PRITISNUT glađu i oskudicom, kao i deset godina ranije, Njegoš 20. septembra 1846. kreće na put u Petrograd preko Beča, noseći sa sobom rukopis "Gorskog vijenca", kojeg štampa početkom naredne godine. U Beču mu ne odobravaju pasoš, s obrazloženjem da su prilike u Crnoj Gori nemirne i da je njegovo prisustvo tamo neophodno. U Austriji boravi do marta 1847. gde pored štampanja "Gorskog vijenca", 12. januara 1847. objavljuje u Serbskom narodnom listu "Pozdrav rodu iz Beča".

S proleća 1847. preko Trsta i Venecije vraća se u Crnu Goru. U Veneciji se sastao sa Nikolom Tomazeom, koji mu pomaže oko skupljanja arhivskih podataka za pisanje svoje drame "Šćepan Mali" dok je u Crnoj Gori, protiv njega i njegove vlasti izbila pobuna, najveća i najznačajnija koju je ikada doživeo.

Pobunu su vodili Njegoševi bliski saradnici, perjanički kapetan Markiša Plamenac iz Crmnice i senator Todor Mušikin Božović iz Pipera. Medaković tvrdi da se Markiša pobunio zbog udaje Perove kćeri za sina popa Jovana Plamenca. Crmničani na Katunjane gledaju kao na sirotinju i prostake. Godine 1839. zbog hapšenja popa Jovana Plamenca digla se uzbuna do Dubrovnika i Zadra, što je primoralo Njegoša da ga pusti. Hapšenje i puštanje popa Jovana Plamenca u velikoj meri snizilo je ugled Petrovića u Crmnici, gde se formirala prva značajna opozicija.

Markiša je bio istaknuti Njegošev perjanik, kasniji kapetan gvardije u Crmnici, koji je najverovatnije nameravao da se orodi s Petrovićima i da se uzdigne u svome bratstvu naspram kuće popa Jovana Plamenca. Kad se dogodilo da je Jovanov sin postao Perov zet, to on nije mogao da izdrži. Javio se skadarskom paši koji je i inače, slao hleb, novac i džebanu svakome ko bi se od Njegoša odmetnuo, i 26. marta 1847. zajedno sa Turcima upao u Donju Crmnicu.

S njime se sukobljava Đorđije Savov 10. aprila 1847, koji sa oko 2.000 Katunjana uspeva da istera Turke iz Crmnice. Istoga dana Njegoš piše epsku pesmu "Kula Đurišića" inspirisanu ovim događajem.

Njegošu je ova pobuna teško pala. Nije vršio velike represalije nad narodom, ali je zato ceh platio drugi vođa pobune u Piperima, Todor Mušikin Božović, kojeg na "vjeru" mami na Cetinje, zajedno sa njegovom braćom, i ubija.

Todor je napravio grešku što je s braćom došao na Cetinje. Da su braća ostala u Piperima, Njegoš bi morao da pristane na kompromis a ovako, iskoristio je priliku da ih skupi sve na jedno mesto i pobije. Ovim javnim ubistvom zaprepastio je Crnu Goru, senatore i glavare i stavio im jasno na znanje da je odlučan da uništi svaki pokret protiv njega i njegove vlasti.

Markišu je 4. novembra 1847. ubio neki momak iz Krnjaca, a ubicu su Turci obesili u Skadru. Markišin ubica nagrađen je Obilića medaljom - prvom koja je data nekom Crnogorcu. Tako je prva Obilića medalja zalivena bratskom krvlju, kao deo lične osvete.

Sledeća, 1848. godina, bila je po mnogo čemu značajna i prelomna u evropskoj i svetskoj istoriji zbog talasa revolucija. Ustaju i Mađari, otpočinje građanski rat, gde Sloveni pomažu austrijskom caru da ih porazi i ponovo obnovi državu. Stanje privremenog haosa nije prošlo mimo Crne Gore, gde Njegošev ujak, Lazo Proroković, nastoji sa svojim Njegušanima i Katunjanima da se osveti omraženoj državi.

Lazo skuplja družinu, napada Boku Kotorsku i opseda Dobrotu, u isto vreme kada u Grblju izbija seljačka pobuna. Njegoš snagom ličnog autoriteta zaustavlja pobunu i podržava Austriju na ovoj teritoriji.

Na upad njegovih Njegušana u Boku, 16. marta 1848. godine, Njegoš im odgovara pismom sledeće sadržine:

"Bi li ko mogao vjerovati da će se dogoditi što se događa? Ja vi zaludu pišem, zaludu zapovijedi šiljem da zla i pogana djela ne činite podanicima ćesarskijema; nego vidim što se nadao nijesam, da za moje zapovijedi glave ne obrćete. Ako radite tu bunu protivu ćesara, ćesar je velik: za nju čuti ili ne čuti;ako li je radite za inat moj, to sami svoju kuću razurate.Koje bilo da bilo, dobro je da ve poznam kakvi ste mi. Ustajte na noge svaki ako me čut hoćete i ne dajte na granicu njegušku da se dogodi nikakvo zločinstvo u Boku. Nećete li me poslušati, a vi se razberite što učiniste, da meni obraz nagrdiste, međusobni sud razuriste i sebe u ništa bačiste".

GENIJALNI "VIJENAC" "GORSKI vijenac" je esencija narodnog duha, slika verovanja, običaja, strahova, ideala, snova. Prema Nenadoviću, ovo genijalno delo je najbolji autoportret Njegoševe ličnosti i karaktera. Napisan prostim narodnim jezikom,
"Gorski vijenac" će imati ulogu svojevrsnog ustava Crne Gore, stožerne knjige Srpstva, gde se borba sa poturicama, prikazanim kao đavoljim narodom, stavlja iznad svega.

Dva meseca kasnije, kada je došlo do pobune u Mađarskoj i Italiji, Njegoš 20. maja šalje obaveštenje narodu Boke i Dubrovnika:

Objavlenije

Od vladike i svijeh Crnogoraca dragi pozdrav našoj braći od obje crkve Bokeljima i Dubrovčanima.

Molimo vas, kako našu braću, da sva druga namjerenija i pozive odbacite na stranu, a da budete srcem i dušom privrženi svojoj narodnosti i sasvijem vjerni i poslušni Jelačiću, svomu jedinoplemenomu banu od trojedine Kraljevine, koji je pod krunom ćesarskom.

Drugo, ako pak, sačuvaj Bože, pokažete se nevjerni svojemu banu i primite se tuđina, a svoje dobro odbacite, znadite čisto mi ćemo postati vaši zakleti neprijatelji, s nama će se mnogi valjasti junak od ta dva okružija združiti i krv će se izdajničeska nemilice proliti i kuće izdajničeske u pepeo razasuti. Vi znate da se mi ne umijemo šaliti, no pazite dobro što ćete raditi.

Treće, u slučaju napadenija kakvoga neprijatelja na vas, mi smo u svaki čas gotovi vama na pomoć priteći i za vašu slobodu s vama ujedno našu krv proliti.

Tako znadite i da ste zdravo!

Sličan proglas upućuje samo Bokeljima koje moli na smirivanje i pokornost Austriji.

(Nastaviće se)