Najblistaviji duhovni trag

Slobodan Kljakić i Ratko Peković

petak, 29. 05. 2020. u 19:04

Најблиставији духовни траг

Svedok: Ljubomir Nenadović / Foto dokumentacija "Novosti"

Njegoš je meteorski prošao ovim našim svetom, kao da se žurio nekom drugom, u kom ga čekaju zadaci višeg reda, oni koji stoje u domenu velike tajne i iskonske ljudske slutnje i vere

PRVI Njegošev biograf Milorad Medaković potvrđuje tvrdnje Ljubomira P. Nenadovića, ali izmešta situaciju u kojoj je Vladika izgovorio reči navedene na kraju prvog nastavka ovog feljtona. Medaković smatra da ih je Njegoš saopštio bratu Peru i bratiću Đorđiju, ali ne na samom Lovćenu, već na Cetinju, o čemu piše u knjizi "P. P. Njegoš, Poslednji vladajući vladika crnogorski", koju je objavio u Novom Sadu 1882. godine: "Ja hoću da me sahranite u onu crkvu na Lovćenu." Ovi mu odgovore da to ne mogu učiniti. "Ko će da te nosi na Lovćen? Nego da te sa'ranimo ovđe u crkvu i blizu nas. A na Lovćenu, ti znaš kakvi su Turci, mogu poslat koga, da ti glavu posijeku, pa kud onda naša bruka i grdilo?" "Vladika se promijeni u licu, pa će sa žalošću progovoriti: 'To je moja potonja želja, koju u vas ištem, da je ispunite, i ako mi ne zadate Božju vjeru, da ćete tako uradit, kako ja hoću, onda ću vas ostaviti pod prokletstvom, a moj poslednji čas biće mi najžalosniji, i tu moju žalost stavljam vam na dušu.' Onda se Vladika umiri..."

VLADIČIN amanet i odnos Lovćen - Njegoš nadahnjuju do danas mnoge istraživače. U jednoj besedi, primera radi, iznetoj 120 godina posle Nenadovića, akademik i direktor Njegoševog instituta Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU) Novo Vuković kaže:

"Njegoš je meteorski prošao ovim našim svijetom, kao da se žurio nekom drugom, u kom ga čekaju zadaci višeg reda, oni koji stoje u domenu velike tajne i iskonske ljudske slutnje i vjere. Iza njega je ostao najblistaviji duhovni trag, kojemu vrijeme u rasponu od dva i po vijeka služi kao fon na kom se očituje snaga njegovih filozofskih ideja. Taj čovjek je vidio gotovo sve; s lakoćom, kakvu imaju samo povlašćeni, kretao se u najtežim, vječnim temama života, istorije, nauke, religije, demonstrirajući kolosalnu snagu svoje imaginacije i svog uma. Kao da je bio u komunikaciji s višim sferama. I kad je umirao, bio je zagledan u njih. Oni oko njega nijesu razumjeli smisao nekih njegovih riječi.

"Umro je zato sam, premda okružen ljudima koji su ga voljeli i koje je volio. Ko zna jesu li shvatili smisao njegove odluke da bude sahranjen na Lovćenu. Kako bi i mogli shvatiti šta je sve pjesnik sa lovćenskog vrha vidio i o čemu je na njemu umovao? Kako bi i mogli shvatiti pogled uronjen u plavetnilo mora 'gdje vjetrovi i mutni oblaci drijemaju u morskoj tamnici', ili pogled na čudesnu igru munja koje tvore ognjeni krst na nebu Crne Gore? Pjesnici takve snage kao da imaju tajni pakt sa vremenom: ono polako, štedljivo, otvara dublji smisao njihovih djela i njihovih postupaka. Bilo je tako i sa Njegoševom poslednjom voljom. Iako možda nerazumljiva, ispunjena je bez pogovora. Od tog trenutka Lovćen planina, ni najviša ni najljepša u moru crnogorskih brda, postao je naš Olimp, razvođe između dva svijeta. Njegoš je sa te tačke, još za zemnog vijeka, gledao oba: jedan fizičkim, drugi duhovnim pogledom. Bilo mu je dato da vidi, ali ne i da živi."

"NA LOVĐENU imaju dva mesta koja se zovu Crkvine. Jedno je mesto Crkvine na Ivanovim koritima, gde su po pričanju starih bili stanovi Ivana Crnojevića. Odatle deset minuta hoda nalazi se poljana, gde se vide ostaci starih zidina. To se mesto zove Crkvine. Po predanju, zidine su iz vremena Crnojevića. Tu je nekada bio Crnojevića manastir, a po nekima crkva koju je sagradio mitropolit Sava ili Sveti Petar Cetinjski", piše Ljubomir Durković Jakšić u knjizi "Njegoš i Lovćen", koju je objavio 1971. godine.

Crkvu na Lovćenu Njegoš je podigao 1845. godine, mada se dugo nije znalo kada je počeo da je gradi. Širene su na tu temu razne priče, da bi izvorni dokument o tom datumu posle mnogo decenija konačno izronio iz arhivske građe.

"Okružni kotarski poglavar je 21. juna 1845. podneo guberijalnom predsedniku u Zadar izveštaj u kome je javljao da je Njegoš 16. juna 1845. otpočeo da podiže Crkvu na Lovćenu. Po njegovom tvrđenju, Njegoš je pod uticajem 'noćnih vizija' izabrao za Crkvu planinsko mesto, koje je nepristupačno za stanovanje."

"POGLAVAR ni do tada nije znao kome će Njegoš Crkvu posvetiti, i izgledalo mu je da će se videti iz velike daljine, da bi se 'bolje uvjerili u njegova religiozna osjećanja'. Crkva je imala da služi putnicima kao 'vodič iz velike daljine', jer oni su mogli pomoću nje 'da saznaju za razni položaj Crne Gore'. Tom prilikom poglavar je bio obavešten da će Crkva biti velika po dužini 'oko 12 lakata' i da će imati proporcionalnu širinu. Guberijalno predsedništvo u Zadru je 27. juna 1845. prenelo ove vesti u Beč predsedniku Dvorske kancelarije i grofu Fon Sedlinskom, pa je naglasilo da se, u stvari, ne može posigurno znati što se želi sa ovom građevinom", piše Ljubomir Durković Jakšić.

Njegoš je umro 19/31. oktobra 1851. godine (na isti dan kao i njegov prethodnik, Sveti Petar Cetinjski, 1830. godine).

NA CETINjU je vladalo veliko nevreme, a i strah da u gluvoj jeseni Turci ne oskrnave Vladičino telo, pa su njegovi najbliži, njegova braća sa glavarima, odlučili da ga privremeno sahrane u Cetinjskom manastiru. O ovom događaju risanski prota Vuk Popović piše iz Kotora u novembru 1851. godine svom imenjaku Vuku Karadžiću u Beč:

"U nedelju večer, treći dan po smrti, ukopali su ga na Cetinje u crkvi, u grob Sv. Petra, u onoj lijepoj odeždi. Tako je htio Pero i Đorđije. Na pogrebu bilo je preko 100 sveštenika i do četiri hiljade duša. Svakome su popu dali po cekin, prostom čovjeku po cvancik za ručak i večeru; glavarima po dvije, a Primorcu po tri. Glavare iz svakog plemena priustave da čuju testament, i pošto se pročita, prvi je Đorđe poljubio Pera u ruku, čestitajući mu novo gospodarstvo, a za njim ostali svi redom. (")

Što nijesu ga sahranili na Lovćen, kao što je poručio, svjesno su promislili: da ne bi počem tamo u pustinji, po nagovoru krvnika, glavu mu kogođ posijekao i ponio, ali ko od čobana naših ili njihovi s njega ono odijelo svukao; ali su ugovorili: da poslje treće godine kosti mu prenesu tamo, i kuću ograde da u njoj stoje ljudi.

- DAKLE, sva je prilika da ćemo i na Lovćenu imati do nekoliko godina i manastir i sveca! Naši teško što izmisle, ma pošto izmisle lako stvore. Što nijesu Zeka, narečenog Danila, sina Stanka Petrovića svi ponešeni da im bude vladika i u ovome imaju neki razlog, jer oni ne gledaju toliko da im bude gospodar naučen koliko dobar i viđen. Ovi je Zeko dosta pametan, ali je malen i papren, i niko ne bi rekao da je Crnogorac. (")

No... oni su dosad mirni i složni, i po pravcu što je Senat uzeo sad da vlada narodom svojijem možemo se nadati da će i u naprijed sačuvati slavno ime i svoju slobodu u punoj sili i slavi.

Čujem da je ostalo od vladike u rukopisu nekoliko u komadiće umotvorni djela. Dosta je siromah trudio, i sa svom ljubavi podnosio jada i čemera, a na svoje zdravlje slabo je pazio, i zato može se reći da je prije reda i vremena skončao svoju lijepu mladost! Laka mu zemljica bila i vječna pamet!"

VRAG JE SRBIN

NA Lovćen-kapi zamagli se hram,

oblačak nad njim, crni jedan pram,

sijevnu munja na tom pramenu,

ka' da su slova u tom plamenu,

lijepo čitam što mi piše plam:

"Dok na tu zemlju ovi stoji kam

najcrnji vrag je Srbin sebi sam!"

(Laza Kostić, u Somboru, januara 1902)





Pratite nas i putem iOS i android aplikacije