Planove raznela bomba

M. MARKOVIĆ – I. RADULOVIĆ

19. 07. 2010. u 20:55

Sa porodicom dr Mesuda Džekoviđa, ubijenog u nedavnom bombaškom napadu u Kosovskoj Mitrovici

PORODICU dr Mesuda Džekovića primio je prošle nedelje predsednik Srbije Boris Tadić. Dugo je s njima razgovarao, raspitivao se kojim putem žele lekareva deca. Posavetovao ih i pružio ruku podrške.

- Ohrabrena sam - kaže Silvana. - Zahvalila sam mu se i rekla da mi je čast. Uzvratio je: „Meni je čast.“

Uteha je to porodici ubijenog doktora u bombaškom napadu 2. jula, na masovnom protestu protiv odluke prištinskih vlasti da u Bošnjačkoj mahali u severnom delu Kosovske Mitrovice otvore kancelariju za civilne poslove. Baš kao i to što je ceo grad izašao da ga isprati na večni počinak.

Ali, njegovu suprugu Silvanu i decu Denisa, Idu i Jasmina nikada niko neće moći da uteši. Zašto je neko odredio da baš on bude odabran kao meta?

- U Mitrovici će vam svi kazati da je bio najbolji među nama - kaže Silvana, kojoj je ovo prva ispovest posle tragične muževljeve smrti. - A, ja vam mogu reći da za naših osamnaest godina braka nije bilo dana u kome sebe nije darovao drugima, često potpuno nepoznatim ljudima, ne zanemarujući ni trenutka decu i mene, roditelje, prijatelje i kolege. Zato se ne mirim sa stvarnošću da ga više nemamo. I, nikada se, verujem, od ovog gubitka neću oporaviti, kao što će i naša deca večno nositi ranu da su, kad im je bilo najpotrebnije, lišeni njegove ljubavi i brige.

U toplom porodičnom kutku iz koga su se donedavno čuli samo pesma i smeh, a sada zavladali muk i crnina, primila nas je doktorova supruga sa sinovima. Ćerku je, kaže, nekako ubedila da ode na letovanje.

HVALA NA NEZABORAVUDOK razgovaramo, Silvanu stalno prekidaju telefonski pozivi, zvono na vratima. Ljudi zovu, dolaze, nude pomoć.
- Ne zaboravljaju njegovu posvećenost da ublaži tuđu nevolju. Kad odgovorim: „Hvala vam na nezaboravu“, pitam se zašto je baš njemu, plemenitom, bila namenjena takva sudbina.

- Toliko smo lepih planova imali, najpre da nam deca zaokruže svoje živote - govori Silvana. - Denis je maturant gimnazije. Ida, druga godina. Oboje odlični đaci. Jasmina smo dobili posle deset i po godina pauze. Upravo je Mesud želeo treće dete. Pod njegovom rukom su, sve ove godine, rasli. Kao loza se uz njega savijali. Takav je bio, blag čovek, nežan i pažljiv.

Do pre koju godinu živeli su u zajednici, sa doktorovim roditeljima, u porodičnoj kući u Bošnjačkoj mahali, ispred koje je i stradao. Sve to vreme negovao je roditelje, a uvek stizao da poneguje i druge, mimo redovnog posla u mitrovačkoj bolnici, gde je bio primarijus pedijatar.

Priželjkivao je i da doktorira, kao što je priželjkivao i katedru na fakultetu. Sve je to presečeno, zaustavljeno. Sudbina čoveka koji je, kao dečji lekar, toliko života uzneo na svojim rukama, najstrašnije se s njim poigrala. Bomba ga je u trenu ubila. Prosto mu raznela grudi.

- A baš je voleo život, i kao da je slutio, stalno mu se divio - priča Silvana. - Bio je najsrećniji onda kada ga pozovu da pomogne. Usred porodičnog slavlja, ali i slavlja kod drugih, a ljudi su ga svuda rado pozivali, ustajao je i odlazio sa svojom lekarskom torbom. Govorio bi, ako je neka svetkovina kod nas, a kuća puna ljudi: „Tu je Silvana, ja ću brzo.“ Nije delio ljude po verskoj i nacionalnoj pripadnosti, čak o tome nije ni razmišljao. Za njega je vrhunska vrednost bio čovek. I život.

Da li su mogli da izbegnu strašnu sudbinu da su, kojim slučajem, otišli iz Mitrovice, kada su im svuda vrata bila širom otvorena?

- Nikada o odlasku nismo razmišljali - odgovara Silvana. - Oboje smo rođeni u ovom gradu, oboje smo u svesti memorisali samo najlepše trenutke iz naših života. To nas je i spojilo i održalo. I sad, kad razmislim, nikud i nikad ne bih odavde. Tek sada ne bih. A deca? Mesud je maštao da Denisa isprati na fakultet. I to, u Beograd. Naš sin želi da studira medicinu, kao i otac. Radovalo ga je što je uzor sinu. Za Idu, koja se nada akademiji umetnosti, govorio je: „To je za devojke lakši zanat.“

Onda Silvana prekida priču o budućnosti dece. Iz sobe se čuju najmlađi Jasmin i njegova drugarica, koja polazi na more. Jasmin kaže: „Voziće nas moj tata, kad dođe.“ Onda glas devojčice: „Pa kada će taj tvoj tata da dođe?“ Dečak odgovara: „Kad pregleda sve bebe. A, ima puno beba da pregleda.“

Trenutak u kome je Silvana jedva zadržavala suze.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije