Životna priča Vladimira Beare: Počelo je u “Plinari”(2)
14. 08. 2014. u 10:13
Između stativa, tamo gde od 11-torice fudbalera jedino golman nema pravo grešku: osam godina u Hajduku, pet godina u Crvenoj zvezdi, četiri godine u nemačkim klubovima
Nogometni klub Hajduk osnovan je 1911. i ubrajao se u najstarije u Jugoslaviji.Za vreme Drugog svetskog rata nije se igralo na "balun", a kada je Split oslobođen "bili" su se već 1946. vraćali sa uspešne turneje po Bliskom istoku...
Skroman stadion kraj "plinare", nedaleko od rive i gotovo u centru grada, bio je, pored fudbalera i mesto okupljanja njihovih tifoza znatiželjnih da gledaju svoj Ajduk kako se priprema za predstojeće utakmice.
Među mularijom na tribinama bio je i 18-togodišnji Vladimir Beara prateći fudbalere koji su se podelili među sobom u šuterskom treningu na gol. Ali, golmana nije bilo. Otišli su i Brkljača i Čulić, a niko od igrača nije želeo da stane između stativa plašeći se oštrih šuteva.
Jozo Matošić, proslavljeni bek Hajduka i reprezentacije, krenuo je ka tribinama da potraži "dobrovoljca". Uočio je visokog i naočitog momka i uperio prst ka njemu.
-Hajde ti stani na branku...Ne boj se, nećemo ti jako pucati!
Sav zbunjen, Beara odgovori:
-Zar ja?
Matošić ponovi:
-Da, ti stani na branku!
Odolevao je sve jačim šutevima, uz apaluze iz gledališta, ali i pohvale fudbalera.
Na kraju treninga Matošić mu je rakao:
-Vidiš, dečko, nisi bio loš. Dođi i sutra na plac.
Luka Kaliterna, stari fudbalski vuk, počeo je da brusi dijamant do blještavog sjaja da bi se Vladimir Beara uspeo do samog sportskog Olimpa i dobio najveće prizanje...
Kada je Crvena zvezda gostovala portugalskoj Benfiki posle utakmice u gostujuću svlačionicu poštapajući se ušao je Rikardo Zamora, predratni golman španske reprezentacije smatran za jednog od najboljih na svetu, obratio se prisutnima i pokazao na Bearu.
-On je najbolji golman na svetu!
Između stativa, tamo gde od 11-torice fudbalera jedino golman nema pravo grešku: osam godina u Hajduku, pet godina u Crvenoj zvezdi, četiri godine u nemačkim klubovima, a izmđu devet godina u dresu reprezentacije -fenomenalan, uvek zasipan aplauzima. Boljeg Jugoslavija nije imala, a u svetu bilo je vrlo retkih čuvara mreže koji su mogli da se uporede sa Vladimirom Bearom.
(Izvesni delovi korišćeni su iz knjige "Veliki Vladimir" Marka Nadalina)
SUTRA: Partizan sam tim se dičim
Marko
14.08.2014. 12:27
Zaista nema mjere cinizimu Hrvata u Splitu, kako u vlasti tako i u Hajduku koji su dozvolili da Vladimira Bearu, rođenog Srbina na posljednje putovanje isprate katolički sveštenici, dok se na čelu povorke nalazilo raspeće. A jedna od prvih srpskih vikendica u splitksom zaleđu koju su bojovnici digli u vazduh bila je upravo vikendica Velikog Vladimira.
@Marko - U novinama se u intervjuu izjasnio za pravoslavca (Vjera se ne mijenja) i za Hrvata (Uvijek sam bio Hrvat). To su njegove riječi. Zar ni na to nije imao pravo?
@Marko - Pa on je kao pravoslavac trebao da bude sahranjen pod pravoslavnim, a ne pod katočkim obilježjima, izuzev ako za Vas g-dine Donat stoji znak jednakosti između vjere i nacionalne pripadnosti.
@Marko - Gospodine Marko, iz moga je pisanja jasno što o tom mislim. Naravno da nema znaka jednakosti. Hrvati su većinom katolici, Srbi većinom pravoslavni. Ne mislite valjda da se on nije složio s tim da leži uz svoju suprugu kad i ona ode na drugi svijet.
@Marko - Da je V. Beara htio pravoslavne popove vjerujem da bi izrazio tu želju, međutim gledao sam kako sam govori da se osjeća Splitskim ditetom i Hrvatom i da je rođenjem Srbin ...što se on ili bilo tko ima pravdati što je rođenjem. Ja njemu skidam kapu jer je bio veliki golman i gospodin , isto tako Mitiću , Šekularcu ili Tesli bez čijeg spominjanja ne može proći ni vremenska prognoza..
Komentari (12)