ŠAROLIKO versko i narodnosno stanje stanovništva dočekalo je formiranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1. decembra 1918. godine. U povoljnim versko-nacionalnim uslovima „troplemene“ Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca hrvatstvo se dodatno širilo i utemeljivalo. U klimi „bratskog“ favorizovanja tri „stara naroda“, a u cilju jačanja monarhističkog jugoslovenstva, kralj Aleksandar i vladajuće političke kombinacije su svesno podupirali slavljenje starog mitološkog hrvatstva, koje su u svojim knjigama fabrikovali režimski „projugoslavenski“ zagrebački povesničari i publicisti (Ferdo Šišić, Viktor Novak, Milan Marjanović i drugi), a uz podršku naivnih srpskih istoričara koji su i svesno i nesvesno, prihvatali očigledne istorijske falsifikate hrvatstva.

Separatističku antijugoslovensku ideju propagirali su iz Zagreba velikohrvatski ideolozi preko hrvatskih kulturno-nacionalnih društava, a naročito preko Hrvatskog sokola. Članovi Hrvatskog sokola postali su Ante Pavelić - ustaški poglavnik, ideolog ustaštva Mile Budak, čelnik Hrvatske seljačke stranke Vlatko Maček, kao i drugi istaknuti ideolozi hrvatstva. Hrvatski sokoli su od njih dobijali poverljiv zadatak da postanu „mrtva straža“ u takozvanim rubnim područjima projektovanog hrvatstva.

Posebni zadatak u propagiranju i jačanju hrvatstva dobili su Hrvatski sokoli u Vukovaru i Sremu, kao militantna poluvojna organizacija za telesni odgoj. Njihov zadatak je bio da neutrališu uticaj vukovarskog Jugoslovenskog sokola, koji je početkom dvadesetih godina jedini bio organizovan. Zato je vukovarski frankovački list „Srijemski Hrvat“, u broju od 13. septembra 1924. godine, propagandnim napisom inicirao osnivanje Hrvatskog sokola u Vukovaru, s ciljem provođenja agresivnog kursa prema „jugosokolima“:

Jugoslavensko sokolstvo pokazalo se uskoro u pravom svjetlu. Hrvati su doskora stekli uvjerenje da jednakosti između braće u tom sokolstvu nema; da ime Hrvat za jugoslavenske Sokole znači provokaciju; da je hrvatska zastava ogavna krpa; da Zagreb, taj centar Hrvata, budi u toj braći-nebraći neprijateljske nagone... Razumljivo je da su Hrvati na ove uvrede reagirali..., i počeše Hrvati ponovo da se konstituišu u svoja stara sokolska društva. Hrvatski soko raširio je ponovo nad Hrvatskom svoja krila i jedno sokolsko gnjezdo za drugim osnovalo se tokom posljednjih godina po svim hrvatskim gradovima i mjestima“.

Srijemski Hrvat“ je nalagao da u tu „podmlađenu i obnovljenu falangu hrvatskog sokolstva“ što pre stupi i Vukovar, kako bi „tu na Dunavu Hrvatski sokoli čuvali mrtvu stražu u hrvatskim crvenim sokolskim nošnjama“. Akcioni odbor za osnivanje Hrvatskog sokola pozvao je „cjelokupno hrvatsko građanstvo obojega spola“ na konstituirajuću skupštinu Hrvatskog sokola, zakazanu za 14. septembar 1924. godine.

Proslave u čast srpsko-hrvatsko-slovenačkih istorijskih „velikana“ (kneza Kocelja, kralja Tomislava, biskupa Štrosmajera i drugih) su se nadovezivale jedna na drugu. Propagandisti hrvatstva su u svemu tome prednjačili. Vrhunac svehrvatske nacionalno-verske euforije nastao je 1925. godine, u trenutku proslave „Tomislavdana“, odnosno hiljadugodišnjice hrvatskog kraljevstva. Ta godina je prošla u brojnim vjerskim i kulturno-nacionalnim manifestacijama, koje su imale cilj promovisanje „stare“ jugoslavenske nacije Hrvata. U takvom nacionalnom zanosu prošla je i Tomislavljeva godišnjica slavljena u Vukovaru 1925. godine.

“ČISTI“ HRVATI ČLANOVI Hrvatskog sokola nisu odustajali, pa su za kratko vreme, 26. decembra 1924, u vukovarskom Hrvatskom domu priredili javnu vježbu, „koja je svojim uspjehom upravo zadivila sve prisutne“. Tom prilikom je jednoglasno izabran novi upravni odbor sastavljen od „čistokrvnih Hrvata“, doduše srpsko-katoličke, nemačke, mađarske, češke, slovačke ili bilo koje „nehrvatske krvi“.

Hrvatstvo Vukovara je, dakle, najviše propagirano preko Hrvatskog sokola, i to naročito tokom proslave 1000. godišnjice mitološkog hrvatskog kraljevstva. Te godine, 22. februara, Hrvatski sokol u Vukovaru održao je svoju prvu redovnu glavnu skupštinu. Društvo je bilo zadovoljno, jer je „isprva raspolagalo s velikim brojem vježbača raznih kategorija“, i oduševljeno samom činjenicom što je ponovo osnovan (u aprilu 1924) Hrvatski sokol.

Međutim, to oduševljenje nije dugo potrajalo, jer ga je „zagušila državna vlast zabranivši školskoj i šegrtskoj mladeži polazak vježbi u društvu“. Naime, ministar prosvjete Svetozar Pribićević je dekretom zabranio školskoj mladeži da vežba u „separatističkom“ Hrvatskom sokolu, dozvolivši članstvo samo u Jugoslavenskom sokolskom savezu.

Između ostalih, članovi novog upravnog odbora postali su Marko Matković (starešina), Antun Gelis (zamenik starešine), Stjepan Teš, Stjepan Mecinger, Jure Koh, Stjepan Rap, Đuro Sentđerđi, Rudolf Pifat, August Halas, dr Ivo Eles, Franjo Štetinger i drugi. Skupštini Hrvatskog sokola prisustvovao je i nadžupnik s Duvanjskog polja (na kom je navodno krunisan slavenski knez Tomislav 925. godine), koji je „došao u hrvatski Vukovar da održi u Hrvatskome domu predavanje o Duvanjskome polju“.

Krajem februara 1925. godine radi provođenja sokolske hrvatske propagande osnovana je „društvena fanfara“ sa 12 svirača, koja je već 5. aprila priredila prvi društveni izlet sa fanfarom kao „hodnom vježbom“ u šumi Dubrava u blizini Vukovara.

Hrvatski sokol je odredio za svoj svečani dan 30. mart, kao spomen-dan smrti tobožnjih „hrvatskih velikana“ Petra Zrinskog (mađarski „Zrinji“) i Krste Frankopana (Frankopani su mletačko-italijanski „Franđipani“). Tog jutra su služene svečane zadušnice, a uveče su održavane svečane akademije u sokolanama. Okružnicom Hrvatskog sokolskog saveza iz Zagreba obaveštavana su sva hrvatska sokolska društva da što dostojnije proslave taj „tužni jubilej“ uz društvo muzičara, sokolske „fanfaraše“.

(Nastaviće se)