TEMELJNI UGOVOR - PRAZNICI, IMOVINA I PREAMBULA: Protojerej-stavrofor dr Velibor DŽomić

M. S.

12. 06. 2021. u 10:44

TEMELjNI ugovori ili uopšte ugovori koje države zaključuju sa različitim crkvama i verskim zajednicama jesu pravni akti posebne vrste upravo zbog toga što su i crkve i verske zajednice posebne i različite, kaže Protojerej-stavrofor dr Velibor Džomić.

ТЕМЕЉНИ УГОВОР - ПРАЗНИЦИ, ИМОВИНА И ПРЕАМБУЛА: Протојереј-ставрофор др Велибор Џомић

Foto: SPC

Njegovu izjavu prenosimo u celosti.

Nemoguće je zakonom kao opštim pravnim aktom uvažiti verske specifičnosti različitih crkava i verskih zajednica koje postoje i svoju versku misiju vrše u jednoj državi i njenom pravnom poretku.

Upravo zbog toga, ali i ne samo zbog toga, ugovori države sa pojedinačnim crkvama ili verskim zajednicama predstavljaju veoma važne pravne akte koji svojim posebnim pravnim normama, a pravnici znaju šta su posebne pravne norme, dodatno razrađuju zakonske norme u odnosu na konkretnu crkvu ili versku zajednicu.

Osim toga, takvi ugovori služe unapređivanju prava na slobodu veroispovijesti u kolektivnom aspetku, promovisanju verskih sloboda, kao i utvrđivanju međusobnog razumevanja i saradnje države sa crkvom ili verskom zajednicom sa kojom se zaključuje ugovor. I tu nema velike filosofije - država uvažava i poštuje crkvu ili versku zajednicu sa kojom zaključuje ugovor i sve njene specifičnosti, a crkva ili verska zajednica uvažava i poštuje državu i njen pravni poredak.

Posle javno plasiranih pravno neutemeljenih i potpuno neosnovanih teza i ideja određenih pravnih savetnika i konstituenata izvršne vlasti o ”ratifikaciji” Temeljnog ugovora između SPC i Crne Gore, zatim o ”javnoj raspravi pre zaključivanja”, datumu i ostalim ”uslovima” za zaključivanje, ovlašćenog crkvenog lica koje treba da zaključi ugovor, mesta za zaključivanje ugovora, izbora mitropolita itd. usputno su mediji obaveštavani o navodnom ”postojanju dva neustavna i nezakonita člana u ugovoru”, ali bez njihovog konkretnog navođenja.

Najzad, obavešteni smo, naravno preko medija, da se radi o članovima 7 i 9 Predloga temeljnog ugovora, kao i o jednom delu preambule ugovora. Potpisnik ovih redova duže od dve decenije javno zagovara i zalaže se za ugovorni model regulisanja crkveno-državnih odnosa i o tome kao dokazi postoje objavljeni naučni radovi u stručnim časopisima i zbornicima, ali i izjave, intervjui, komentari i autorski tekstovi u štampanim i elektronskim medijima u Crnoj Gori i šire. Osim toga, potpisnik ovih redova je, zajedno sa drugim eminentim pravnicima, od strane Crkve kojoj pripada od 2011. godine, dakle punih 10 godina, neposredno uključen u izradu Nacrta temeljnog ugovora.

Prednje ne navodim radi bilo kakve samohvale nego isključivo zbog ukazivanja na posvećenost predstavnika Mitropolije i eparhija SPC u Crnoj Gori ovom važnom pitanju. Ne čini mi se doličnim, ni pristojnim da se detalji i odredbe bilo kog dvostranog, a još uvek nepotpisanog pravnog akta, pa i Temeljnog ugovora, selektivno dele sa neobaveštenom javnošću. Od toga je samo gore iznošenje ocena o navodnoj ”neustavnosti i nezakonitosti pojedinih odredbi u ugovoru”.

Upravo zbog toga što javnost na takav način jedino može da dođe do pogrešnog uverenja da Crkva koja se do juče sa svojim narodom na veličanstvenim litijama grčevito borila protiv neustavnog i monstruoznog Zakona o slobodi veroispovijesti ili uverenja i pravnom položaju verskih zajednica za sebe danas, posle izbora nove Vlade, želi nešto neustavno, nezakonito ili što drugi nemaju.

Posle dojučeraših optužbi prethodnog režima o navodnom ”monopolskom položaju SPC u Crnoj Gori” danas nikako ne prijaju nove i opet neosnovane optužbe za navodnu ”neustavnost i nezakonitost”.

Javnost, ipak, treba da zna da je na Predlogu temeljnog ugovora radilo 10 pravnika - pet iz Vlade i pet iz Crkve!!!

”Istorijska konotacija” preambule ugovora Zbog relaksiranja zabrinutih moram da istaknem da se nigde u Predlogu temeljnog ugovora na devet strana teksta i u 20 članova ugovora, kao ni u preambuli, ne pominje izraz ”tradicionalna Crkva”, niti, pak, pridev ”tradicionalan” ili ”tradicionalna”.

Neupućeni treba da znaju da se ugovorom dodatno regulišu odnosi između SPC i Crne Gore na isti način kao i, na primer, odnosi između Rimokatoličke crkve i Crne Gore ili Islamske i Jevrejske zajednice i Crne Gore.

Razumljivo, ugovor se u našem slučaju odnosi samo na ta dva subjekta - SPC i Crnu Goru i ni na koga više pod kapom nebeskom!!! Ugovorom se ne zabranjuju rad i delovanje bilo kakve verske zajednice, pa ni nekih nevladinih organizacija koje se u javnosti prikazuju kao verske zajednice. Kao sporan je istaknut ”jedan dio preambule” i to zbog ”istorijske konotacije koja može da zabrine jedan deo građana”!?!

Prof. dr Bogoljub Šijaković, inače naš satrudnik u ovom decenijskom i do danas mukotrpnom poslu, veoma je dobro objasnio da ”strane /ugovornice/ postoje i one su definisane i nijedna od dve strane ne može da definiše onu drugu. Ne nastaju te dve strane na temelju ugovora nego prethodno već postoje da bi sklopile ugovor”. ”Istorijska konotacija” u preambuli ugovora uopšte ne predstavlja novost, niti, pak, ”monopol SPC”. Jer, ”istorijska konotacija” je itekako prisutna i u preambuli Temeljnog ugovora između Crne Gore i Svete Stolice od 2011. godine.

Kao što se zna, niko od građana nije zabrinut zbog navođenja nespornih istorijskih činjenica u preambuli tog ugovora. Zašto bi u ovom slučaju bilo ”zabrinutosti” i to samo ”jednog dela građana” i to još uvek neidentifikovanih? Nesporne su sledeće istorijske činjenice:

Hrišćanska Crkva je na prostoru današnje Crne Gore prisutna od apostolskih vremena; nesporan je kontinuitet istorijskog pravoslavnog i crkvenog ustrojstva od osnivanja Zetske, Budimljanske i Humske Episkopije u sastavu Žičke Arhiepiskopije, Pećke Patrijaršije, odnosno Srpske Pravoslavne Crkve; nesporno je i da Srpsku Pravoslavnu Crkvu u Crnoj Gori čine, kao njen organski deo, Mitropolija Crnogorsko-Primorska i Eparhije Budimljansko-Nikšićka, Mileševska i Zahumsko-Hercegovačka. Nesporno je i to i da Srpska Pravoslavna Crkva ima svoju istorijsku ulogu, a tu ulogu posebno ima Mitropolija za vrijeme crnogorskih mitropolita-gospodara.

Uloga Crkve je nesporna u državnosti Crne Gore i njenom društvenom, kulturnom i obrazovnom razvoju. Evidentno je da tu ništa nije sporno, a još manje zabrinjavajuće. Osim toga, preambulom se u ovom slučaju ne uspostavljaju pravni odnosi nego isključivo kroz pravne norme koje se nalaze u članovima ugovora. ”Imovina” i član 7 Odredba iz člana 7 stav 4 Predloga temeljnog ugovora, inače napisana 2012. godine i još tada dostavljena Vladi Igora Lukšića, propisuje uknjižbu neupisanih nepokretnosti na Mitropoliju i eparhije kojima pripadaju.

Navedena odredba se tiče prvog katastarskog upisa i to samo u nekoliko katastarskih opština na severu Crne Gore u kojima još uvek nije završen geodetski premer i prvi upis svojinskih prava na osnovu Zakona o državnom premeru i katastru nepokretnosti. U pitanju je proces koji traje decenijama i koji još uvek nije završen.

Sasvim je jasno da se premer vrši od strane državnih organa, a upis od službenih lica tih organa i to u skladu sa zakonom, a ne u skladu sa kanonima ili šerijatskim pravom. I inženjerima treba da bude jasno iz građanskog života da se uknjižba nepokretnosti jedino može vršiti u skladu sa zakonom! Ni u ovom slučaju nema nikakvog ”monopola za SPC”.

Dovoljno je da citiram član 10 stav 3 Ugovora između Crne Gore i Islamske zajednice od 2012. godine kojim je propisano da će se ”postojeća imovina Islamske zajednice u Crnoj Gori koja u ovom trenutku nije uknjižena ili se ne vodi kod organa /nadležnog za poslove uknjižbe/ upisati na zahtev Islamske zajednice u Crnoj Gori u skladu sa zakonodavstvom Crne Gore”.

