“Milan Toplica“ traži gazdu
03. 09. 2010. u 20:54
Posle prve neuspešne privatizacije, u toku meseca sledi druga aukcija Fabrike mineralne vode.
PROKUPLjE - Posle neuspešne privatizacije i odlaska u stečaj, odnosno prve neuspešne prodaje iz stečaja, Fabrika „Milan Toplica“ iz Tulara sredinom meseca ponovo ide na aukciju. Po rečima Vidoja Savića, predsednika Skupštine poverilaca, početna cena fabrike je 162 miliona dinara.
Posle dugogodišnjeg iščekivanja, 177 radnika koji su više od osam godina bez posla, plata i doprinosa, nadaju se da će se prodaja uspešno okončati i da će ova fabrika vode konačno vratiti staru slavu.
- Zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora, Agencija za privatizaciju je u oktobru 2008. raskinula ugovor sa „Atlas sistem“ grupom, odnosno konzorcijumom pravnih lica u koji su ušli još „C market“ i „Eko-produkt“. Radnici su tražili da se uvede stečajni postupak, kako bi sačuvali imovinu preduzeća. Zato je Trgovinski sud u Nišu, oktobra meseca prošle godine uveo stečaj - objašnjava Savić, tadašnji privremeni zastupnik kapitala „Milana Toplice“.
IAKO radnicima na osnovu stečaja pripada devet minimalnih plata, u Republičkom fondu solidarnosti ističu da tek razmatraju dokumentaciju radnika Fabrike „Milan Toplica“. Jablan Obradović, direktor Fonda, kaže da je zahtev radnika pristigao poslednji (u junu mesecu), tako da ukoliko dokumentacija bude uredna radnici će dobiti predviđenu pomoć Fonda u roku od mesec dana.
On podseća da je fabrika privatizovana takođe na javnoj aukciji, 2005. za 6.600 001 dinar, a plaćena je odmah u celini. On kaže da su posle kupovine sada već bivši vlasnici ulivali poverenje jer su otvorili dve nove bušotine i investirali više od 130 miliona dinara. Izgrađena je nova proizvodna hala i uvezene iz Nemačke najsavremenije mašine, poznate firme „Krones“, vredne tri miliona evra, kapaciteta 12.000 boca na sat. Međutim, kada se očekivalo pokretanje proizvodnje, nastale su zakonske prepreke. Ispostavilo se da su kupci akteri afere „stečajna mafija“.
- Jedina smo fabrika mineralne vode u svetu koja ne radi, a što je najstrašnije, voda sa izvora odlazi godinama u nepovrat - pričaju radnici koji prethodnih godina nisu obuhvaćeni nikakvim vidom pomoći. Napominju da od kraja 2002. godine, kada je fabrika prestala da radi, osim isplate polovine zaostalih zarada do privatizacije fabrike, nisu dobili ni dinara. Iako je većina od 177 bila na Birou rada i ta mogućnost im je pre nekoliko dana istekla, tako da se nadaju jedino pomoći Republičkog fonda solidarnosti, koja im pripada na ime stečaja.