoslavije

Ova prilično nejasna rezolucija mogla se tumačiti jedino tako da Hrvati više ne priznaju postojeći ustavni poredak i da ne žele državnu zajednicu sa Srbijom. Već sutradan Radić je u izjavi jednom nemačkom listu obrazlagao zašto je nemoguć zajednički život sa Srbima: "Hrvati su narod evropske kulture, Srbi istočno-vizantijske kulture. Organizacija države koju Hrvati traže jeste potpuno odvajanje od Srbije i ustanovljenje nezavisne hrvatske države.

Srpski kralj mogao bi biti i kralj Hrvata i evo, to bi bila jedina veza, koja bi ubuduće povezivala Hrvate i Srbe." Vođa Hrvata već ranije nije krio svoje aspiracije da u hrvatsku državu uključi i Bosnu i Hercegovinu, kao i delove Vojvodine.

Radić, međutim, nije doživeo ostvarenje svojih pustih snova, jer je neočekivano preminuo 8. avgusta od komplikacija izazvanih dijabetesom. Posle njegove smrti prvaci HSS došli su do zaključka da im isto tako može koristiti i mrtav vođa.

Političke tenzije su pojačane držanjem nedeljnih komemorativnih skupova širom Hrvatske, na kojima se ukazivalo na to kako je umrli vođ, navodno, "savršeno dobro poznavao veliku razliku, koja dijeli kulturu i civilizaciju hrvatskog naroda od primitivnih običaja Srba, zato je već 1918. tražio konfederativno uređenje države".

Njegov naslednik Vlatko Maček, uspostavljajući još tešnju saradnju s Pribićevićem, još više je insistirao na tezi o Hrvatima i Srbima kao "dva sveta", "dve kulture" i na granici na Drini, koja deli zapadni, "civilizovani" deo zemlje od Srbije.

Sahrana Stjepana Radića / Foto Muzej Jugoslavije

NOVI VOĐA HRVATA, Maček, po obrazovanju pravnik, pokazao je više upornosti i odlučnosti u određivanju budućeg državno-pravnog položaja Hrvatske. Najpre je zahtevao državnu samostalnost s potpunom zakonodavnom i izvršnom vlašću "na temelju hrvatskog državnog prava".

Odnos prema Srbiji preciziran je u okviru "personalne unije", kojoj bi bio jedina veza kralj. Kao obrazac moga je da poslužiti odnos između Velike Britanije i Kanade u okviru Komonvelta. Teritorija buduće države bi bila Hrvatska, Slavonija sa Sremom i Dalmacije s granicama prema Srbiji od Zemuna do Kotora. Ali, u pogledu teritorijalnog razgraničenja, Maček je nudio i druga rešenja: podela Vojvodine i Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske.

U nameri da se pokaže kako Srbi u Hrvatskoj stoje čvrsto uz Hrvate u borbi protiv Srbije, držani su zajednički zborovi, i to u krajevima Hrvatske koji su bili nacionalno izmešani, ili nastanjeni pretežno Srbima.

Početkom septembra odžan je zbor u Šibeniku, na kojem je Sava Kosanović govorio okupljenim Srbima kako se Hrvati nalaze u teškom položaju i potrebno je da Srbi u Hrvatskoj "budu s njima združeni". Dvadeset prvog oktobra priređene su velike hrvatsko-srpske manifestacije u Sisku, na kojima se Maček obratio Srbima kao "braći", ističući da su oni "najodlučniji za našu hrvatsku zajedničku domovinu".

Vlatko Maček

Pribićević je govorio protiv Beograda, koji, po njemu, "želi da nas posvađa sa Hrvatima" i najavio je borbu i "drugim sredstvima", osim legalnim.

Na zboru u Gospiću glavni govor držao je opet Pribićević, koji je, obraćajući se Srbima, tražio da budu s Hrvatima "nerazdruživo vezani, do zadnjeg daha, do zadnjeg kucaja našeg srca... Prije će se Velebit srušiti u more, nego ćeo mi okrenuti vjerom, koju smo zadali". Na zboru u Pakracu, početkom decembra, na kojem je bilo 50 hrvatskih zastava, a samo jedna srpska, upravo je srpski lider našao za shodno da kaže kako su Hrvati kroz hiljadu godina sačuvali svoju državu i da Srbi, izmešani s Hrvatima, ostaju "gde su naši zajednički grobovi i kolevke".

