11. septembar

UOBIČAJENA dnevna konferencija za novinare predstavnika plavih šlemova u Zagrebu, Krisa Ganesa: vojnici OUN napuštaju Hrvatsku (do sada ih je otišlo 1.400); u bivšoj Krajini i dalje se pojavljuju novi leševi civila, skoro svi su stariji ljudi; nastavljaju se i požari. U Kostajnici su međunarodni posmatrači registrovali razaranje drugih pet kuća novih požara je bilo takođe u Ličkom Petrovom Selu i u drugim mestima bivšeg “Sektora Sever”. Prema procenama Krisa Ganesa, poslednjih dana u Krajini su podmetnuti požari u oko hiljadu kuća.

Predsednik karlovačke oblasti, Josip Jakovčić, izjavio je da je 52 odsto teritorije kojom on upravlja bilo izloženo pljački i razaranju. Kuća u kojima se može stanovati ima još u Slunju i Plaškom, a ništa nije ostalo čitavo u opštinama Baković, Cetingrad i Saborsko: “Sve je uništeno.” Na teritoriji osam opština, koje obuhvataju i tri grada, od srpskog starosedelačkog stanovništva ostalo je jedva 280 osoba, od kojih oko 200 u Plaškom.

Ova i druga saopštenja sadržana su u jednom intervjuu koji se danas pojavio u “Novom listu” iz Rijeke. Nezavisne dnevne novine ustupile su široki prostor i lideru Srpske narodne partije u Hrvatskoj, Milanu Đukiću, rođenom u Donjem Lapcu, u Krajini.

Zato što se suprotstavio secesionistima sunarodnicima iz toga kraja, pre pet godina, Đukića je Tuđman naimenovao za ministra; posle toga vrhovnik mu je savetovao da osnuje partiju Srba vernih Hrvatskoj i nagradio osnivača ove partije imenovanjem za potpredsednika hrvatskog parlamenta. Sve ovo nije sprečilo hrvatske državne mas-medije, od TV do novina, da vode protiv potpredsednika hrvatskog parlamenta sistematsku kampanju mržnje. Zbog otpora, Đukić je odveo svoju partiju na barikade opozicije. Operacija “Oluja” teško je pogodila i njega i njegovu porodicu. Njegov otac od 75 godina i mlađi brat sa ženom i dvoje maloletne dece ulili su se u reku izbeglica i danas se nalaze u Apatinu, u Vojvodini. Ako bi i poželeli da se vrate, ne bi to mogli jer su kuću, u kojoj su živeli do 5. avgusta, zapalili oslobodioci. Kuću Milana Đukića, međutim, porušili su 1991. njegovi srpski zemljaci nepokorni vladi iz Zagreba.

ČIŠĆENjE ZA četiri godine hrvatski vrh slagao je međunarodnu zajednicu uveravanjem kako postoji dobra volja da se pronađe političko rešenje. Ove volje nikada nije bilo, niti se ikada pomišljalo na bilo kakav ustupak Srbima u Hrvatskoj. Rezultat na kraju je sledeći: Srbi u Hrvatskoj svedeni su na dva odsto. Izvršeno je etničko čišćenje.

Poslanik Đukić kaže: “Posle ‘Oluje’ Hrvatska je povratila deo svoje teritorije, ali to je opustošena teritorija, bez života, bez hrvatskih državljana (srpske etničke pripadnosti) koji su vekovima živeli na ovim ognjištima, koja su danas razorena.” Da li je to rezultat fatalnog spleta okolnosti ili preciznog plana? Za Đukića, ono što se dogodilo sastavni je deo programa koji je razradio hrvatski režim. Proveravajući izjave najviših hrvatskih političkih ljudi, vidi se da je hrvatski nacionalni program, kako ga oni zovu, ili program partije na vlasti, bio usmeren na konačno rešenje problema Srba u Hrvatskoj, na uklanjanje jednom zauvek Srba iz Hrvatske. Srbi su morali da budu uništeni, morali su da nestanu ili da budu svedeni na beznačajan entitet. To je bio cilj vojnih operacija ‘Munja’ i ‘Oluja’.”

Da li se nazire ili ne mogućnost povratka onih koji su otišli otuda? Da li je istina ono što kažu Tuđman i drugi hrvatski lideri da su Srbi iz Krajine otišli svojom voljom sa jasnom namerom da se više ne vrate? Đukić odgovara da srpsko stanovništvo nije želelo da napusti ognjišta predaka u Krajini, ni Hrvatsku, njihovu vekovnu domovinu. Odlazeći, skoro svi su zaključali vrata svojih kuća, svi su otvorili štale da stoka izađe napolje kako ne bi uginula. Da su odlučili da se više ne vrate, verovatno bi oni sami zapalili svoje kuće i štale, i sve uništili. “Bio sam u Baniji i na Kordunu i video napuštene traktore jer je put kojim je stanovništvo bežalo bio presečen ili im je nestalo goriva. Stvari koje su bile natovarene na ove traktore navode na pomisao da su izbeglice imale nameru da se nakratko udalje od kuće i domognu se šuma, sklanjajući se od borbi, da bi se kasnije vratili kada prestanu ratne operacije. Nosili su flaše sa uljem, vreće krompira, brašno, tiganje, kišobrane, stare pokrivače (dobre su ostavili kod kuće), dušeke, nepromočivo platno i plastične zavese. Da su mislili da odlaze zauvek, natovarili bi na prikolice i televizore, vredne stvari, neki deo nameštaja. Međutim, stvari od veće vrednosti su ostavili kod kuće, po koje im, eto, nisu dozvolili da se vrate.”

Đukić je pomenuo ono što je Tuđman tvrdio u svom govoru iz “voza slobode” za vreme putovanja od Zagreba do Splita kroz oslobođene krajeve. “Njegove reči otkrivaju da Hrvatska ne želi da se Srbi vrate. Tu i tamo biće dozvoljen povratak pojedincima, ali ništa drugo. Ostaje plan sistematskog etničkog čišćenja, kako proizlazi iz izjava drugih istaknutih ličnosti hrvatskog režima. Oni ne vode brigu o povratku srpskih izbeglica, nego o popisu stanovništva koje je ostalo u spaljenom delu Hrvatske, o ukidanju propisa ustava o zaštiti manjina, koji su uostalom već mrtva slova na papiru.”

Od početka, mišljenje je Đukića, hrvatske vlasti bile su usmerene na etničko čišćenje. U Obrovac, na primer, u prvim satima operacije “Oluja”, u zoru, u petak 4. avgusta, stigli su razni autobusi radi evakuacije stanovništva. To se ponovilo i u drugim mestima. Evakuisani, međutim, nisu ostali u Hrvatskoj, nego su bili prebačeni direktno u deo Bosne pod kontrolom Srba. U vezi sa tim Đukić kaže: “Neko je govorio o humanitarnim deportacijama stanovništva, drugi pojašnjavaju da je sve to deo sporazuma između Tuđmana i Miloševića. Ostaje činjenica da je ceo jedan narod iskorenjen protiv svoje volje!”

Intervjuisani se naročito ljuti na Tuđmana koji je pokazao, rekao je, da je sejač mržnje i lažljivac. U “govoru iz voza” tvrdio je kako su se u Krajini vodile teške borbe. “Ja ne znam sa kim se borila hrvatska vojska”, reči su Đukića, “ako se uzme u obzir da su, kako je sam Tuđman dodao u tom govoru, Srbi odmaglili, a da sa sobom nisu poneli ni svoje prljave gaće ni svoj prljavi novac. Da, tačno je, Srbi su otišli ostavljajući ne samo njihov nevažeći novac, nego i nemačke marke koje su završile u džepovima hrvatskih vojnika. Najnoviji događaji koji su se desili u Krajini pokazuju da Srbi možda nisu bili čistiji od Hrvata, ali sigurno ni prljaviji od njih. U vandalizmu i pljačkanju imovine, Hrvati nisu poštedeli čak ni srpske gaće. Govor mržnje koji je održao Tuđman od Zagreba do Splita pruža malo nade u povratak Srba na njihova ognjišta.”



Sutra: Tuđman seje zlo