Taj osjećaj u svakome od nas tinja i živi, on nam jasno ustanovljuje našu zadaću u tijeku historičkog i kulturnog razvitka: zbližiti prije svega Bosnu Hrvatskoj, utrti onaj put do monarhije i u srce Evrope, koji kud god iz Bosne kreneš, vodi samo preko Hrvatske. Hrvatstvo će time iznova uskrsnuti, jer tvrđa veza no čelična je veza krvi!

Da ćemo u tome naići na borbe, to svak zna: eto nas odavna u večnoj borbi protiv onih elemenata, koji gravitiraju s onu stranu opisanog fatalnog jaza, koje nekakva neodoljiva centrifugalna sila goni iz državne zajednice sa monarhijom, koji su jučer sretali vlast pod krinkom lojalnosti, a danas pletu niti, te ih bacaju preko Drine, koji nas Hrvate zovu braćom, da nam u bratskom zagrljaju otmu historična naša prava i našu narodnost, ne bi li je s čarom prodali - na Terazijama!

ZEMLJOVID U DVE BOJE U PRIBLIŽNO isto vreme (23. septembra 1923), opet radi Engleza, Radić je iz Londona, zatražio od Predsedništva republikanske seljačke stranke, da se izradi Zemljovid Hrvatska i Hrvati i u njemu da budu ucrtane, pored Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Međumurja, Prekomurja ”s Krkom i Kastvom” i sve bivše zemlje Austrougarske; Bosna i Hercegovina, Bačka, Banat i Baranja, pa čak i Crna Gora i Makedonija. Dajući uputstva kako da se izradi taj ”zemljovid”, koji bi bio namenjen i inostranstvu, jer je morao biti propraćen tumačenjima na francuskom ili engleskom jeziku, Radić je naglasio: ”Na području od Subotice do Jadrana treba sve kotare s više od 50 % Hrvata u (Bosni se muslimanski i katolički Hrvati računaju naravski zajedno) modrim potezima, a pravoslavne crvenim označiti.”

Ali još stojimo mi s ovu stranu razmeđa, a oni tamo ostati će s onu!”

Ovakvim duhom bili su prožeti velikohrvatski krugovi, a kakvi bi odnosi vladali u toj fantazmagoričnoj vekovima željenoj velikoj državi, odgovor nalazimo u listu ”Hrvatstvo”. U prvom broju tih novina, koje su se pojavile u Zagrebu 2. maja 1904. godine, između ostalog stoji: ”Borit ćemo se za samosvojnost crkve rimokatoličke, za njezina prava i institucije proti svakomu napadaju, došao on s koje mu drago strane. Naša će biti zadaća, da se sve u svim granicama javnoga društvenoga života obnovi i preporodi u Isusu Kristu (...) Nastojat ćemo, da ustavnim putem polučimo veće organičko proširenje hrvatskoga državnoga prava (...) U hrvatskim zemljama priznajemo samo jedan politički narod: hrvatski, samo jednu državnu zastavu: hrvatsku, samo jedan službeni jezik: hrvatski.”

Žestoko se okomljujući na Hrvate koji su bili spremni na saradnju i slogu sa Srbima, ”Hrvatstvo” je pisalo: ”Tuj Krist, a tamo Antikrist. Tuj pod hrvatskom zastavom čisto i slavno hrvatstvo, a tamo haos bezglavnih načela i zbrka raznih zastava. Tuj ponos, baštinjen od starih Hrvata, koji nisu dopuštali, ni da im se pedalj zemlje otme bez krvi, a tamo ljudi, koji darivaju hrvatske, hrvatskom krvlju orošene zemlje, kao kakove stare krpe, sve u hatar tobožnje sloge onima, koji ni čuti neće o slozi sa svojim bratom, osim ako si dade odsjeći desnu ruku. Lijepa li bratstava!

Jaz između Srba i Hrvata da će radi nas postati veći! I to nam dovikujete.

A tko je taj jaz dosele premostio? Zar vi? Kada i gdje? Imali ste dosta vremena! Pa gdje je sloga? Onakvu slogu, kakovu neki Srbi hoće s vami uglaviti, takovu može postići svaki vol sa svojim mesarom. Treba samo da mu glavu dade pod sjekiru. Takove sloge naprosto ne trebamo, jer bismo prestali biti ono, što jesmo i što hoćemo da budemo - Hrvati (...) što se pako tiče njihovih (srpskih) političkih usurpacija, mi se tako dugo s njima ne možemo složiti, dok hrvatskim zemljama ne priznaju ono, što nas po nagodbi (od 1868) ide: jednu zastavu hrvatsku, jedan jezik hrvatski, rečju jedan politički narod hrvatski.”

Čak i pred sam kraj Prvog svetskog rata, kada je bilo izvesno da centralne sile gube rat a da se Habzburška monarhija raspada, nade u moguće ostvarivanje velike Hrvatske nisu se gubile. O tome je ostavio uverljivo svedočanstvo u svojim Zapiscima Iso Kršnjavi. On je 25. oktobra 1918. zabeležio: ”Danas sam razgovarao sa sekretarom vlade Andresom, koji mi reče da se u vladinim krugovima govori o tome kako će sutra biti objavljen jedan carski manifest kojim će biti priznata slobodna velikohrvatska država. U tu državu pripadat će Hrvatska, Slavonija, Dalmacija s Rijekom i Međimurje, zatim Bosna i Hercegovina. A možda i Istra. Nekoliko dana nakon toga car će navodno doći u Zagreb.”

Više istaknutih hrvatskih političara, pored onih već pomenutih, otvoreno je ispoljilo namere da Bosnu i Hercegovinu uključe u sastav Hrvatske. Tako je, primera radi, Stjepan Radić, kada se nalazio u bekstvu 1923. godine, jednom Englezu dostavio pisanu ponudu u kojoj je izneo ”zahteve Hrvata prema Srbima”. Tom ponudom Radić je tražio ”potpunu nezavisnost Hrvatske (Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) u konfederaciji sa Srbijom, na bazi Antante putem ugovora koji bi dao Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Bačkoj, Banatu, Crnoj Gori i Makedoniji slobodan izbor, da plebiscitom odluče žele li ostati vezani za militarističku i centralističku Srbiju ili ući u federaciju sa miroljubivom i neutralnom Hrvatskom”.


(Nastaviće se)