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

U Zagrebu pucaju na žandarme

DO NAJVEĆIH PROVOKACIJA došlo je prilikom obeležavanja desetogodišnjice ujedinjenja. Prvaci SDK već ranije su najavili da će bojkotovati svaku proslavu, jer je ujedinjenje za njih postalo "bezvredno". U Zagrebu su 1. decembra priređene demonstracije.

Na ulice je izašlo dosta sveta, a demonstranti su na Katedrali istakli tri crne zastave i transparent s natpisom "Živela slobodna Hrvatska". Policija je skinula zastave i transparent i pohapsila počinioce, ali je prilikom njihovog sprovođenja pucano iz mase i dva stražara su bila ranjena.

Policija je na to uzvratila vatrom, od koje je jedan demonstrant poginuo, a jedan je teško ranjen. To je dalo maha još žešćim demonstracijama, koje su se produžile do uveče i tokom noći. Usledio je zatim višednevni štrajk studenata Zagrebačkog sveučilišta.

Vlada je na te nemire brzo reagovala na taj način što je penzionisala tadašnjeg velikog župana Petra Zrelca, a za vršioca dužnosti župana imenovala je pukovnika Vojina Maksimovića. Postavljenje pukovnika Maksimovića na mesto velikog župana izazvalo je još veće nezadovoljstvo u Zagrebu, ali i podeljenost u vladinoj većini u Beogradu.

Vođstvo SDK nije priznavalo novog župana, ali je Maček likovao zbog razvoja događaja. Govorio je: "Što slabija vlada, to bolje mere... Cela situacija će se preokrenuti u požar, koji će progutati ovaj despotski Beograd... Sloboda Hrvatske ne može ići pod jednim zajedničkim ustavom." Te Mačekove reči mogle su još više da podstaknu studente, ali ne i seljake, koji su u unutrašnjosti ostali mirni i, kako je doznao britanski konzul u Zagrebu, oni nisu želeli da se upuštaju u borbu za raskid s Beogradom. [...]

Stjepan Radić na mitingu u Splitu / Foto Muzej Jugoslavije

U JEDNOJ ZEMLjI parlamentarne monarhije u kojoj vlada ima podršku dominantne većinu u Skupštini, kralj može biti spokojan. Ali, ako u toj istoj zemlji jedna manjina ne priznaje Ustav, ni zakone države i vodi akciju za izdvajanje jednog dela iz njenog sastava, taj vladalac ne može imati miran san...

Da bi se uticalo na smirivanje nepovoljnog odjeka jugoslovenske krize u inostranstvu, ministar inostranih poslova Marinković posetio je Pariz 22. septembra... Mnogo veću političku težinu imala je kraljeva poseta Francuskoj početkom novembra. Iako ta poseta nije imala zvaničan karakter, doputovao je u Pariz zajedno sa kraljicom, "inkognito" da bi konsultovao svoje lekare...

Međutim, kralj je sam narušio taj status kada je 13. novembra prihvatio poziv i učinio zvaničnu posetu predsedniku Republike Dumergu, koji mu je zatim uzvratio posetu u njegovoj rezidenciji u hotelu "Ric".

U POLITIČKIM RAZGOVORIMA kralj je naglasio da se ne mogu prihvatiti zahtevi za državnu autonomiju Hrvatske, ili federalizaciju zemlje, jer bi to značilo rasparčavanje države. Bio je spreman da prihvati decentralizaciju, ali ne na osnovu uspostavljanja "istorijskih zemalja".

Verovao je da ne postoji opasnost da Hrvati proglase nezavisnost. Stoga nije bilo nikakvog razloga da se upotrebljavaju neke stroge mere, kao što bi bilo, proglašenje opsadnog stanja u Hrvatskoj.

Dva dana kasnije kralj je vodio razgovor s predsednikom vlade Brijanom i ministrom Bertelom... "Kralj je ponovo napomenuo" - stoji u zvaničnoj belešci o ovom razgovoru - "da postoji veliki problem koji komplikuje, a plod je prisustvo na teritoriji Hrvatske jednog znatnog broja Srba (otprilike 1/3 stanovništva), koji nikada neće prihvatiti odvajanje, na primer ni u formi personalne unije, a njihove jadikovke nailaze na neposredan odjek u bivšoj Srbiji".

Ovom decidnom izjavom kralja Aleksandra završen je njegov razgovor u francuskom Ministarstvu... Kraljeva poseta Parizu imala je taj značaj što je na posredan način stavljeno do znanja jednoj savezničkoj državi da se ne prihvataju zahtevi Hrvata o budućem uređenju na bazi personalne unije i što je takav stav od jednog važnog međunarodnog činioca, bez primedbe, primljen k znanju.

