Pukovnik u okovima

27. 05. 2006. u 00:00

Posle Vemi?evog bekstva iz zatvora doneta je odluka da se zatvorenici stave u teške okove. Neuspeo pokušaj drugova da Apisa spasu od pogubljenja

Piše: Sanja ANTIĆPORUČNIK Protić i kaplar Vukašin su pošli od ćelije do ćelije da stave zatvorenicima okove. Apisa su zatekli kako stoji pored stola, sa šoljom kafe u ruci i cigaretom među zubima. Kad su tamničari uneli teške okove, Apis je smrtno prebledeo i po prvi put je bio zaista nesrećan. Protiću je inače ovo naređenje teško padalo, pa je pokušao da objasni:

- Vemić je pobegao. Ovo je samo iz predostrožnosti.

Apis je na to samo odgovorio:

- Moraš izvršiti naređenje, Protiću.

Protić je učvrstio okove i istrčao iz Apisove ćelije pognute glave. Mislio je:

"Sramota! Pukovnik Apis, nacionalni junak, osuđen na smrt i sad još vezan lisicama!"

Apis je bio još nesrećniji kada su mu skidali okove, nego kada su im ih stavljali. Okrenuo je glavu u stranu, da mu kaplar Vukašin ne vidi vlažne tragove suza oko očiju. Kada su mu lisice spale, počeo je da hoda unaokolo, da trlja ruke i masira zglobove. Protić je ćutke brzo skrenuo pogled. Poslednja tri dana su mu bila najteža u životu. Samo oficiri toga doba znali su šta osećaju gledajući okovanog druga, naročito nekoga koga su toliko cenili kao pukovnika Apisa.

U MEĐUVREMENU su se četiri oficira, Apisova saradnika u Dobrovoljačkoj diviziji u Rusiji, trudili da osuđene spasu pogubljenja. Na njihovom čelu stajao je major Radoje Janković, pesnik, koji je govorio i francuski i ruski jezik. Janković je prvo poslao telegram na Krf ministru vojnom Terziću i ministru unutrašnjih dela Petku Jovanoviću, protestujući protiv odluke Nižeg vojnog suda. Kada su u Petrograd stigli i njegovi drugovi, potpukovnici Božin Simić, Aleksandar Srb i Vojislav Gojković, sva četvorica su se udružili.

"Uradili smo sve što smo mogli, prevrnuli smo nebo i zemlju, a iz lojalnosti smo poruke slali našoj vladi."

Kada nije bilo odziva, sastavili su memorandum i apelovali na sve vodeće državnike i vladare u svetu. Pisali su pisma vodećim dnevnim listovima u Rusiji, Francuskoj i Engleskoj. Pisali su 27. maja britanskom ambasadoru da je tobožnji atentat na princa i "Solunski proces" delo Apisovih neprijatelja:

"Pukovnik Dimitrijević je najomiljeniji oficir u Srbiji. On je oličenje ideologije naprednog ujedinjenja... Zbog svoje inteligencije i lojalnosti, bio je središte demokratizacije u srpskoj vojsci."

Tako su govorili verni Apisovi "crnorukci".

NA prvom sastanku, Pašićeva radikalna vlada je donela odluku da se Apis, Malobabić i Vulović pogube, a za ostale zatražila pomilovanje. Pošto je pročitao presudu oba vojna suda, ministar pravosuđa je predložio da vlada zatraži od krune da preinači sve presude na smrt na dvadeset godina zatvora, osim trojice prvooptuženih.

Tada se jedan od ministara založio da se pažljivo preispitaju te smrtne kazne:

"Pogledajmo malo oko sebe i razmotrimo situaciju u kojoj smo. Izgubili smo otadžbinu... naši kod kuće su u ropstvu. Koža mi se ježi što će srpsku krv, krv naših oficira, proliti srpska ruka. Zar ćemo... da sahranimo njihova tela u zemlju ovih ulizica. Grka? Pomislite samo, koliko će to obeshrabriti našu vojsku."

I svi ostali su, izgleda, bili protiv tih pogubljenja, ali su, posle Pašićevog ubeđivanja i molbe da se prihvati predlog ministra pravosuđa, ipak svi predlog prihvatili bez daljih primedbi.

Ubrzo su Apis i Vulović saznali da će sledećeg dana biti pogubljeni. Pet minuta pre ponoći 25. juna, ostali osuđenici su obavešteni da je princ regent preinačio njihove smrtne presude. Kada im je pročitan Aleksandrov dekret, svi su se oraspoložili. Jedan od pomilovanih, pretpostavlja se da je to bio Lazić, čak je viknuo:

- Živeo prestolonaslednik!

Nekolicina njih je prihvatila taj usklik.
(Nastavlja se)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije