Žarko Laušević: Žalim, kajem se, odričem se (2)
21. 11. 2011. u 20:59
Šta je Žarko Laušević ispisao u autobiografiji „Godina prođe, dan nikad“, koja će se, u izdanju ”Novosti”, pojaviti 30. novembra: Nemam opravdanja za svoju ljubav i prihvatam kaznu kakva god bila
Čekam ekspertizu još vitak. Njima ja, u stvari, ne trebam zdrav. Potrebna im je samo moja forma, pa špricom, ogromnim špricom usisavaju moju unutrašnjost, stavljajući nešto drugo, umjetno, zahvalnije nešto. Za moje dobro. Kad izađem biću najbolji na svetu, spravljen po vrhunskim recepturama svega dosad patentiranog u sudsko-medicinskoj praksi. Biću još voljeniji, a možda naučim i da volim. Tada će terapija mog izlečenja biti okončana. Sad sam još u početnoj fazi lečenja, ali neki rezultati se već naziru. Zatvorenike počinjem da cenim više od šefa države, a ko zna, možda bih i Miloševića razumeo kad bi mi ga doveli u sobu. Skratio sam folijom fitilj sobne sijalice i usmerio njen islednički snop u pravcu zenica oka mojih.
"Šta moram da priznam, recite mi i ja ću to učiniti, ne morate da palite i ventilator? Nije dobro za sinuse, a i trošite struju, bez potrebe. A možda vam ventilator i ne radi?"
Jeste, priznajem voleo sam Tita. Ja, dalje, znam da je ta moja ljubav (prva i najveća) prema Maršalu, posle sasvim prirodno dovela do kataklizme na ovim prostorima... I plakao sam, ponavljam, što sam već rekao istražnom sudiji, kad je Josip Broz umro.
Nemam opravdanja za svoju ljubav i prihvatam kaznu kakva god bila.
Voleo sam, priznajem, sve narode i narodnosti bivše SFRJ. Učio sam, krijući, slovenački, a makedonski, nažalost, i dan-danas razumem. Učili su me da psujem na albanskom. Žao mi je zbog svega.
U Zagrebu sam uvek pričao zagrebački, čak i kad sam branio Miloševića.
U Beogradu sam na ekavskom ćutao da je pedeset Lauševića jednako kao i devedeset domorodaca koji su se prezivali Tesla, ubijeno na tlu Nezavisne Države Hrvatske.
Posebno se kajem što volim neke Albance. Tu sam mnogo grešan.
Dalje, na Novu 1992., sam od ciganskih trubača, mojih, izvinjavam se, prijatelja, u Klubu "Bojan Stupica", tražio da mi sviraju sa pevanjem himnu "Hej, Sloveni" koju sam, iako svestan njenog plagijata, smatrao jedinom provokacijom za netrepćući stojeći stav.
Stidim se sada toga i odričem! Odričem se! Odričem se! Odričem se!
Kajem se danima već, i pljujem po sebi, što se može utvrditi i analizom barutnih gasova moje pljuvačke koju možete pronaći na mom licu.
Doktori moji! Istražitelji i iscelitelji moji! Braćo, Srbi.
Ako nešto znači za moju dalju sudbinu, ja sam se već do danas dosta popravio. Ne pevušim više uopšte makedonsku pesmu: "Biljana platno beleše", a o slovenačkoj poeziji uopšte, a posebno o Lovru Kuharu i Prešernu, mislim sve najgore.
Sve svoje bivše SFRJ nagrade sam uništio i javno se sprdam sa njima. Moja zlatna Sterijina značka je na službenom reveru poštara Bore (Debelog), a sa zlatnom pulskom „Arenom“ se igrao moj Duka i menjao je sa komšinicom Mišom za album "Kapetana Dragana". Malo li je?
Odričem se svojih muslimanskih kumova! I svih hrvatskih prijatelja! (tri puta se odričem!)
Ova bubuljica ispod levog uveta mi je sasvim prirodno nastala kad sam juče čuo, sa nekog radija, Balaševićevu pesmu: "Računajte na nas", koju je spevao na zakletvu Titu. To navodim kao očigledan dokaz da sam postao i prirodno alergičan na one stvari, neću da ih više pominjem, ni nabrajam, jer bih sasvim uništio ten.
Očekujem da ćete prihvatiti ovo dosad navedeno kao iskreno kajanje, pa nastavljam.
Kajem se što sam se u noći između 30. i 31. jula, prošle godine našao u kafiću
"Apple", kad sam mogao u to vreme mirno da igram jamb, sa kumovima Pavlom i Mirjanom Jovanović, u Gospodar Jevremovoj, pevušeći:
"Volim Sloba, mrzim Tita,
Srbija se opet pita!"
Kajem se što sam prethodno nabavio pištolj marke "CZ 99", umesto da sam svoj bezrazložan strah sputavao bensedinima, ili neizlaženjem iz stana, crtajući, na primer, Sloba i Šešelja, kako se tri puta iz zaleta ljube u usta, bez straha od infekcije.
Kajem se što sam te noći osetio banalan i potpuno bezrazložan strah kad su krenuli da nas biju.
Kajem se što nisam King Kong, ili makar Brus Li.
Kajem se što se nisam potpuno prepustio njihovoj nameri i što im nisam pomogao kad su krenuli da prevaspitavaju mog brata.
Kajem se što volim svoga brata.
Kajem se, jer, da nisam tako reagovao danas bih bio potpuno miran i sigurno se ne bi otkrila moja mračna prošlost, koju sam, priznajem, hteo da sakrijem.
U nadi da ćete me popraviti potpuno, sa željom da vaša cenjena ekspertiza ne započne još mesecima, drugarski vas pozdravljam.
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *

Belina papira kao postrojene šahovske figure pred početak partije. Kao neizvesnost oplodnje. Sve je moguće. I pobeda i jalovost pacerskog poteza. Protivnik samo trpi, kao teniski zid. Jajna ćelija čeka. Kao papir. Sa najboljim slovom će zaneti. Kao kompjuter. Poznate informacije će ispljunuti nazad. Pokušaj ponovo! Papir se cepa od smeha tvojoj nemoći. Na sve će pristati. Boliš ga do krvi, ali ćuti. I čeka. Čeka pravu reč.
* Beži glumče iz ove zajebane zemlje! Beži i ne okreći se! Nemaš zašto. Naći će se već neki komesar da nam premeri pozorište i da se potrudi da ukloni tragove naših zločina. Nailazi veliko "novo doba" preživših pacova, rezistentnih na sve ljubavne napitke ovoga sveta, koje smo, naivno verujući u njihovu isceliteljsku moć, upravo za njih spravljali i tu smo se najviše zajebali. Pobediće ljubav, pravda, lepota, smisao? Neće.
Pobediće lešinari i bubašvabe.
* Kažnjavam sebe zbog jučerašnje slabosti čitavog dana fizičkim poslovima i teškim vežbama. Mogu ja da robijam! Mogu da robijam i više nego što zaslužujem. Da, i: "Ne mogu oni mene toliko da kazne, koliko ja mogu da robijam!"
* Izdišući život - usisavam smrt.
* Ko zna gde je moja sveća, moj fatalni plamen? Je li bila, ili će tek? Je li ovo pisanje to odlaženje problemu u susret? Da bi se čovek oslobodio aerofobije - treba da leti! Da bi rešio svoje probleme moraš ih izazvati na dvoboj. Ti i tvoji problemi. Oči u oči. Ko pretekne - pričaće. Ako ti ostaneš, pričašće do kraja života o pobeđenim problemima i imaćeš novi problem. Logoreju pobede. Ako pobede problemi, ostaće da cinično svedoče o tvojoj ništavnosti, neće otići sa tobom. Lebdeće i iznad tvoje poslednje kuće.
