STAVRA POBEGAO SA ZLOGLASNOG "KRVAVOG PUTA": Svedočenja potomaka Srba o njihovim stradanjima u norveškim logorima

J. STOJKOVIĆ

16. 12. 2021. u 11:00

SNIMANjE dokumentarnog filma o stradanju Srba u logorima na severu Norveške tokom Drugog svetskog rata, pokrenula je lavinu reakcija.

СТАВРА ПОБЕГАО СА ЗЛОГЛАСНОГ КРВАВОГ ПУТА: Сведочења потомака Срба о њиховим страдањима у норвешким логорима

Logoraši iz logora "Botn" kod Rognana grade "krvavi put", Foto Norveški Muzej "krvavog puta"

Posle snimanja u svojoj zemlji, ekipa ovih dana vredno radi u Srbiji i razgovara sa potomcima stradalih. Neke od priča o stradanju naših ljudi, kako tvrde, ostavljaju ih bez reči. Jedna od njih je o hrabrom Stavri Veličkoviću iz Leskovca, koji je kao logoraš bio na izgradnji, kako ga Norvežani zovu "krvavog puta", ali je uspeo da pobegne.

Producentima iz Norveške, posle pisanja "Novosti", javio se umetnik Dragoljub Veličković, i ispričao im neverovatnu priču o svom ocu Stavri koji je uspeo da pobegne iz Lagera 3 - logora Botn kod varošice Rognan i zahvaljujući jednom Norvežaninu domogao se Švedske. Tako je sačuvao živu glavu i tri godine kasnije vratio se u rodni Leskovac, svojoj porodici.

Stavra Veličković nakon prelaska u Švedsku, Foto Privatna arhiva

Sa mnogo emocija, Dragoljub ekskluzivno za naš list, priča delić onoga što je saznao od oca, ne krijući da mu je mnogo drago što će zahvaljujući ovom filmu svet saznati o patnjama Srba koji su bili mučeni i iskorišćavani poput Jevreja.

- Važno je za istoriju, za potomke, za ceo svet. Malo je onih u našoj zemlji, u Norveškoj, u Švedskoj, pa i u celom svetu koji išta znaju o ovim stradanjima. O stratištima u Norveškoj gde su stradali Srbi u tzv. radnim logorima. Moj otac je uspeo da spase živu glavu, ali, nažalost, nije uspeo da sačuva dečaka sa nadimkom Tref, o kojem je mnogo brinuo u logoru - priča Veličković.

Dragoljub Veličković, Foto Privatna arhiva

Stavra je, kaže, u 12. godini pobegao od kuće i izučio električarski zanat. Na početku rata, 1941, otišao je na Suvu planinu da organizuje pokret otpora. Jedan od seljaka iz tog kraja je to dojavio tadašnjim vlastima, pa je Stavra najpre sproveden u logor Crveni krst u Nišu, potom na beogradsko Sajmište odakle je teretnim vozom sa hiljadama drugih zatvorenika transportovan u logor na sever Norveške.

- Radio je na izgradnji tog, u Norveškoj poznatog "krvavog puta". Pričao mi je da ih je u grupi bilo po desetorica, a čuvao ih je po jedan Nemac. Patnje su bile strašne. Jednog dana su radili na nekom skretanju što im je omogućilo da savladaju stražara, a da ih druge grupe logoraša i čuvara ne vide. Prethodno, moj otac je mnogo zavoleo jednog dečaka od 18 godina koji je imao problema sa šećerom pa ga je tata uzeo u grupu. Otišli su da ručaju i on je, potom, pitao čuvara da odu do mora i operu ruke. Kada se vratio prišao je Nemcu da mu se kao zahvali, pa je sa ostalim logorašima iz grupe uspeo da ga savlada.

Andersen vratio Stavri pušku , Foto Privatna arhiva

Vezali su ga za drvo, začepili usta i pobegli. Nisu hteli da ga ubiju, jer su znali da će Nemci za odmazdu ubiti 100 logoraša - priča Dragan.

Domogli su se brda, kada je Stavra video da nema dečaka Trefa. Vratio se po njega, ali nije uspeo da ga nađe... A, Nemci su već započeli potragu. Četiri dana, Stavra se umoran i iznemogao, krvavih nogu, krio ispod vodopada. Tako je izbegao Nemce i njihove pse tragače, i potom krenuo dalje.

- Slučajno je sreo Norvežanina Hansa Andersena koji mu je pomogao. Sakrio ga je i od svoje porodice, izvidao mu rane i pomogao mu da se prebaci u Švedsku. Na rastanku, moj otac je Andersenu dao pušku koju je oteo od nemačkog vojnika i rekao mu je da on ide u slobodu, a da Norvežani tek treba za nju da se bore. Bio je to početak njihovog doživotnog prijateljstva - priča Dragoljub.

Njegov otac je bio tri godine u Švedskoj i vratio se u rodni Leskovac.

- Spletom okolnosti, iako je tata napredovao u karijeri, ispostavilo se da je to što je slušao radio Moskvu bio problem za državu. Ubio se u leskovačkom zatvoru 1982. godine - kaže Dragoljub.

Pre odlaska u logor , Foto Privatna arhiva

"RASPEĆE"

STAVRIN sin Dragoljub Veličković je završio umetničku akademiju u Stokholmu gde je ostvario zapaženu umetničku karijeru koja je doživela vrhunac na izložbi u tamošnjem Muzeju savremene umetnosti. Sada živi u Bogradu. Godine 1980. poklonio je skulpturu "Raspeće", visoku tri metra opštini Rognan, odakle je prijatelj njegovog oca Andersen i u čijoj je blizini bio logor.

PUŠKA EKSPONAT U MUZEJU

PORODICA Veličković je svake godine dobijala čestitke za praznike iz Norveške, a Stavra i njegov "spasilac" Hans Andersen, posle rata sreli su se još dva puta. Jednom u Norveškoj i drugi put u Gornjem Milanovcu kada mu je Norvežanin vratio pušku koju je Stavra oteo Nemcu pa je Andersenu dao pre nego što se prebacio u Švedsku. Stavra je pušku, potom, poklonio Muzeju u Milanovcu u okviru kojeg je i tzv. Norveška kuća, pa je Stavrina puška tamo i danas eksponat.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (0)

NAGLE PROMENE OSIM BILJAKA POREMETILE I LJUDE: Od vremena sam i psihički uzdrmana i nije lepo uopšte...