U razgovorima sa predstavnicima Hrvata iz Bosne i Hercegovine i sa svojim najbližim saradnicima iz Hrvatske tokom krize i rata u vreme raspada Jugoslavije (1991-1999), Tuđman je u više navrata tražio načine kako da ovlada nekim delovima Bosne i Hercegovine, kako da te oblasti u državnopravnom smislu što tešnje poveže sa Hrvatskom. Na sastanku sa delegacijom Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine održanom u Zagrebu 27. decembra 1991. Tuđman je, između ostalog, izjavio: „Prema tome, čini mi se da, kao što smo iskoristili ovaj povijesni trenutak da stvorimo samostalnu Hrvatsku međunarodno priznatu, tako mislim da je vrijeme da iskoristimo, da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama. Da li bi bilo baš 30 općina, ili 28, - to (je) čak sa toga gledišta od manje važnosti...“

Kao veran sledbenik pravaša, frankofurtimaša i ustaša, kao dobar đak Ivana Pilara i fra Dominika Mandića, Tuđman je bio odlučno protiv toga da se Muslimani zovu Bošnjaci. Zahtevao je da oni budu Hrvati muslimanske veroispovesti i da se tokom vremena hrvatizuju, kao što je i od Srba u Hrvatskoj, iz istih razloga, neprestano traženo da budu Hrvati pravoslavne vere. Nameru da se domogne delova Bosne i Hercegovine Tuđman je objašnjavao uverenjem da je njeno uspostavljanje posle Drugog svetskog rata „povijesni apsurd“, da je to vraćanje „jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoleća“.

PODELA BOSNE POPUT Pilara, i baš po uzoru na njega, i Tuđman je tvrdio da „Ovakva Hrvatska država nema uvjeta za život, ali Hrvatska država čak sa granicama banovine (iz 1939) ima..“
Sa namerom da stvori geopolitičke uslove za život Hrvatske želeo je da se domogne nekih delova Bosne i Hercegovine. Radi toga bio je spreman da prihvati nešto poboljšane granice Banovine Hrvatske iz 1939. godine, ili da Bosnu i Hercegovinu podeli sa Srbijom.

Da je Tuđman veran sledbenik Ivana Pilara, svedoči njegova izjava od 17. septembra 1992. izrečena prilikom razgovora državno-političkog vodstva Hrvatske sa predstavnicima Hrvatske demokratske zajednice i hrvatskim predstavnicima iz Bosne i Hercegovine. Tada je rekao: „Gospodo, bosansko-hercegovačko pitanje je jedno od bitnih pitanja hrvatskog naroda u cjelini, Republike Hrvatske kao suverene međunarodno priznate države, i neka to shvate svi Hrvati u BiH. To nije samo pitanje Hrvata u BiH, to je problem hrvatske države, hrvatskog naroda u cjelini. Zašto? Zato što je to i povijesno i geopolitički tako povezano sa Hrvatskom zbog neprirodnih granica sadašnje države Hrvatske, zbog BiH ovakve ili onakve...“

Da bi ostvario svoje planove koji se tiču Bosne i Hercegovine, da bi došao do željenih granica, Tuđman je bio spreman da ratuje i proliva krv. U razgovorima koje je vodio 21. septembra 1993. sa izaslanicima HVO-a Posavine, opštine Ravno, Čapljina i Stolca, on je, između ostalog, rekao: „Taj užasan rat, to što je tragedija za čovjeka, za obitelj, za pojedine krajeve, najveća tragedija što može biti, u stanovitom smislu, u razgraničenju između naroda stvara čak i neke povoljnije okolnosti za opstanak pojedinih naroda u budućnosti..“ Kao što je svojom knjigom „Bespuća povjesne zbiljnosti“ opravdavao genocid, tako je sada, radi bolje budućnosti Hrvatske i Hrvata, nalazio opravdanje za rat i za prolivanje krvi.

Čak i kad se ratu bližio kraj, koncem 1993. godine, na sastanku hrvatskog državnog vrha Tuđman je tvrdio da se u ova vremena „određuju granice buduće hrvatske države. One će vjerovatno biti veće nego što je ijedan hrvatski vladar ili kralj imao pod svojom kontrolom u povijesti (...) Herceg Bosna pripojit će se Hrvatskoj. Hrvatska će biti snažnija i moćnija.“

Ovakvom izjavom Tuđman je, van svake sumnje, zaslužio ozbiljnu psihoanalizu. Međutim, nju treba prepustiti stručnjacima, a mi možemo samo konstatovati da je opsesija hrvatskog predsednika i njegovog tima, koji je zagazio u rat s namerom da ruši Jugoslaviju i stvori samostalnu Hrvatsku, bila Velika Hrvatska. Kako je to bila ideja vodilja, koja je vešto prikrivana, politički vrh Hrvatske, predvođen Tuđmanom, bezobzirno je napadao Srbiju, neosnovano je optužujući da je krenula u rat da bi stvorila Veliku Srbiju. Bila je to providna i dobro poznata taktika, koju je narod prepoznao u izreci „na vuka vika, a lisica meso jede“.

Pisac knjige „Politička sudbina Hrvatske“, Petar Vučić, bez ustezanja, javno i otvoreno napisao je da je NDH, posle kapitulacije Italije septembra 1943, i poništavanja rimskih ugovora (zaključenih 27. januara 1924. između Kraljevine SHS i Italije), teritorijalno bila sasvim uobličena, da je Hrvatska po veličini, obliku i smeštaju, po svim geopolitičkim i geostrateškim oznakama, ostvarila svoj geopolitički i geostrateški ideal. Problem je bio samo u tome što je u toj idealnoj Hrvatskoj bilo „previše nehrvatskog stanovništva. U vezi sa ovom konstatacijom pomenuti autor Petar Vučić, o hrvatskoj ustaškoj državi uobličenoj septembra 1943, naglasio je:

Iako je umnogome ostala samo neostvareni ideal, ona je svejedno ostala trajnim svjedokom visokog državotvornog pokreta, koji je takvim državotvornim nacrtom (iako nepotpuno ostvarenim) postao istinski baštinik hrvatskog povijesnog državotvornog ideala i misli.“ U ovaj način razmišljanja savršeno se uklapa poznata izjava dr Franje Tuđmana „da NDH nije bila samo puka 'kvislinška’ tvorba i 'fašistički zločin’ već i izraz kako povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika (...) tih težnji Hrvatske i njenih geografskih granica“. Naivne i neupućene, ova izjava je iznenadila i uznemirila, premda je ona u potpunom skladu sa stoletnim težnjama i tokovima hrvatske politike.

(Nastaviće se)