Naš Beograd voli čuda
05. 06. 2010. u 20:55
Milan - Cile Marinković na Bijenalu savremene umetnosti u Kašanu izlaže sa ćerkom Danicom: Mi smo kao tim koji se ne takmiči u ligi, nego, još uvek igra prijateljske utakmice
OD STALNOG DOPISNIKA: PARIZ
KAFANA “Buket” na pariskoj Aleziji dobila je novi dekor i stare goste. Ovde cure sati, vino i priče o umetnosti. Milan Cile Marinković voli i Beograd, i Pariz, i njihove ulice, trgove i kafane, i vreme koje lagano promiče između njih.
Njegova slika “Pod našim maskama” izložena na velikom, žiriranom Bijenalu savremene umetnosti, u Oranžeriji Gradske kuće u obližnjem Kašanu, zajedno sa slikom “Ludičko iskustvo” njegove ćerke Danice, aludira na davne uspomene iz Lisabona, ali to su već neke sasvim druge priče.
- Izložio sam varijantu mojih tema glava. Postojao je, davno, jedan moj ciklus, koji sam nazivao “Lisabonske bele noći”. Sad je to u fazama i dosta je promenljivo, ali ima podlogu ranih radova - kaže Cile u razgovoru za “Novosti”.
* Otac i ćerka izlažu zajedno. Mora da ste ponosni?- Naravno! Dana je prošlog meseca imala svoju drugu samostalnu izložbu u Beogradu. Ti njeni radovi su prethodno izlagani u Londonu, gde je nedavno magistrirala grafički dizajn. Njen ulazak u selekciju u Kašanu mi predstavlja posebno zadovoljstvo.
* Nekad ste joj bili učitelj, sada ste kolege...
- Mi smo, pre svega, drugari! Ne bi se, baš, moglo reći da smo kolege: Danica je dizajner, njeni radovi imaju elemente grafizma i kolaža, a ja sam “klasičan” slikar. Radimo dve potpuno različite stvari. I sjajno je to što izlažemo zajedno!
* Cile, beogradski ili pariski slikar?
- Podjednako! Kad dođem u Pariz, za prvih pet dana bih se vratio u Beograd. I, obrnuto. Slike započinjem u jednom gradu, a završavam ih u drugom. Stalno sa sobom nosim nezavršene rolne! Sebe tretiram i doživljavam kao parisko-beogradskog slikara. Bez Beograda, ne bi bilo slikarske energije, a bez Pariza se taj Cile ne bi nadogradio u ovolikoj meri. I, to još uvek traje. Još sam u godinama u kojima želim da dam mnogo novog!
* Da li ste i u Beogradu i u Parizu kod kuće, ili ste u oba grada stranac?
- Sebe nikada, nigde, nisam voleo da nazivam strancem. Na nekom nedavnom otvaranju izložbe u Parizu prilazi mi jedan stariji gospodin, i kaže: “Posmatrao sam vas, vi neverovatno čisto gledate!”
* Šta vas kao umetnika, i čoveka, čini zadovoljnim u Parizu, a šta u Beogradu?- Pariz mi uvek daje neku varijantu opuštanja, svežine. Naprosto me ozari ogromna količina njegovog okeanskog neba. Prema Beogradu imam sentimentalnost, imam neke svoje ulice, kao što je Ulica Svetog Save, pa dečačke dane, kraj u kojem sam rođen, korene iz kojih crpem sokove.
* Kako biste rečima oslikali današnjeg prosečnog građanina Francuske i Srbije?- Francuz sledi neku novu budućnost koja mu se prikazuje i koju, on, možda, i ne oseća, ali želi da bude njen deo. Srbin je uvek u svojim, ličnim snovima. Ali, danas, ima dosta nekih novih ljudi, po bankama, koje mogu da vidim i u Parizu, i u Beogradu. Svi su isto obučeni, imaju iste mašne i letnja odela. Nose iste telefone. I priče su im takve. Ponekad se dogodi da prisluškujem njihove razgovore u restoranu: pričaju o automobilima, firmiranim stvarima, revijama i utakmicama na kojima su bili.
* A šta su glavni “minusi” dva grada?- U Parizu nema velikih uzbuđenja! Čak ni kada su postavljane gigantske izložbe, atmosfera nije takva kao što je nekada postojala u Vašingtonu ili nekim njujorškim galerijama, kada se “kačio” pop-art. Ovde je i Dali normalno prolazio! Nisu to bila čuda. A Beograd voli ta čuda, da ih osmišljava i pravi. Obilazio sam nedavno Srbiju, ima neobrađenu lepotu.
* Kako vam izgledaju likovne prilike u Beogradu?
- Veoma su učestale. Stalno se nešto događa. Ipak, čini mi se, efekti su dosta blagi. Jer, mladi slede uzore iz sveta i prave instalacije, ali razlika je u tome što iza svakog sličnog projekta, ovde, u Parizu, stoje velika organizacija i značajna sredstva.
* Gde smo mi danas, uopšte, kad se uporede likovne scene u Beogradu i Parizu?- Mi smo kao tim koji se ne takmiči u ligi, nego, igra prijateljske utakmice! Još nismo ušli u Evropu, tako da ne možemo da koristimo njene mogućnosti i pravila. Svako buši svojom burgijom. Uzima za sebe ono što misli da treba. Mladi su, kao i uvek, u traganju. I, mogu da učestvuju u priči predstavljanja. Ima dosta naših umetnika koji izlažu po svetu.
* Jeste li nostalgični za prošlim vremenom?
- Nekadašnji svet je, za mene, bio bolji! Jednostavno, bio sam mlađi, sad sam stariji. Sedamdesete i osamdesete, to je bilo vreme trajanja. Za mene, bilo je to vreme sazrevanja, učenja, izvlačenja energije. Delovao sam tada, s manjom grupom umetnika, avangardno u Beogradu, što je obeležilo to vreme, a onda, kada sam otišao u Pariz, kada se odlučivalo o nacionalnim nagradama za vrhunska dostignuća, kao da se sve to zaboravilo!
BIĆEMO DRUGI!
* U ranoj mladosti ste bili golman. Hoćete li pratiti Svetsko prvenstvo u fudbalu?- Naravno! Nedavno sam, zajedno s drugim umetnicima, pevačima, glumcima, poznatim ličnostima, baš, potpisivao loptu koja će se preneti na SP, s dobrim željama za uspeh. Tad sam rekao da nećemo biti prvi, ali da ćemo dodirivati “čukljeve” prvoga! Bićemo, znači, verovatno, drugi!
* Savet umetnika sportisti: kako se najlakše daje gol?- Glavom!
IZLOŽBE
U Beogradu je Cile nedavno imao veliku izložbu u Domu vojske Srbije. Ista izložba će se preneti u Ljubljanu, Čačak i još neke gradove. Manje formate izlagao je u Kući Jevrema Grujića, a priprema uskoro i izložbu u Parizu. Bilo ga je i u Noći muzeja.