U primjeni to suštinski znači isto! Ako nije sporan i nezakonit član 10 stav 3 Ugovora sa Islamskom zajednicom onda se postavlja pitanje zašto je sporan i navodno ”nezakonit” član 7 stav 4 Predloga temeljnog ugovora SPC i Crne Gore? A ako neko zalaže da se ospori odredba iz Ugovora sa Islamskom zajednicom onda to treba javno da saopšti predstavnicima Islamske zajednice, a ne Srpske Crkve! Verski praznici i član 10 Verski praznici, kako se i zovu, nisu i ne mogu biti državni praznici.

Naime, državni i drugi praznici su regulisani Zakonom o državnim i drugim praznicima (”Službeni list Republike Crne Gore”, br. 27/2007 i ”Službeni list Crne Gore”, br. 36/2012). Osim njega, postoji i Zakon o svetkovanju verskih praznika (”Službeni list Republike Crne Gore”, br. 56/1993). Nikome iz Crkve nije palo na pamet da vjerske praznike ugovorom proglasi za državne.

Cilj je da se, upravo uvažavajući pravoslavne vernike, za tri velika i važna pravoslavna verska praznika - Svetoga Savu, Svetoga Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog - pravoslavnim vernicima omoguće, onoliko koliko je to moguće kao i u slučaju drugih, zakonom propisanih, praznika, neradni dani radi zadovoljenja njihovih verskih potreba.

I laiku je jasno koliki je duhovni značaj verskih praznika Svetoga Save, Svetoga Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog u Crnoj Gori. Ni tu nema nikakvog ”monopola za SPC”. Jer, našim prijateljima i komšijama muhamedanske vere je odredbom iz člana 9 stav 3 Ugovora između Crne Gore i Islamske zajednice priznato pravo da se ”zaposlenima kod poslodavca omogući u skladu sa aktima poslodavca mogućnost korišćenja odmora u toku radnog vremena radi ispoljavanja verske molitve koja se vrši petkom ”Džuma namaz”.

Dakle, 52 petka u godini! Nikome nije palo na pamet da kaže da je navedena odredba ugovora neustavna i u suprotnosti sa Zakonom o radu i Zakonom o svetkovanju verskih praznika kao što je nekakvim novim pravnim savetnicima palo na pamet da iz ugovora i života izgone Svetoga Savu, Svetoga Vasilija Ostroškog i Svetog Petra Cetinjskog. Ako ne mogu da se ugovorom uvaže verske specifičnosti, kao što je navedeno na početku teksta, onda ugovori države sa crkvama i verskim zajednicama nemaju nikakvog smisla.

Zakon o svetkovanju verskih praznika je donet prije 30 godina kada se iz jednopartijskog prelazilo u višepartijski sistem. Uostalom, njime nije zabranjeno uvođenje novih verskih praznika kao što to ni potpisanim ugovorima nije zabranjeno nego je, naprotiv, propisano da ugovorne strane mogu sporazumno da menjaju neradne dane za verske praznike, pa čak i one koji su propisani Zakonom o svetkovanju verskih praznika. Ko ne veruje može da pročita navedeni zakon!

Očevidno je da neki pravni savetnici nisu čitali do sada zaključene ugovore, a ni ostale važeće propise u Crnoj Gori. Uostalom, granice sloboda su normirane odredbom iz člana 10 stav 1 Ustava Crne Gore kojom je propisano da je ”u Crnoj Gori slobodno sve što Ustavom i zakonom nije zabranjeno”.

Ne postoji nijedan propis koji bi zabranjivao praznovanje i odobravanje neradnih dana pravoslavnim vernicima za praznike Svetoga Save, Svetoga Vasilija i Svetoga Petra Cetinjskoga tako da je njihovo propisivanje u ugovoru u skladu sa Ustavom i zakonima Crne Gore! Na kraju Nije na potpisniku ovih redova da nagađa da li u ovom trenutku nadležni predstavnik države Crne Gore hoće ili neće da pristupi zaključenju Temeljnog ugovora sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom.

Međutim, moram da ukažem da su besmislene tlapnje o navodnoj obavezi da se Temeljni ugovor usvoji na Vladi pre zaključivanja. Takva obaveza nije propisana Poslovnikom Vlade, a pravnim savetnicima savetujem da pročitaju Bečku konvenciju o ugovornom pravu po kojoj šef države, premijer i ministar spoljnih poslova imaju pravo da stupaju čak i u međunarodne odnose i da zaključuju čak i međunarodne ugovore bez prethodnog punomoćja ili odluke Vlade.

Temeljni ugovor između Crne Gore i Srpske Pravoslavne Crkve nije međunarodni ugovor, a odnos Crne Gore i Srpske Pravoslavne Crkve nije međunarodni odnos u smislu važežih pravnih akata. Pametnome dosta.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna