Film „Žoze i Pilar“: Zapis nobelovca

R. RADOSAVLJEVIĆ

28. 01. 2012. u 20:58

Reditelj Migel Gonzales Mendeš o dokumentarnom filmu „Žoze i Pilar“. Priča o Saramagu otvara i pitanje kakav je ovaj svet

DUGOMETRAŽNI dokumentarni film „Žoze i Pilar“, portugalskog reditelja Migela Gonzalesa Mendeša, bio je kandidat za ovogodišnjeg Oskara u kategoriji filmova van engleskog govornog područja. Najgledaniji film u Južnoj Americi je prvo ostvarenje u istoriji portugalske koinematografije koje je ušlo u trku za najprestižniju filmsku nagradu.
Naša publika upravo je pozdravila Mendeša i njegov film prikazan na festivalu „Sedam veličanstvenih“, koji duboko fokusira ljubavni odnos portugalskog nobelovca Žozea Saramaga i španske novinarke Pilar del Rio.
- Nisam ni očekivaoda ću dobiti Oskara, pogotovu pored jednog reditelja kakav je Venders, mislim da je to prosto nemoguće. Ali srećan sam što se moj film našao među kandidatima za nagradu, a naročito, što se takmiče čak dva portugalska ostvarenja - kaže za „Novosti“ reditelj koji je uzbudljivi emotivni zapis o velikom piscu snimao četiri godine, boraveći sve vreme u njegovom domu. Beležeći ovu slojevitu, nadahnutu i gotovo magičnu ljubavnu priču, Mendeš je i svedok poslednjih godina Saramagovog života, i nastajanja njegovog poslednjeg romana „Slonov put“, koji je pisac stvorio u dramatičnoj trci sa vremenom.
Ono što takođe film čini izuzetnim, po rečima Migela Gonzalesa Mendeša jesu trenuci razgovora tokom najrazličitijih susreta, u kojima Saramago, inače idejno opredeljen kao levičar i komunista, otkriva svoje poglede na svet, i svoja razmišljanja o tome kakva je sudbina čoveka, i kakvi smo mi na ovom svetu...

- Iako je svet danas u haosu, i sve se događa u jednoj velikoj političkoj, ekonomskoj, pa i kulturnoj laži, smatram da se nešto ipak polako menja, o čemu svedoči i sam dokumentarni film - dosta suvoparnih, besmislenih, neuzbudljivih priča je ispričano, reditelji igranih filmova smatrali su da mogu da manipulišu, da je publika glupa, i ponizili su je praveći takve „pokretne slike“. Ali poslednjih desetak godina ljudi shvataju gde su prave stvari i istinite, kreativne i uzbudljive priče, i okreću se dokumentarcima. S jedne strane, to je i dokaz da realan život uvek nadilazi filmsku fikciju, a s druge, da su autori dokumentaraca ljudi koji imaju želju da menjaju svet i da ga učine boljim.

STRAH OD LETENJAI MADA je bilo impresivno biti svedok i beležiti poslednje godine života velikog pisca, Mendeš priznaje da, tokom četiri godine koliko je proveo sa Saramagom i Pilar, nije za njega sve uvek bilo tako „razumljivo“. - Jezivo sam se plašim letenja i visine, to je za mene bila izuzetno stresna situacija - počinjao bih da plačem prilikom ulaska u avion, dobijao bih temperaturu, i u tim trenucima pitao sam se kako Saramago i Pilar uopšte mogu tako brzo da žive. Na mene su ta putovanja tada delovala vrlo konfuzno, da bih danas i sam tako živeo.

Taj momenat u životu Saramaga i Pilar del Rio - osećati se kao pojedinac odgovornim za to što se događa u svetu, lično činiti sve da bude plemenitiji, kao i njihova ogromna bliskost, međusobno poštovanje i pažnja, bili su za Mendeša i glavna inspiracija za ovaj film. Zato je snimanje ovog dokumentarca, kako ističe, možda bilo najveća privilegija i najizuzetniji događaj za njega privatno.
- Mnogo toga sam naučio od Žozea i Pilar - mislim da sam u njihovu kuću ušao kao jedan čovek, a izašao mnogo drugačiji, bogatiji u svakom smislu. Postali smo bliski, verovali su mi, bez čega ne bi ni mogao da se napravi jedan ovakav film - bio sam kao njihov usvojeni sin. Naravno, nije svakog trenutka bilo tako lako „hvatati“ ovaj divan par - bilo je dana kada bih primetio da su uznemireni, i tada ne bih snimao. Umeo sam da sačekam i po tri - četiri dana da ponovo uključim kameru, bio sam izuzetno strpljiv. Jer, nikako nisam hteo da pravim neku oficijelnu, uobičajenu biografiju o slavnom piscu, već obrnuto - želeo sam priču o čoveku, o čoveku koji se bavi pisanjem, humanim idejama sveta, i koji je svestan da mu ističe vreme. To sam pokušao da uhvatim, kao i taj ključ njegovog života. A to je upravo njegova ljubav prema Pilar, koja je bila, kako je sam govorio, kao snaga prirode - divna, topla, i divlja.
Žoze Saramago, jedan od najvećih pisaca našeg vremena umro je 2010, u 87. godini i to, po rečima Mendeša, kao pravi Portugalac - impresivan, miran i melanholičan. Pilar, koja ga je darivala nadahnućem i energijom, danas je predsednica fondacije koja nosi ime Žozea Saramaga, prevodilac njegovih dela na španski jezik, angažovana novinarka i veliki borac za prava žena.

JEVANĐELJE PO ISUSU HRISTU
PRAVO iz Beograda, portugalski reditelj koji će uskoro možda biti i oskarovac, krenuo je za Hongkong, radi snimanja. Sledeći projekat koji bi želeo da napravi jeste igrani film po romanu Žozea Saramaga „Jevanđelje po Isusu“. Planira, kako je izjavio, i dokumentarac „Smisao života“, koji bio bio vrsta omaža montipajtonovcima, ali je još u pregovorima i ne zna ko će sve biti njegovi junaci. Zasad je izvesno da su to jedan režiser iz Japana, jedan političar, pisac i tinejdžer.


Pratite nas i putem iOS i android aplikacije