NASTAVLjA SE
GORICA POPOVIĆ

JEDVA čekam da pročitam knjigu! Za razliku od nekih mojih kolega koje su ga viđale u Americi, Žarka nisam videla celu večnost. Želim da čujem šta mu se dešavalo, šta je radio, načula sam da je malo glumio... Osim što je bio moj filmski partner, Žarko Laušević je, što malo ko zna, bio i moj student. Ja sam tada bila asistent na klasi. Žao mi je zbog svega što mu se desilo, jer je bio izvanredan momak, vaspitan i vredan đak. Ali, pre svega, odličan glumac. Eto, kako život nekad režira stvari. Razumem tragediju i tih porodica koje su izgubile dva mlada života, ali te noći uništen je i treći život, Žarkov.

LAUŠ je najneobičnije glumačko ime na prostorima bivše Jugoslavije. Zaigrao je, za njega, u kobnoj predstavi "Sveti Sava" u JDP, koja je naprasno prekinuta, a on posramljen tim činom odlučio da trajno bojkotuje rad i na filmu, i u pozorištu. Usledile su tri godine ćutanja i neprihvatanja nijednog glumačkog zadatka. Godine 1993. dolazi kod mene, nudim mu glavnu ulogu u filmu "Kaži zašto me ostavi". Ulogu od srca prihvata! Bio sam ponosan. Igra je s punom odgovornošću, energijom i srcem. Tog proleća odlazi u Budvu da odigra Kanjoša Macedonovića. Dan pred premijeru filma na Filmskom festivalu u Herceg Novom, javio sam mu se i molio ga da me izvini kod publike što neću moći da prisustvujem premijeri i poručujem mu da me dostojno reprezentuje. Te noći odlazi do svojih u Podgoricu. U ponoć počinje njegova agonija, koja traje sve do danas! Ranom zorom, poziva me iz Podgorice naš zajednički drug Savo Radunović i javlja mi kobnu vest. Od tog dana počinje Žarkov sunovrat, i agonija, vredna njegove ispovesti.
LJILJANA BLAGOJEVIĆ

IMALA sam tu sreću da sam već pročitala knjigu. To je divan emotivan roman i još jedan dokaz da jedan talenat nikada ne ide sam. Žarko ima neverovatan talenat za glumu, jedno vreme se dokazivao i slikanjem, a evo sada i pišući. Volela bih da se Žarko vrati glumi, jer hrišćanski je praštati, nastaviti dalje da se živi, a "onaj gore" neka vodi računa o tome da svi dugovi budu naplaćeni.
kerber52
21.11.2011. 21:44
alo bre dovedite tog coveka nazad aman, ako treba da lezi neka ga tadic pomiluje i gotova stvar, ili neka igra taj jamb kod kuce godinu dana ko ceca i gotovo, najbolji glumac koga smo ikada imali, mi imamo strasne glumce za komedije ali takvih kao laušević imamo malo, ako ih i imamo...
@kerber52 - ima male razlike izmedju onog sto je ceca uradila-utaja poreza i dvostrukog ubistva sa 13 metaka u ledja 2 momka. sve je to lepo sto je on to okarakterisao kao samoodbranu i sto mu vi verujete jer je odlican glumac i simpatican vam je,ali nigde na svetu mu ubistvo nenaoruzane osobe sa ledja sa 13 metaka ne bi proslo kao samoodbrana. da je ovo uradio neki kontroverzni biznismen trazili biste svi da se vrati smrtna kazna,pa se posle pitate kako ljudi imaju dvostruka merila!??
@kerber52 - Gde si ti našao podatak da je bilo sa leđa?
@kerber52 - Karikirate stvari! Raspitajte šta se stvarno desilo pa komentarišite. Možda će vam tada sve biti jasnije.
@kerber52 - dal si ikada branila svoj ugrozen zivot ili bliznjeg svoga
Komentari (107)