Planove raznela bomba
19. 07. 2010. u 20:55
Sa porodicom dr Mesuda Džekoviđa, ubijenog u nedavnom bombaškom napadu u Kosovskoj Mitrovici
PORODICU dr Mesuda Džekovića primio je prošle nedelje predsednik Srbije Boris Tadić. Dugo je s njima razgovarao, raspitivao se kojim putem žele lekareva deca. Posavetovao ih i pružio ruku podrške.
- Ohrabrena sam - kaže Silvana. - Zahvalila sam mu se i rekla da mi je čast. Uzvratio je: „Meni je čast.“
Uteha je to porodici ubijenog doktora u bombaškom napadu 2. jula, na masovnom protestu protiv odluke prištinskih vlasti da u Bošnjačkoj mahali u severnom delu Kosovske Mitrovice otvore kancelariju za civilne poslove. Baš kao i to što je ceo grad izašao da ga isprati na večni počinak.
Ali, njegovu suprugu Silvanu i decu Denisa, Idu i Jasmina nikada niko neće moći da uteši. Zašto je neko odredio da baš on bude odabran kao meta?
- U Mitrovici će vam svi kazati da je bio najbolji među nama - kaže Silvana, kojoj je ovo prva ispovest posle tragične muževljeve smrti. - A, ja vam mogu reći da za naših osamnaest godina braka nije bilo dana u kome sebe nije darovao drugima, često potpuno nepoznatim ljudima, ne zanemarujući ni trenutka decu i mene, roditelje, prijatelje i kolege. Zato se ne mirim sa stvarnošću da ga više nemamo. I, nikada se, verujem, od ovog gubitka neću oporaviti, kao što će i naša deca večno nositi ranu da su, kad im je bilo najpotrebnije, lišeni njegove ljubavi i brige.
U toplom porodičnom kutku iz koga su se donedavno čuli samo pesma i smeh, a sada zavladali muk i crnina, primila nas je doktorova supruga sa sinovima. Ćerku je, kaže, nekako ubedila da ode na letovanje.
- Ne zaboravljaju njegovu posvećenost da ublaži tuđu nevolju. Kad odgovorim: „Hvala vam na nezaboravu“, pitam se zašto je baš njemu, plemenitom, bila namenjena takva sudbina.
- Toliko smo lepih planova imali, najpre da nam deca zaokruže svoje živote - govori Silvana. - Denis je maturant gimnazije. Ida, druga godina. Oboje odlični đaci. Jasmina smo dobili posle deset i po godina pauze. Upravo je Mesud želeo treće dete. Pod njegovom rukom su, sve ove godine, rasli. Kao loza se uz njega savijali. Takav je bio, blag čovek, nežan i pažljiv.
Do pre koju godinu živeli su u zajednici, sa doktorovim roditeljima, u porodičnoj kući u Bošnjačkoj mahali, ispred koje je i stradao. Sve to vreme negovao je roditelje, a uvek stizao da poneguje i druge, mimo redovnog posla u mitrovačkoj bolnici, gde je bio primarijus pedijatar.
Priželjkivao je i da doktorira, kao što je priželjkivao i katedru na fakultetu. Sve je to presečeno, zaustavljeno. Sudbina čoveka koji je, kao dečji lekar, toliko života uzneo na svojim rukama, najstrašnije se s njim poigrala. Bomba ga je u trenu ubila. Prosto mu raznela grudi.
- A baš je voleo život, i kao da je slutio, stalno mu se divio - priča Silvana. - Bio je najsrećniji onda kada ga pozovu da pomogne. Usred porodičnog slavlja, ali i slavlja kod drugih, a ljudi su ga svuda rado pozivali, ustajao je i odlazio sa svojom lekarskom torbom. Govorio bi, ako je neka svetkovina kod nas, a kuća puna ljudi: „Tu je Silvana, ja ću brzo.“ Nije delio ljude po verskoj i nacionalnoj pripadnosti, čak o tome nije ni razmišljao. Za njega je vrhunska vrednost bio čovek. I život.
Da li su mogli da izbegnu strašnu sudbinu da su, kojim slučajem, otišli iz Mitrovice, kada su im svuda vrata bila širom otvorena?
- Nikada o odlasku nismo razmišljali - odgovara Silvana. - Oboje smo rođeni u ovom gradu, oboje smo u svesti memorisali samo najlepše trenutke iz naših života. To nas je i spojilo i održalo. I sad, kad razmislim, nikud i nikad ne bih odavde. Tek sada ne bih. A deca? Mesud je maštao da Denisa isprati na fakultet. I to, u Beograd. Naš sin želi da studira medicinu, kao i otac. Radovalo ga je što je uzor sinu. Za Idu, koja se nada akademiji umetnosti, govorio je: „To je za devojke lakši zanat.“
Onda Silvana prekida priču o budućnosti dece. Iz sobe se čuju najmlađi Jasmin i njegova drugarica, koja polazi na more. Jasmin kaže: „Voziće nas moj tata, kad dođe.“ Onda glas devojčice: „Pa kada će taj tvoj tata da dođe?“ Dečak odgovara: „Kad pregleda sve bebe. A, ima puno beba da pregleda.“
Trenutak u kome je Silvana jedva zadržavala suze.