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Hrvati predlažu savez sedam država

PO POVRATKU KRALjA iz Pariza u nekim političkim krugovima se nagađalo da bi moglo doći do primene drastičnijih mera u rešenju krize... Međutim, zaoštravanje odnosa, koje je usledilo početkom decembra, posle krvavih demonstracija u Zagrebu, sve je poremetilo: provociran je sukob i prolivena je krv.

Dolaskom pukovnika Maksimovića za vršioca dužnosti velikog župana, neredi su se nekako smirili. Studenti su prekinuli štrajk, vratili se na nastavu, ali se strahovalo da bi lako moglo doći do novih provokacija. U sve to mogla je da bude upletena i vojska: da ona izađe na ulice i da "Srbin puca na Hrvata", što je kralj, po svaku cenu, želeo da izbegne.

Događaji su se posle toga odvijali munjevitom brzinom. Po kraljevom naređenju, ministar Dvora Janković uputio je telegram predstavnicima SDK Mačeku i Pribićeviću da izvole doći, ako je moguće, 4. januara u Beograd, gde će biti primljeni u odvojene audijencije, prvi u 11, a drugi u 16 sati.

Svetozar Pribićević

Najvažnija Mačekova audijencija trajala je svega 32 minuta. Maček je uglavnom izlagao svoje zahteve, a kralj je slušao i zapisivao: "1/ Revizija ustava potpuna; 2/ uspostaviti istorijske zemlje sa njihovom legislativom i egzekutivom, prve i poslednje instance; 3/ obrazovati vladu nepolitičku, koja bi imala poverenje Vašeg veličanstva; ona bi se sporazumela sa strankama i administracijom; 4/ Raspisati izbore za Konstituantu, jer obični izbori ne daju ništa".

Pribićević i njegova audijencija trajala je 28 minuta. On se uglavnom složio s Mačekovim zahtevima, za koje je smatrao da su "umereni" i insistirao je na tome da se sporazum s Hrvatima postigne po svaku cenu...

Po izlasku iz dvora Maček i Pribićević u svojim izjavama štampi su šire razjasnili šta su predlagali kralju. Pod "istorijskim zemljama" koje treba da obrazuju neku vrstu saveza država podrazumevao je: Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Vojvodinu i Makedoniju. Svaka od njih imala bi svoju zakonodavnu vlast sa saborima, a jedno centralno telo, kojem bi bili povereni poslovi spoljne politike, bilo bi sastavljeno od delegacija Sabora svih sedam država.

KRALj JE SUTRADAN, 5. januara, ponovo primio Mačeka. Ovoga puta lider Hrvata učinio je neke koncesije u tome što je u državne "historijske" individualitete ubrajao samo Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru, a u "kultorno-historijske" individualitete: Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu, Vojvodinu i Makedoniju.

Granice Hrvatske prema Srbiji, odnosno Crnoj Gori išle bi do kapije Beograda, Zemuna i od Kotora do Subotice. Prema drugim podacima, Maček je tom prilikom bio spreman da učini još jednu "koncesiju": pristao bi da Makedonija ostane u sastavu Srbije, a Bosna i Hercegovina da bude podeljena između Hrvatske i Srbije, ali tako da Hrvatskoj pripadne "svako mesto gde ima i jedna hrvatska kuća".

Tog 5 januara 1929, u Dvoru se nešto krupno i značajno događalo, o čemu je malo ko mogao samo da naslućuje. Ključni čovek, koji je bitno uticao na kraljevo opredeljenje u tim razgovorima, nije bio nijedan političar, već poznati profesor ustavnog prava Slobodan Jovanović...

Slobodan Jovanović / Foto Arhiva

U razgovoru koji je imao sa Slobodanom Jovanovićem, kad mu je ovaj tumačio da Mačekovi zahtevi predstavljaju dualizam, kakav je postojao u bivšoj Austrougarskoj, kralj je na to rekao: "Ja to, kao kralj Srba, Hrvata i Slovenaca, ne mogu da prihvatim. Molim vas da do sutra ujutru nikom ne govorite ovo što ću Vam sada reći...Imam nameru da sutra ukinem ustav. To je jedini lek i jedini spas." Onda mu je i Jovanović izneo sve opasnosti koje mogu da proisteknu iz takvog koraka.

Jovanović mu je rekao: "Sve je to tako. Ali ima stvari, koje čovek ne može da izrazi rečima. Imam osećanje, koje ne bih umeo da obrazložim, čiju opravdanost ne bih umeo da dokažem argumentima. Imam osećanje da će se sve to vrlo rđavo završiti. Nemojte se Veličanstvo, upuštati u sve to."

Videći zabrinutog i utučenog profesora, kralj je počeo da ga umiruje i da ga teši: "Kad sam prilikom proboja Solunskog fronta naredio svojoj vojsci da ide napred, bez obzira na Saveznike, svi su rekli da će se to rđavo svršiti. Bio sam u pravu i sve se dobro svršilo. To je u svojim memoarima priznao i David Lojd Džordž. Ništa se ne brinite i ovo će se isto tako dobro svršiti."

* * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Kraljevo veliko samopouzdanje

KADA JE ALEKSANDAR tog podneva ovako govorio Slobodanu Jovanoviću, sve je već bilo spremno da se proglasi ukidanje Ustava. Na izradi kraljeve proklamacije, kojom je to trebalo da se obznani, najviše su radili Nikola Uzunović, Boža Maksimović i Milan Srškić. Kako svedoči Uzunović, kralj se u izradu proklamacije "uopšte nije mešao".

Petog januara uveče, u 21.30 članovi nove vlade, pod predsedništvom divizijskog generala Petra Živkovića, položili su zakletvu. Tokom noći šifrovan je jedan poduži telegram svim diplomatskim predstavnicima na strani, s potpisom ministra Voje Marinkovića, u kojem se obaveštavaju vlade zemalja u kojima su akreditovani da je ukinut Ustav, raspuštena Skupština i imenovana nova vlada.

Šestog janura ujutru po ulicama gradova izlepljen je odštampan tekst kraljeve proklamacije "Mome dragom narodu"; u njoj se narod obaveštava da se više nije moglo ići putem kojim se do tada išlo pošto je dotadašnji "stranačko-parlamentarni život zapretio da ugrozi i državnu zajednicu", a zbog neprekidnih međustranačkih sukoba nije bilo moguće da se nešto učini na poboljšanju privrednih i socijalnih prilika u zemlji.

Kralj Aleksandar Karađorđević i Kraljica Marija / Foto Muzej Jugoslavije

ONI DUBLjI I PRAVI razlozi državnog udara nisu mogli biti saopšteni narodu. Onaj najvažniji - pretnja secesijom Hrvatske... Ali, kada jedan vladalac učini takav sudbonosni korak, uvek se traga za nekim dodatnim, a nevidljivim psihološkim faktorom, koji ga je na to nagnao.

On se može naći u samom misaonom sklopu kralja Aleksandra, koji je izgrađivan tokom njegovog šestogodišnjeg ratovanja. U toj jednostavnoj filozofiji preovladavalo je njegovo čvrsto uverenje da je postojeća država stvorena naporima srpske vojske, koju je on predvodio, da su u njene temelje, kako je govorio, "uzidane tolike srpske kosti" i da bi raspad te države značio izneveravanje zaveta ratnika izginulih na bojištima Kumanova, Kolubare i Kajmakčalana, stradalih pri prolasku kroz Albaniju...

To ratničko iskustvo stvorilo je kod Aleksandra veliko samopouzdanje: značajne bitke i prodore dobijao je svojom inicijativom, pa je i ovoga puta verovao da će za kratko vreme otkloniti i opasnost da se zemlja raspadne. Rizikovao je svesno, uzdajući se u svoju srećnu zvezdu.

Nikola Uzunović

Rešenje proklamovano 6. januara 1929. godine iznuđeno je bilo razvojem državne krize, u kojoj se steklo više nepovoljnih okolnosti: težnja Hrvata za secesijom, koju su nastojali da postignu provociranjem građanskog rata, pojava raskola među Srbima izazvanog stavom njihovih lidera u Hrvatskoj, potpuna paraliza parlamentarnog rada, spoljne pretnje koje su dolazile od strane fašističke Italije.

Odlučujući se da privremeno suspenduje Ustav da bi se prevazišlo postojeće stanje, kralj je u svome manifestu najavio "u što kraćem vremenu" povratak ustavnog poretka, "onih ustanova, one državne uprave i onog državnog uređenja, koje će najbolje odgovarati opšte narodnim potrebama i državnim interesima".

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

BORIŠA SIMANIĆ ŠOKIRAO SVE! Evo šta je izjavio reprezentativac koji je izgubio bubreg igrajući za Srbiju (VIDEO)