Sačuvane “Kršne grane”

Marina MIRKOVIĆ

31. 08. 2008. u 18:36

Ciklus solo pesama Vlastimira Stanisavljevića Šarkamenca, “Kršne grane badema”, prvi put u Srbiji izvedenih na prošlogodišnjim Mokranjčevim danima, objavljen je i na kompakt-disku koji će promociju doživeti 15. septembra u Negotinu

CIKLUS solo pesama Vlastimira Stanisavljevića Šarkamenca, “Kršne grane badema”, prvi put u Srbiji izvedenih na prošlogodišnjim Mokranjčevim danima, objavljen je i na kompakt-disku koji će promociju doživeti 15. septembra u Negotinu, u okviru 43. izdanja ove kulturne manifestacije. Audio zapis predstavlja kompilaciju najboljih snimaka nastalih na koncertu, gde je ovih trinaest pesama izveo tenor Slavko Nikolić, uz pratnju Simfonijskog orkestra Vojske Srbije“ Stanislav Binički”, i pod upravom dirigenta Pavla Medakovića.
“Kršne grane badema” su svetsku premijeru doživele na koncertu u Parizu, 19. juna 2007. - sasvim nenamerno, tačno na dvestotu godišnjicu bitke na Štubiku i Malajnici, u čemu kompozitor i pisac Šarkamenac vidi posebnu simboliku.
- Upravo u toku te bitke hajduk Veljko je izgovorio čuvene reči: “Glavu dajem, Krajinu ne dajem!”, a ja sam ove pesme pisao kao omaž dvojici najvećih Negotinaca: hajduk Veljku, koji je taj grad odbranio, i Mokranjcu, koji je šezdesetak godina kasnije tom događaju u čast napisao svoju Šestu rukovet - objašnjava autor. - Pesme su nastale na tragu Mokranjčevskih harmonija i hajdukveljkovske melodijske heroike, i sadržaja koji prati etos naroda Negotinske Krajine.
- Prvi put u istoriji naše zemlje su srpske umetničke solo pesme izvedene uz pratnju simfonijskog orkestra - naglašava Nikolić, koji za sobom ima već dva CD-a sa solo pesmama domaćih kompozitora klasičara, a već pune dve decenije je posvećen zadatku njihovog promovisanja. Među više od dve stotine snimaka srpskih umetničkih solo pesama u njegovom izvođenju, ostvarenih za Radio Beograd, mnogi su već postali antologijski.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (1)

Prvoslav Vujcic

01.09.2008. 00:31

Sarkamenac je genije. Mi u dijaspori (eh, kako je rogobatna ova rec) to odavno znamo. Bogu hvala, nasa otadzbina, konacno, otvara svoje gnezdo nama izgnanima i raseljenima.